Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 08.11.2020. u 23:45
Kategorija: Kritika političkog uma
Izlazeći na lokalne izbore 15. novembra ove godine građani Tuzle izlaze i na ispit iz političke zrelosti. U Tuzli će se ili neće promijeniti ne samo politička partija na vlasti i / ili gradonačelnik, nego politička paradigma koja ovaj grad drži u pretpolitičkom mraku promocijom ideologiziranih sadržaja čije su vrijednosti utemeljene u bivšoj Jugoslaviji i propalom, totalitarnom sistemu.
Promjena vlasti i gradonačelnika u Tuzli imat će pozitivne posljedice ne samo za grad, u praktičnom smislu, nego i političke i ideološke i u samom gradu, ali i cijeloj državi.
Kult ličnosti
Promjena predsjednika, partije, premijera, koji je duže od osam godina kontinuirano na vlasti, radi same promjene nije garancija pozitivnih pomaka. To što je Jasmin Imamović preko dvije decenije gradonačelnik, po sebi, ne mora biti problem. Ali jete problem jer je skoro nezamislivo da u te dvije decenije nije proizveo novog lidera (kao što je stari lider, Selim Bešlagić, proizveo njega), kao što to nije uradio ni njegov, također na poziciji gradonačelnika dugovječni i nezamjenjivi kolega u Gračanici, Nusret Helić, zvani Daso.
Jasmin Imamović je, nema nikakve dileme, postao tuzlanski Tito. Kada se spomene Tuzla, prva asocijacija je Jasmin Imamović. Nisu daleko od istine oni koji smatraju da se važnost Selima Bešlagića u 90-im godinama za odbranu Tuzle od srpske agresije po načelu sistema spojenih (partijskih) posuda prenijela na Imamovića i mutirala u kult ličnosti. U Tuzli, ništa nije moguće napraviti bez Jasmina Imamovića. Liderstvo treba podržavati. No, lideri su oni koji služe sljedbenicima, što se ne može reći za aktuelnog gradonačelnika Tuzle.
Svojom politikom, odnosom prema javnosti, samim građanima, formiranim na stavu „poslije mene, potop“ svaki politički lider, pa i gradonačelnik Tuzle, šalje signal da treba biti smijenjen. Pitanje za milion dolara za sve Tuzlake: Postoji li u tuzlanskom SDP-u Tuzla osoba koju biste mogli zamisliti na mjestu gradonačelnika? Ja je ne vidim. Što ne znači da je nema. A upravo to što SDP nema kadra za gradonačelnika, osim Imamovića, ili ima, ali je nevidljiv, znači da je nekada najveća i najznačajnija opoziciona politička partija u Bosni i Hercegovini ruinirana iznutra, ne samo politički, nego i vrijednosno u svakom smislu.
Svakodnevni život u Tuzli, kao gradu, ne razlikuje se puno od svakodnevnice u ostalim gradovima u kojem većinski žive Bošnjaci. Ono što Tuzla ima, a drugi gradovi nemaju, jeste kompleks vještačkih jezera „Panonika“, vrijedan svaka pohvale. Paradoksalno je što su ona postala simbol koji se veže isključivo i samo za gradonačelnika Tuzle, iako je svima poznato da sama ideja nije njegova (nego kontroverznog Fatmira Alispahića) i da su napravljena novcem Direkcije za izgradnju Tuzle ne (tadašnje) Općine Tuzla. Pored jezera, Tuzlu krasi i lijepo uređen centar grada, Soni trg i Trg slobode, koje se također pripisiju sposobnosti Jasmina Imamovića.
„Dom književnosti“ u Tuzli jedna je od bizarnih institucija koje služe – ničemu, osim samom imenu „dom književnosti“, koje bi trebalo da sugerira postojanje duhovnog i umjetničkog života u Tuzli, kojeg, nažalost, nema, ne zato što Tuzla nema svoje umjetnike, nego zato što nema uslova za nesmetano organiziranje umjetničkog života u gradu.
