Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 17.05.2022. u 20:00
Kategorija: Kritika političkog uma
Reakcija Ivice Puljića, sarajevskog i bosanskog novinara sa mjestom boravka u Americi, kojom je, ničim izazvan, pokušao omalovažiti člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Šefika Džaferovića, i umanjiti vrijednost njegovog briljantnog govora pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih nacija, jasan je znak da se Bošnjaci i Bosna, kulturološki moraju boriti protiv srpskohrvatskog, a ideološki protiv jugoslovenskog udruženog poduhvata.
Uistinu, šta je Ivici Puljiću trebalo da izjavi: “Šefik Džaferović će ispričati da su mu sva vrata u UN-u bila otvorena. Ne bi on sam mogao otvoriti ni konzervu u UN-u da sve nije odradio ambasador Sven Alkalaj.” Šta mu je bio motiv? Zašto člana Predsjedništva BiH vrijeđa (ne bi mogao ni konzervu otvoriti u UN-u)? I još važnije, zašto je njegova izjava i uvreda toliko bitna da je objavi “Slobodna Bosna” među glavne vijesti? Odnosno, da li je uopće važno je li zasluga Šefika Džaferovića, Svena Alkalaja, našeg ambasadora pri UN-u, nekog trećeg za jednu veliku diplomatsku pobjedu u ratu protiv rusko-srpske diplomatije? Očigledno da je važno, ali kome? Samo onima kojima je bosanski identitet sveden na atmosferu iz pjesme Zabranjenog pušenja “Yugo 45”, a u koju se član Predsjedništva BiH, Šefik Džaferović, nikako ne uklapa jer je jedan od ključnih lidera političke partije koja će Bosnu, s Božijom pomoći, izvući iz socijalističke “kulture” i vratiti je samoj sebi.
Šefir Džaferović prilikom obraćanja u Vijeću sigurnosti UN-a. Foto: sda.ba
Da je Puljićeva izjava apsurdna govori činjenica da je posao našeg sjajnog ambasdora pri UN-u, Svena Alkalaja, upravo da “otvara vrata” našim političarima i diplomatama. Dakle, Puljić nije rekao ništa novo, ali je jednu rutinsku diplomatsku praksu iskoristio da omalovaži Šefika Džaferovića, a time i zasjeni važnu pobjedu ukupne bosanske diplomatije. I kao što je Senad Hadžifejzović rekao “da je bolje da nam bude gore, ako će to značiti poraz SDA” tako i Ivica Puljić, čini se, misli da je bolje da bosanska diplomatija izgubi bitku, nego da zasluge za pobjedu pokupi neko iz SDA. Kako nije mogao spriječiti ni pobjedu naše diplomatije ni to što je sjajan govor Šefika Džaferovića odlično primljen u javnosti, onda je pribjegao staroj dobroj srboboljševičkom metodi – relativizirajućoj priči. Nema veze što nije utemeljena u zbilji, bitno je da se priča o tome i tako, “makar”, dalje hrani odijum prema SDA koja je, uz ostale patriotske snage, i dalje najrelevantniji politički zaštitnik bošnjačke kulture i bosanske države.
Puljićeva izjava je nebitna, ali je znakovita u kontekstu nečega što nazivam udruženi jugoslovenski poduhvat protiv SDA.
Posljednjih mjeseci našu burnu i stresnu političku scenu obilježile su više nego važne političke pobjede protiv koalicija SNSD-HDZ. Sve čime je Dodik prijetio srušilo se i ruši kao kula od karata, a Čovićevi i njegovog HDZ-a zahtjevi ne nailaze na odziv u najvažnijim međunarodnim političkim centrima. Bosanska politika centra, vođena Bakirom Izetbegovićem (desni centar) i Željkom Komšićem (lijevi centar), svakoga dana pravi jedan veliki korak naprijed. Istina, ruska agresija na Ukrajinu probudila je Zapad, pa nam i to ide na ruku. Ali to ne umanjuje značaj i sposobnost bosanskoga lijevog i desnog centra koja se medijski, na sve moguće načine, nastoji pretvoriti u svoju suprotnost.
Srđan Puhalo, psiholog iz Banje Luke, omiljeni je tviteraš “Slobodne Bosne” i gost na većini probosanskih medija. Njegova kritika velikosrpskog nacionalizma samo je pokrivna operacija za stvarnu misiju – relativiziranje činjenica iz vremena srpske agresije na BiH u periodu 1992. – 1995., od pokušaja stavljanja u isti rang komandanta Armije R BiH, rahmetli Rasima Delića, i komandanta srpske vojske, Ratka Mladića, do pokušaja dehumaniziranja zvanične bošnjačke naracije o žrtvama genocida i ratnih zločina.
