Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 02.06.2021. u 09:00
Kategorija: Kritika političkog uma
Gostovanje uvaženog profesora Rešida Hafizovića kod opskurnog novinara Amira Zukića na televiziji N1 izazvalo je u meni oprečna osjećanja. Osjećanje zadovoljstva, jer se od erudite uvijek može čuti nešto novo, ali i osjećanje nelagode, pa mogao bih reći i zabrinutosti zbog onoga što je govorio i kvalifikacija koje je iznio. Zadatak intelektualca je da razmišlja o rješenjima, a profesor Hafizović, intelektualac par excellence, upirao je prstom na njega i njih vidjevši u njemu, odnosno njima, uzroke negativnih pojava u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj stvarnosti.
Svakome ko je makar jednom slušao profesora Hafizovića ili pročitao neku njegovu knjigu, ili makar tekst, ne treba posebno objašnjavati zašto je uvijek dobro sjediti i šutjeti dok on govori na bilo koju temu iz oblasti teologije, filozofije, metafizike… Ali kada je u pitanju odnos prema društveno-političkoj stvarnosti, usuđujem se reći, nije na svom terenu.
Ne, ne želim se pridružiti (opravdanoj?) hajci na Hafizovića zbog njegovog referiranja na „Protokole sionskih mudraca“, opskurnog ideološko-političkog pamfleta nastalom u krugu „Ohrane“ (tajne policije carske Rusije), za koji je općeprihvaćeno stajalište da je jedan od najpoznatijih krivotvorenih povijesnih spisa. Naprotiv, iako mi u ovom trenutku izgleda nezamislivo da se spomenuti pamflet može tretirati kao relevantan historijski izvor, upravo zato što ga je spomenuo Rešid Hafizović sebi dajem za pravo da otvorim vrata mogućnosti da povjerujem da „Protokoli…“ i nisu falsifikat. A možda se samo bojim da ne doživim još jedno razočarenje? Jer, referirati na „Protokole sionskih mudraca“ u govoru na temu jevrejsko-muslimanski odnosi, može samo politikant, a ja ne želim ni pomisliti da Hafizović to jeste.
Ostavim li po strani navedeno, moja zabrinutost je motivirana (i) načinom na koji je govorio o našoj zbilji, društvenoj u najširem smislu, posebice religijskoj i znanstvenoj. Umjesto da nam objasni zašto nam je kako jeste, profesor Hafizović je upirao prstom u političare, tu plemenitu ljudsku djelatnost ignorantski diskvalificirao („…političar mora lagati, mora se dodvoravati…“), a za opće stanje duha i nivo obrazovanosti okrivio profesore i studente koji malo čitaju. Najviše me je zaboljela izjava o Aliji Izetbegoviću koji je, parafraziram, „zavezao čvor koji Bakir danas drži“.
Koalicija nacionalnih stranaka na prvim višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini 1990. godina bila je ništa drugo do potvrda odluke ZAVNOBiH-a da je Bosna i Hercegvina država “i Muslimana / Bošnjaka i Srba i Hrvata”. Optuživanje Alije Izetbegovića da je “vezao čvor” sa političkim predstavnicima Srba i Hrvata, krajnje je nekorektan, zlonamjeran, politički nekorektan. “Koalicija nacionalnih stranaka” 1990. omogućavala je suštinski raskid sa komunističkom praksom i davala garanciju svim etno-nacionalnim zajednicama u Bosni i Hercegovini da neće biti majorizirane. Na fotografiji Stjepan Kljujić (prvi predsjednik HDZ-a), Radovn Karadžić (predsjednik SDS-a) i Alija Izetbegović (predsjednik SDA).
Optužbe na račun Alije Izetebegovića i SDA što je 1991. koalirao sa nacionalnim strankama Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, i Bakira Izetbegovića i SDA, što su, uprkos posljedicama agresije, bukvalno prinuđeni da koaliraju sa njima, ništa je drugo do politički autizam. Ta percepcija bosanske političke stvarnosti u kojoj je SDA deus, koji treba doći ex machina i riješiti sve probleme Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, a ne dolazi, recidiv je jugosocijalističke duhovne stečevine. Možda i najteža posljedica hibridnog rata u kojem je većina naše akademske zajednice pala, a mi nemamo kapacitet podići joj spomenik, jer na (kadrovskom) raspolaganju imamo to što imamo, a bolje išta nego ništa.