Istini za volju, politički marketing nalaže isticanje lidera, preko kojeg simbolički i praktični benefit imaju njegovi politički sljedbenici, pa s te tačke gledišta, možda, i nije problematično što se „Panonska jezera“ i lijepo sređen centar grada pripisuju sposobnosti gradnočelnika. Ali nepostojanje svijesti o čestoj antonimiji simboličkog i realnog značenja pojava izvorište je narativnih i političkih strategija koje priječe jednoj zajednici da se iz pretpolitičke transformira u političku zajednicu.
Jasmin Imamović u Tuzli uživa kult ličnosti, potpuno suprotne od „nacionalista“ na vlasti. Imamović je gradonačelnik „multikulurne Tuzle“, „otvoren za mlade“, „otvoren za kulturu, umjetnost i sport“, „nije nacionalista“. Mediji (lokalni) koji su u službi promocije lika i djela Jasmina Imamovića nikada nisu ni pokušali problematizirati realnu utemeljenost značenja koja sobom nosi gradonačelnik Tuzle.
Mnoštvo je ozbiljnih komunalnih problema sa kojima se od kraja rata susreću građani na područjima periferije grada, od putne, preko kanalizacione i vodovodne strukture. O sportskom i kulturno-umjetničkom životu grada potrebno bi bilo pisati eseje, ali prilično jezgrovito i precizno opisao ga je lider Socijaldemokrata BiH, Enver Bijedić, u intervjuu za portal RTV Slon: “Organizuje filmski festival, a nemamo gradsko kino. Uništio je Međunarodnu galeriju portreta, Dom mladih je birtija, a ne mjesto kulturnog stvaralaštva i zabave mladih. Godinama ne radi Muzej, ali uposlenici primaju platu. Doduše organizuje privatne zabave, a nagrada „Meša Selimović“ se srozala do nivoa koji vrijeđa ugled velikog Meše. Dom pisaca je pod bravom. Umjetnik Nezir Čorbić je imao velike izložbe u Sarajevu, Beogradu, Varšavi, Italiji…Ali, sujetni Imamović mu za života nije dozvolio da ima izložbu u svom gradu. Kao ni nedavno preminulom Nesimu Tahiroviću…Nezira Čorbića, velikog slikara, godinama tjera iz “golubarnika” na krovu 16-spratnog solitera, kojeg je umjetnik preuredio u mali atelje i sobu za spavanje. A zna se i zašto to čini.”
Tri bolna pitanja grada
Ipak, pored niza negativnih pojava u gradu, koje se mogu i moraju fakturisati ne „političarima lopovima“, posebno ne „nacionalnim strankama“, nego upravo administraciji Grada Tuzla i njenom lideru, tri su bolna pitanja koja ovaj grad opterećuju: Slučaj „zgrade 15. maj“, zagađenost zraka u gradu, nepostojanje industrijske zone.
Strašna činjenica da je devet građana Tuzle, koji su unaprijed platili stan, umrlo ne dočekavši useljenje u svoj posjed ide na dušu, usuđujemo se reći, cijeloga grada, u moralnom smislu, jer su kupci imali besramno mali broj građana koji su protestvovali sa njima. Ipak, lider Grada, Jasmin Imamović, morao je ovaj problem podići na nivo na kojem ga ni loša sudska vlast u državi ne bi mogla ignorirati. Nije to uradio.
Građani su unaprijed uplatili novac za stanove, koji su izgrađeni, a oni su preko petnaest godina ne mogu useliti u njih. Riječ je o zgradi „15. maj“ na raskrsnici Brčanska Malta, slučaju koji možda najviše ide na dušu Gradu Tuzla, jer je, zajedno sa ustanovom koju je utemeljio (Direkcija za izgradnju) i jednom privatnom građevinskom firmom učestvovao u tom projektu. Da aktuelnom gradonačelniku uopće nije stalo da se problem riješi najbolje pokazuje očigledna zloupotreba desturirane sudske vlasti u Bosni i Hercegovini, pa time i u Tuzli i Tuzlanskom kantonu, zarad eksplicitno političkih ciljeva, nipošto rješavanja problema zbog kojih se Tuzla pokazuje kao mjesto u kojem je nesigurno investirati u bilo šta, pa čak i kupiti stan.
