Piše: Sanjin Salahović
Datum: 06.11.2021. u 22:35
Kategorija: Kritika političkog uma
Starogrčka etika vrlina traži da se neke predodžbe o dobrom ponašanju ispune iako ne daju efekte koji prolaze racionalnu provjeru. U vrijeme Homera ta je etika bila u svome „prirodnom“ elementu, ali vrijeme je išlo dalje. Sve se kreće i nakon etike vrlina, etika obaveze dolazi sa potrebom konsolidacije ostarjelog rimskog imperija.
U bosanskoj poplavi, pak, ako neka vrlina iz istoimene etike starih Grka postane zapovijest u etici kršćanskog Rima i njegovih deset Božijih zapovijesti, dobijemo trojicu političara koji, na raskršću etika Istoka i Zapada, uzmu bager od važnijih poslova i vozaju se njime čineći posao civilne zaštite.
Dijeljenje hrane u režiji Dine Konakovića i dva politjarana, u biti to jeste. Po etici utilitarizma, nastaloj u prosvjetiteljstvu u Zapadnoj civilizaciji, koja traži što više dobra za što je moguće više ljudi, ta trojica se ne bi vozala bagerom, nego bi ostali na svojim političkim mjestima i koordinirali vlastite političke mreže i moć sa sistemom. I nikako se ne bi borili za apsolutnu vrlinu ili apsolutnu pravdu ili ljudskost u teškoj prilici elementarne nepogode u kojoj je takvo što gotovo nemoguće. Ili, kako bi to u Norveškoj uradili, svi bi stali iza premijera i podržali sistem asistirajući koliko god mogu, a pri tom izbjegavajući svaku konkurenciju sa predstavnicima sistema i isticanje vlastite ličnosti na uštrb cjeline.
Poslije bi, kada sve prođe, održali AAR (After Action Rewiev – naknadna analiza radnji koja je uobičajena u Američkoj vojsci – uzeto kao metafora za sposobnost naknadne refleksije nakon radnji u složenim sistemima društva), ali ne prije. Oni znaju da su institucije važnije od ličnosti političara i da su one garant za pravilno funkcionisanje vlasti, što u našem političkom životu, nažalost, nije slučaj.
Ova trojica, rekao bih, misle da su hrabri i imaju vrline kada lično izlažu sebe, bilo nevoljama prirode ili pažnji javnosti, ko će znati, ali u suštini oni kvare cijeli sistem konkurirajući ulozi premijera i onih viših od njih koji u biti predstavljaju sistem bilo na lokalnom ili federalnom nivou. I pri tom misle da čine dobro, a rastaču sistem kojim i sami žele upravljati sutra, ako pobijede na izborima. Pitam se, čime će upravljati – je li sistemom u kome njima rade ono što oni rade drugima?
Poput Konakovića i njegovih političkih saboraca i Aleksandar Vučić je, svojevremeno, tada kao prvi potpredsjednik Vlade Republike Srbije, za vrijeme elementarnih nepogoda u Srbiji radio posao koji nije njegov. U koloni automobila u kojoj je više od 15 sati bila zarobljeno oko hiljadu ljudi, vojnici su helikopterina evakuirali djecu i žene, a kamere RTS-a snimile su Vučića kako i sam, posrćući u snijegu, nosi dijete do jednog od spasitelja, koji ga je zatim unio u helikopter. (Foto: Kurir.rs)
Nešto je pogrešno sa etikom u Bošnjaka. Ili, kako reče moj uvaženi kolega u toku nastanka ovoga teksta, da to nisu predstavnici etike Bošnjaka nego etike „reality programa”. I to otvara prostor za dublje promišljanje bošnjaštva kroz koje ćemo sigurno morati proći. Da li u malobrojnom bošnjačkom korpusu „reality Bošnjaci” jesu Bošnjaci ili ih možemo prepustiti nekoj drugoj „reality naciji”? Kako god, vratimo se etici.
Možemo li sa njom, takvom kakva jeste u nas danas, sa onim brojem ljudi koji joj takvoj kakva jeste pripadaju unutar bošnjačkog korpusa, praviti sistem kompatibilan Zapadu i njegovoj efikasnosti ili ćemo morati uvjeriti Zapad da on uči od nas!? Da uči našu ljubav, vatrenu hrabrost i požrtvovanje koji rade na uštrb uigranosti poniznih dijelova sistema koji treba zajedno, kao mašina, da daje što više dobra što većem broju ljudi? Trudi se da bude bolji, u dubokoj svijesti da perfektno nikad biti neće? Rizikujemo li da ispadnemo glupavo dobri? Gledajući ovu trojicu na bageru, rekao bih da im je želja da se pokažu dobrima bila važnija od što više koristi za što više odjednom.
Zar nije primjedba o tome kako je Zapad „hladan”, jedna od prvih zapažanja koje naši ljudi čine kada odlaze da žive u njegovim kulturama? I zbilja, moderni etičari znaju reći da je Zapadnom čovjeku potrebna jedna lijepa primjesa etike vrlina koju je prostor Bizanta, kome i mi još vučemo etičku bradu, još zadržao. Ali pitam se, da li baš toliko kao u ovom primjeru? I mnogim drugima u kojima „herojska” djela pojedinca u našem društvu, premda zvučala mitološki hrabro, u biti kvare osjećaj i svijest o cjelini koja funkcioniše dobro sastavljena od poniznih, gestalt-svjesnih dijelova koji izvršavaju svoje zadatke, a da nepotrebno ne konkuriraju i ulaze u tuđe domene niti otimaju „vrline” jedni drugima!? Kako god, kao da ova tri „šarafa na bageru” otpadaju od mašine iako misle da je u stvari pritežu i čine boljom dok misle da etički rade dobro, a etika im nije prošla kroz renesansu ni prosvjetiteljstvo.
Etika je u samom fundamentu filozofije, a filozofija je u samom fundamentu bilo psihološkog univerzuma individue ili njene kolektivne projekcije u kulturi. U tim najdubljim područjima filozofije života nalazi se kvalitet koji odlučuje o efikasnosti kulture da postavi na noge i održava sistem produkcije stvarnosti koji donosi blagodeti i bogatstvo za kojim naši ljudi tako intenzivno čeznu… A pri tom tako uporno insistiraju na „vrlini” nepromjenjivosti.
Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
