Piše: Amela Delić
Datum: 27.02.2020. u 23:41
Kategorija: Kritika političkog uma
„Gori Amazonska prašuma, dim se vidi iz svemira“, „Gore ‘pluća planete’ Amazonska prašuma“, „Što sve ugrožava i uništava požar u Amazanskoj prašumi?“
Ovo su samo neki od naslova koje smo mogli čitati u avgustu 2019. godine. Ljudskom nepažnjom najveći proizvođač kisika na planeti ugrožen je, a ugrožene su i brojne biljne i životinjske vrste, pa čak i sam taj čovjek koji naivno misli da mu ne trebaju šume.
Konstantan tehnološki napredak ljudske civilizacije, nažalost, nije propraćen očekivanom evolucijom ljudskosti, morala i etike. Tehnološke ekstenzije produžile su, ali nisu produbile naša čula, našu misao, ni naše duše. Šta nama u stvari znači napredak i tehnologija? Je li u pitanju samo san čovjeka o novom, produženom životu, životu nakon ovog? Je li riječ o novoj šansi koju ljudska bića žele, a ne mogu je dobiti drugačije no u nekom drugom, Vrlom novom svijetu, budući da su ovaj dobrano uništili? Ili ipak nije kasno za ovaj svijet, svijet koji trenutno jedino imamo? Želimo li mi uopće ovaj svijet učiniti boljim, a da to ne bude isključivanjem i ograđivanjem od drugih? Možda je krajnje vrijeme da usporimo, „pacificiramo našu egzistenciju“ kako bi to kazao Herbert Marcuse i postavimo sebi ovakva potanja, te uskladu s njima načinimo planove kako što duže očuvati naš dom.
Koliko je čovjek zaista svjestan onoga što se radi globalnoj klimi ne znamo. No, iz trendova u popularnoj kulturi, uključujući i medije zabave i razonode, poput filma, ponekad možemo pronaći vrlo objektivnu sliku naših najdubljih strahova, nadanja i čežnji. Tako naprimjer, u futurističkom filmu Avatar iz 2009. čovjek, s novim tijelom, ali ipak samo u svom umu, odlazi na izmišljenu planetu Pandora. Kako film odmiče, bivši marinac uviđa da mu se život na Pandori dopada, no pitanje je zašto? „Primitivno“ pleme Na’vi, koje živi na Pandori, naivno je, tehnološki i ekonomski indiferentno. Ali njihov život je ipak vrijedan čovjeka, život u skladu s prirodom oko i u sebi, život u kojem glavni pokretač i motivaciju ne čini novac, nego um i ljubav.
Pleme Na’vi čuva svoje šume, poštuje svakog člana velike plemenske porodice, povezuje se sa životinjama i biljkama oko sebe ne pokušavajući ih prilagoditi sebi. Oni ne uništavaju dom za deset posto svih poznatih vrsta biljaka i životinja na planeti.
Potreba da se sve oko nas prilagodi čovjeku temeljno je obilježje savremenog čovjeka. Možda je tu potrebu u djelu Kriza modernog svijeta najbolje opisao René Guénon kazavši da je negacija svakog principa koji dolazi iz čistog intelekta a ne iz pragme i prakse, ključno obilježje čovjeka modernog doba. Ovaj francuski intelektualac svoje je djelo napisao davne 1927. a i danas ga čitamo kao čistu mudrost.
U filmu Avatar ubrzo u priču ulazi savremeni čovjek. Po svom ustaljenom običaju, dolazi bez najave i pitanja, bez razgovora i razumijevanja, da prirodu i „primitivno“ pleme potčini sebi i oblikuje prema svojim „civilizacijskim“ vrijednostima. Takav čovjek ne shvata zašto se „pleme“ buni kad mu u zamjenu za minerale nudi socijalnu i zdravstvenu zaštita, obrazovanje… Okrenut je izvanjskom, materijalnom, i uopće ne razumije niti ikada može razumjeti da negdje, na nekoj planeti postoji neko ko živi sa prirodom i ljudima, a ne želi vladati njima. On „se ne pokušava uzdignuti tražeći istinu, nego vjeruje da istinu može spustiti na svoju razinu.“ (Guénon). S druge strane narod Na’vi ne bori se protiv sila prirode koje ne može ukrotiti, protiv zvijeri koje pored njih žive, drugih plemena, niti bilo čega… Savremeni čovjek, pak, u stalnom je ratu. On se bori protiv nepravde u svijetu, protiv mržnje, bolesti, smrti, poskupljenja, imigranata, muslimana, fašista… Bori se i protiv samog rata. I to najčešće tako što započinje nove ratove. Smisao života savremenog čovjeka stane u dvije ključne riječi – brzina i broj. Brza zarada, brzo bogaćenje, brze diplome, brza auta… Mnogo novca, mnogo nekretnina, veliki broj poznanika i veza…
Navodno se u ovom svijetu teži raditi na razvoju individue, individue slobodne od stega politike i „plemenske svijesti“, ma šta potonja fraza značila. Ustvari se radi na odvajanju individue od moralnih i etičkih principa, od prirode, od drugog ljudskog bića. „Pod ‘individualizmom’ razumijemo negaciju svakog principa iznad individualnosti i samim time svođenje civilizacije u svim njezinim dijelovima jedino na ljudske činitelje“, zaključuje Genon.
U svijetu u kojem živimo borba protiv neprijatelja izvan i oko nas je konstantna. Nije li to svijet Orwellove 1984, svijet u kojem je svako potencijalni neprijatelj, u kome onaj ko misli drugačije predstavlja prijetnju jer dovodi u pitanje naše vlastite zablude, svijet u kojem je misliti skoro krivično djelo? Želimo li, pak, živjeti u Huxleyevom Vrlom novom svijetu u kome svi mislimo isto, u kome nema borbe jer nema ni pravde ni nepravde, a pravde i nepravde nema jer nema onih koji bi ih mogli misliti? Želimo li živjeti u Huxleyevom svijetu savršenstva, u kome svako od nas radi posao za koji je sistem odlučio da mu najbolje odgovara, u kojem samo profit diktira koju profesiju ćemo odabrati? Mogu li biti sretan u svijetu u kojem nema vjere, u kojem nema starosti, ali ni mudrosti, u kojem nema jada jer ima „some“, u kojem je sve što je ljudsko (duša, ljubav, vjernost, roditeljestvo) strano i tabu?
Ako mogu i želim, Partija iz 1984 smatrala bi me korisnim članom društva.
Piše: Amela Delić
Biografija: Amela Delić rođena je 22. 01. 1990. godine u Zvorniku. Na Odsjeku za žurnalistiku Filozofskog fakulteta u Tuzli diplomirala je 2012. godine, a magistrirala 2015. godine. Angažovana je kao viša asistentica na Odsjeku za žurnalistiku u Tuzli. Trenutno je studentica doktorskog studija Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, smjer komunikologija. Učestvovala je na više naučnih i stručnih konferencija. Objavila je deset naučnih i stručnih radova, bila je urednik ‘Studentskih novina’, a trenutno je i dopisnica portala MediaCentar i Analiziraj.