Tuzla ima najbolje rješeno pitanje centralnog grijanja u državi, ali i najveći problem zagađenosti zraka koji je tim veći jer se može riješiti, a ne rješava se. Stepen zagađenosti zraka, prema procjenama struke, u 20 % slučajeva uzrokovan je radom Termoelektrane, a preko 70 % lokalnim ložištima (domaćinstvima, kućama i zgradama, koja nisu priključena na centralno grijanje). Problem je lako rješiv, dovoljno je da Javno preduzeće Centralno grijanje, koje je pod direktnom nadležnošću grada, prilagodi cijene za priključivanje domaćinstava centralnom grijanju (čime ne samo da neće proizvesti gubitak, nego višestruko povećati neto dobit) što ono ne radi.
Nepostojanje industrijske zone isključiva je odgovornost gradskih vlasti. Tuzla, koja je nekada bila industrijski centar, danas je grad u kojem je poslovanje privatnim poslovnim subjektima otežano do mjere do koje se privatnim poslom bavi samo onaj ko mora. Mnogo manji gradovi od Tuzle, na teritoriji Tuzlanskog kantona (Gradačac, Živinice, Gračanica, Srebrenik, Kalesija…), imaju sjajna rješenja za olakšavanje realnom sektoru i dobre rezultate. Ostaje nejasno zašto tuzlanski gradonačelnik nije, ako ne zna kako, pitao svoje kolege da mu pomognu da i on svoj grad pretvori u mjesto koje motivira privatne investicije.
Političko-ideološka paradigma Tuzle
Plakat nevladinog udruženja Forum građana Tuzle, štampan i lijepljen u gradu u vrijeme srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu. Tekst ispod plakata: „Pritisnut odasvud, zlim vremenom i zlim ljudima, Tuzlak se sprema da napusti svoj grad. Mnogi su i otišli… Forum čini sve što može da ne odlaze, a ako su i otišli da se vrate… Ne može se biti bivši Tuzlak!!!“ (Izvor: forumtz.org)
„Samo zato što sam lijepo vaspitan nisam Igoru Rajneru opalio šamar kad je rekao da je vlast u Tuzli sačuvala multinacionalni karakter grada. Nije vlast u Tuzli sačuvala multinacionalni karakter, nego građani Tuzle.“, parafrazirana je izjava pokojnog profesora Zdravka Grebe, data u intervjuu za studensti list „Kratki spoj“ iz Tuzle, daleke 1993. godine, koja možda najbolje govori koliko je nepodnošljiv stepen političke zloupotrebe činjenica koje veze nemaju sa programima ovih ili onih političkih partija.
Tuzla uživa mit multinacionalnog grada, isključivo i samo zato što u njemu „nikadu nisu pobijedile nacionalne stranke“. Činjenica je, opet, da je Tuzla multinacionalna onoliko koliko su multinacionalni svi gradovi u BiH u kojima Bošnjaci čine većinu. S druge strane, neosporno je da je Tuzla nacionalno neopterećen grad, što je pozitivno ili negativno isključivo sa pozicija ovih ili onih ideoloških pozicija. Ta nacionalna neopterećenost Tuzlaka nije se pokazala ni kao loša ni kao dobra osobina, nego isključivo i samo kao politička, ili bolje reći politikantska, a upravo na tom mjestu pronalazimo političko-ideološki razlog nužne promjene vlasti u Gradu Tuzli.
Političko-ideološka platforma bosasnkoherecgovačke ljevice, koju predvode Naša stranka i Socijaldemokratska partija BiH, nije izgrađena na temeljnim načelima evropske socijaldemokracije, nego na simboličkim recidivima bivše Jugoslavije. U bh. javnosti je, od prvih „demonstracija za mir“ u Sarajevu 1992., kada se Titovim slikama jurišalo na srpske snajperiste, postala sveta narativna strategija o nacionalizmu kao zlu koje je srušilo „bivšu nam domovinu“ i „proizvelo rat“.