Slušajući profesora, sjetih se znakovitog eseja o znanosti, Michela de Moniagnea, francuskog humaniste iz XVI stoljeća, kojim kritikuje profesore koji cijene znanje, ali ne i mudrost, slikovito ih upoređujući sa pticom koja u kljunu nosi hranu svojim mladima, a o kojoj ne može znati ništa jer je nije „provarila“, odnosno ne može znati kakva je njena primjenjivost na organizam.
Uistinu, kakva korist od fantastičnog znanja (bolje reći „informiranosti“) ako ono zbilju ne pomjera od lošeg ka boljem, ako je funkcionalno samo u domenu teorijske apstrakcije, a sa realnošću ne želi komunicirati? Kakva korist, primjera radi, od vrsnog književnog kritičara ako kompleksnost određenog književnog djela ne umije približiti književno prosječno obrazovanom, ili čak neobrazovanom čitatelju?
Ne mislim, naravno, da je znanje profesora Hafizovića neprimjenjivo na realnost. Naprotiv, smatram da su Bošnjaci civiliziran narod, možda i najbolji muslimanski narod, upravo zbog znanja i bosanske percepcije islama, višestoljetne tradicije u kojoj je Rešid Hafizović jedan od najljepših dragulja. Ali bojim se da govorim o praksi koja je održiva „u četiri zida“. Biti vjernik koji nikada (čak i namjerno) ne napravi pogrešnu stvar, moguće je. No, to istovremeno znači samoekskomunicirati se iz nesavršene zbilje koju kreiraju i vjernici i nevjernici, i čedni i bludni, i bogati i siromašni, iz stvarnosti za koju je Stvoritelj odredio da bude – nesavršena.
Ne morate biti na duhovnom nivou na kojem Rešid Hafizović nesumnjivo jeste, niti biti obrazovani kao on da biste konstatirali opću krizu znanja i krizu duha koju živimo. Uzrokovane su općom promocijom ne-duhovnih, ne-znantsvenih, ne-umjetničkih sadržaja, kojoj se teško može oduprijeti čovjek, slab i nesavršen, kakav jeste. I možda bi bilo razloga za uzbunu da taj problem nije civilizacijski otkad civilizacija postoji, i da postoji šansa da se riješi. Jer do Dana Vjere neće se riješiti: većina voli karneval… Manjina pak razumijeva da smisao našega postojanja on nije. Trudi se zato da nađe rješenja koja će onemogućiti da vrijednosti karnevala, u prvom koraku de jure, ne preuzmu pozicije koje pripadaju alatima za osobni rast i društvenu korist u zajedničkim institucijama jedne zajednice. U drugom koraku pak da dodatno osvijeste hijeropovijesnu neupotrebljivost karnevalizma. I tako stalno, dok god je dunjaluka…
Zadatak intelektualca je da razumije, ne i opravda, nezainteresiranost studenata, i pokuša naći rješenje za taj problem, a ne gnušati se takvih studenata. Isto važi i za naše hodže po džamijama. Lahko je naljutiti se na hodžu što mu hutba nije na adekvatnom intelektualnom i estetskom nivou (znanje i ljepota su u islamskoj percepciji svijeta od vrhunaravnih vrijednosti), mnogo teže razumjeti, možda i njegovu muku, što zna da publika (džematlije) nema kapacitet da viši nivo govora percipira.
„Što manje dijete znaš to si manje nesretan.“, jedan je od toksičnih stihova „Zabranjenog pušenja“ koji intelektualcima daje moralni legitimitet da budu nesretni. Rešid Hafizović, kada promišlja društvenu stvarnost, ne izgleda sretno. Ne može ni biti sretan, jer puno zna. I ja vjerujem da je njegovo znanja vrjednije od suhoga zlata, ali se usuđujem da mu oponiram i da tvrdim da puno znati nije uslov bez kojeg je nemoguće biti nesretan. Naprotiv, puno znanja bi trebalo biti uslov za sreću. Ne kažem, sadness is rebelion, uistinu jeste. Tuga je legitimna, pa i plemenita, ali samo onda kada naš weltschmerz jeste pogonsko gorivo za učenje u procesu života i rješavanju prepreka na koje nailizamo na ovome svijetu, nipošto kada nam daje moralni legitimitet da za sve što je loše optužujemo označene trećim licem množine.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