Nakon pobjede u rovovoskoj borbi protiv nastavka političkog čerečenja Bosne kroz grčevito nastojanje HDZ BiH da nametne aparthejd našoj zemlji i preuzme kontrolu nad njom, politički rat nije završen. Ali umjesto da se tekstovima i analizama o tome u medijima ojača povjerenje u naše institucije, nahrani u realnosti utemeljena nada da ćemo uspjeti od Bosne napraviti modernu državu utemeljenu na zapadnim vrijednostima, javnost je opterećena dvama bizarnim događajima. Jedan je sraman tvit Srđana Puhala o broju ubijene djece tokom srpske opsade Sarajeva, a drugi cirkus koji je napravila sarajevska Trojka sa NevenkomTromp.
Cijela se halabuka nadigla oko spomenutih nevažnih likova i tema koje su u ovom trenutku potpuno nevažne. Ali ne i našim umjetnicima poput Jasmile Žbanić. Ona će se, javno podržavši Puhala i njegovu moralističku potrebu da se upire prstom u nekoga ko je kao trebao napraviti spisak ubijene djece, izdići iznad potrebe da se upre prstom u tog srpskog socijalistu zbog njegovog pokušaja relativiziranja patnje građana Sarajeva tokom opsade 1992. – 1995. Sarajevska Trojka, sa Konakovićem na čelu, sasvim neutemeljeno prozivat će Bakira Izetbegovića za, pazite sad – izdaju. Prozivan je Bakir Izetbegović i za izdaju, i to unaprijed, kad su stupce naših medija punili tekstovi “analitičara” kojima se govorilo o tajnom dogovoru između SDA i HDZ oko Izbornog zakona. Pa, kad su vidjeli da izdaje nema, sjetili su se revizije tužbe za genocid protiv Srbije.
Razumnom čovjeku ne treba objašnjavati da su u pitanju događaji i izjave koje su u datom kontekstu (doslovno rečeno politički i diplomatski rat za opstanak Bosne) nižerazredne važnosti i u samo jednoj funkciji – spinovanja, odnosno skretanja s tema koje jasno pokazuju da je probosanska politika oko koalicije SDA-DF stabilna, jaka, sposobna, energična.
Puljićeva izjava nema, niti će imati medijski odjek kao bezobrazluk Srđana Puhala i Nevenke Tromp. Ali nije da nema veze sa njima u okviru onoga što sam nazvao udruženi jugoslovenski poduhvat protiv SDA.
O Nevenki Tromp, njenim stručnim, profesionalnim i moralnim kvalitetima malo ko od ljudi koji je poznaju ima pozitivno mišljenje. Ljudi koji su pratili njen rad u Tribunalu, godinama su ukazivali na njenu prevrtljivost, nedosljednost, površnost, nekompetentnost, manipuliranje medijima i javnosti. Jedna dugogodišnji djelatnik Tribunala u Haagu na društvenim mrežama je naziva „bjelosvjetskom prevaranticom”. (Senad Avdić) Izvor: Slobodna Bosna
Ne želim reći ni neojugoslovenski, nego baš jugoslovenski. Jer u medijima dominatne javne ličnosti uglavnom su opterećene socijalističkim sentimentom. Svi oni žive u svijetu u kojem je agresija Srbije na Hrvatsku, Bosnu i Kosovo, odnosno raspad Jugoslavije samo neki incident koji će se riješiti kad nacionalne stranke odu s vlasti. Rušenje Berlinskog zida, u njihovom misaonom univerzumu još uvijek se nije desilo. Oni čekaju…
Čekaju neki Događaj koji će agresiju na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad bosanskim muslimanima predstaviti samo (sic!) kao posljedicu pobjede nacionalnih stranaka, a time abolirati Srbe od odgovornosti i tako racionalizirati vlastitu želju da se ponovo ujedine s njima u nekoj novoj Jugoslaviji. Odrođeni (svjesno ili nesvjesno) od vlastite bošnjačke kulture, oni kreiraju bosansku metakulturu kao plavu kopiju jugoslovenstva te nemaju kapacitet da budu slobodni ni hrabrosti da prihvate realnost i učestvuju kao subjekti u njenoj spoznaji i kulturološkoj produkciji. Time bivaju objekti jedne subkulture, u misaonom univerzumu i emocionalnom registru ugniježđene svetosavsko-socijalističke percepcije svijeta, koja se uporno trudi da oduzme Bošnjacima epitet žrtve i svako pravo na spokoj u svojoj istini i procesima kojima dolaze do nje. To počinje zbilja istinski i duboko iritirati otkrivajući akutni nedostatak empatije u pitanjima koja još uvijek, trideset godina od rata, razdiru dušu Bošnjaka suočenih sa srpskohrvatskim negiranjem stvarnosti koju su sami doživjeli, a koja je zapisana u međunarodnim sudskim instancama.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