Sistemom asocijacija nacionalizam se veže za nacionalne stranke, pa se logičnim nameće da je antinacionalizam moguć samo u ne-nacionalnim strankama, tj. SDP-u. Borba za „dobro“, a protiv nacionalističkog „zla“, u okvirima šire platforme (na koju nastojimo na ovom portalu upozoriti kad god nam se ukaže prilika za to), moguća je, dakle, samo pod okriljem tzv. građanskih partija. Slika je crno-bijela, kompromisa (dijaloga) nema, ili mi ili oni. Na tim mantrama, kojima činjenice iz realnog života nikako ne idu u prilog, istrajava ljevica, koja je sebe pogrešno nazivala socijaldemokracijom ili socijal-liberalima (Naša stranka).
Nepatvoreni bosanskoherecegovački patriota, Željko Komšić, ima jednako složen zadatak kao Enver Bijedić. Ako se Bijedić sa svojim političkim istomišljenicima hrabro suočio sa duboko ukorijenjenom gradskom oligarhijom, onda se Komšić mora obračunavati sa moralističko-populističkom medijskom i akademskom kamarilom u Sarajevu. Kako bilo, Komšić i Bijedić velika su nada svima koji smatraju da je samo politika centra dobro rješenje za Bosnu i Hercegovinu.
Urušavanje tog političkog bloka, počelo je izlaskom Željka Komšića iz SDP-a i formiranjem Demokratske fronte. Aktuelni član Predsjedništva BiH prvi je razumio da politička organizacija čiji je predani član bio uopće nije zainteresirana za Bosnu i Hercegovinu, nego za vlast. Historijski važan je trenutak kada je na sastanku Glavnog odbora SDP-a na pitanje Komšića: „Šta je nama važnije država ili partija?“ Damir Hadžić odgovorio: „Pa, partija.“
No, pravi potres dolazi iz srca ljevice u BiH, „crvene Tuzle“. Istini za volju, Envera Bijedića je muka natjerala da izađe iz iste partije iz koje je izašao Željko Komšić – nečuvena odluka SDP-a BiH da zabrani SDP-u TK da formira vlast na nivou Tuzlanskog kantona (samo je u TK SDP pobijedio) otkrila je svu nesuvislost politike te partije i konačno razotkrila jalovost ideološke platforme na kojoj počiva bh. ljevica.
SDP BiH i Naša stranka svoju politiku grade isključivo i samo na patološkoj mržnji prema „nacionalnim strankama“, preciznije prema SDA, najsnažnijoj političkoj organizaciji organiziranoj na političkoj platformi koja za cilj ima očuvanje bošnjačkog identiteta i države Bosne i Hercegovine. Gradnja politike isključivo na otporu prema SDA i samo tome jasno pokazuje da se i temeljnim političkim ciljevima te partije ne pridaje važnost. Ako je, pak, SDP-u i Našoj stranci, važna Bosna i Hercegovina, onda se mora postaviti pitanje kakva Bosna i Hercegovina. Da li i ona Bosna i Hercegovina u kojoj će bošnjački identitet biti nevažan.
Enver Bijedić, lider SD BiH, riječima potvrđuje da je njegovo ideološko opredjeljenje socijaldemokratsko, ne socijalističko. Njegov istančan osjećaj za nužnost razumijevanja važnosti nacionalnog identiteta s jedne, ali i građanske Bosne i Hercegovine u ekonomskom smislu otvorene privatnom kapitalu, s druge strane, velika je nada za sve koji se nadaju uspostavi stabilne političke scene u Bosni i Hercegovini. U intervjuu za RTV Slon iz Tuzle o aktuelnoj gradskoj vlasti, između ostalog je rekao: „Aktuelna vlast nema ni vizije ni načina prestruktuiranja privrede koja je nestala. Nema inovativne industrije, malih “šarafciger” preduzeća, kooperativnih poslova, nema ni plana, ni reda. Mi nemamo industrijsku zonu, a svaka opština u Kantonu ima veoma razvijene industrijske zone. Tuzla stihijski prodada.“ (Izvor: RTV Slon)
Identitarna pitanja su važna. Ako nekome do sada to nije bilo jasno, recentna situacija u Crnoj Gori bi, valjda, trebala biti znak da je nizak nivo nacionalne svijesti uzrokom većine negativnih pojava u društvu: upravo „srbovanje“ Crnogoraca iz 90-ih uzrokovalo je jačanje temeljnog stožera velikosrpske ideologije, Srpske pravoslavne crkve, koja je u jad zavila tu državu i njene građane. Ako je nekome Crna Gora daleko, onda neka ode malo u bosanskohercegovačku prošlost i procijeni koliko je nizak stupanj nacionalne svijesti Bošnjaka (kojima je i nacionalno ime bilo apsurdno do 1993.) doprinio nespremnosti za odbranu od srpske agresije ideološki najavljene još na Gazimestanu 1989., a vizuelno na brdima oko bosanskih gradova 1991.
Željko Komšić, sa DF-om, i Enver Bijedić, sa SD BiH, pravilno su razumjeli pojam socijaldemokratije i četvrti su stub (pored tri nacionalna) na kojima se gradi platforma koju zovemo država Bosna i Hercegovina. Dva nacionalna politička subjekta Srba i Hrvata rade protiv bosanske države, ali su u postojećoj situaciji ipak dio političkog sistema u kome je važno probosanskim snagama oduprijeti se njihovom djelovanju. Političke opcije Komšićeve i Bijedićeve, da spomenemo i Fazlagića i njegov GS i socijaldemokrate okupljene oko Komšića i Lazovića u Sarajevu, baš kao i sve one nespomenute koji ipak shvataju igru u kulturološkom ratu u Bosni, ujedno su i začetnici istinske socijaldemokratije i sa sigurnošću možemo reći da nisu (ako su ikada i bili) sljedbenici ideoloških i političkih načela jugokomunizma koja, evo tri decenije, počivaju u povijesti.
Vahid Jusufović, kandidat koalicije “Zajedno i odlučno” (SD BiH – DF) za gradonačelnika Tuzle u predizbornoj kampanji fokusiran je na salonskoj inteligenciji neatraktivna, ali građanima Tuzle suštinski važna pitanja. Prvi put u predizbornoj kampanji Tuzla ima kandidata koji obećava realno ostvarive ciljeve koji će olakšati život građana Tuzle.
Platforme DF-a i SD BiH ne doživljavaju nacionalni identitet kao remetilački faktor, iako im nije u fokusu. Time, zapravo, pokazuju da su zainteresirani za pronalaženje rješenja problema u stvarnosti, a ne za njenu proizvodnju (proizvodnju stvarnosti, dakle, čemu su skloni SDP i NS) koja pruža utočište autističnom pogledu na svijet, u emocionalnom, a u praktičnom ima za cilj samo manipulaciju građanima zarad samo jednoga – pozicija u vlasti, tj. korištenje budžetskih benefita.
Otuda, nalazim da je pobjeda koalicija DF – SD BiH u Tuzli historijski važna za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Rezultati lokalnih izbora u Tuzli će reflektirati na političko i ideološko stanje u cijeloj državi. Tuzla ima priliku da izađe iz jugokomunističkih mantri i postane bosanskoherecegovački centar istinske socijaldemokratije, time i nezanemariv politički faktor u državi, što je prirodan, evolutivni slijed: Tuzla je od kraja 2. svjetskog rata postala grad lijevih ideoloških načela i kao takva, jednostavno, ima političko pravo da u dijalogu sa desnim ideološkim spektrom učestvuje u izgradnji Bosne i Hercegovine. Benefit od pobjede ove koalicije imat će i sama SDA, jer ove dvije partije nisu njen „priljepak“ (kako ih često atribuiraju republičkosarajevski novinari) nego njena ozbiljna i konstruktivna opozicija, koja sa njom dijeli isti politički cilj – građansku, sekularnu Bosnu i Hercegovinu, kojom vladaju zakoni, ne partije i lideri.
Zato mislim da Tuzlaci 14. novembra izlaze na ispit političke zrelosti, i ja sam uvjeren da će ga položiti.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
