Piše: Igor Radulović
Datum: 12.04.2023. u 21:15
Kategorija: Kritika političkog uma
Često sam se ranije pitao čemu služe bizarni medijsko-politčki konstrukti, kojoj se publici obraćaju, i sa kakvim krajnim ciljem, jer se najčešće radilo o neinventivnim spinovima (kakva zabluda) koji su djelovali uvrjedljivo banalno konstruisani da bi ih mogao „progutati“ bilo ko sa prosječnim kongnitivnim sposobnostima, pa i oni sa mnogo slabijim od prosječnih. Međutim, odgovor na to pitanje nam je svima eksplodirao u lice 30. avgusta 2020. i 2. aprila 2023. godine.
Naravno, pod uslovom da „stvar“ posmatrate iz ugla, ako ne patriotski, a ono makar građanski orjentisanog stanovnika Crne Gore kojem je stalo do njenog prosperiteta, a sad već do njenog golog opstanka. U čemu leži i dio „igre“ koju nijesmo na vrijeme shvatili?
Naime, neprijatelji Crne Gore su (da, radi se nedvosmisleno o neprijateljima) vrlo vješto i sistemski, čas podizali, a čas smanjivali ulog i udio u rastakanju državotvorne suštine Crne Gore. Podižući ga na momente do maksimuma kako bi ga odmah zatim smanjivali na trenutno mogući, koji je u stvari i bio prvobitno zacrtani cilj. Stvar funkcioniše prilično jednostavno.
Pustite recimo informaciju u medije kroz izjavu nekoga klerika Crkve Srbije srednjeg ili visokog hijerarhijskog ranga, ili nekog domicilnog političara velikosrpske orijentacije, kako Njegošev mauzolej na Lovćenu treba srušiti i umjesto njega vratiti kapelu Karađorđevića – simbol sloma Crne Gore 1918. godine kojeg je, na prethodnim ruševinama Njegoševe originalne kapele podigao Aleksandar Karađorđević. I dok Crnogorci reaguju očekivano burno, najavljujući da po cijenu života to neće dozvoliti, nekoliko srednjičarsko-relativizatorskih kolumni u režimskim „Vijestima“ objašnjava da to nije toliko strašno, Vlada donese odluku o izmijeni kriterijuma za prijem u crnogorsko državljanstvo, sa ciljem da izvrši etnoinženjering kao pripremu za utapanje Crne Gore u „srpski svet“. Na šta građani potom izađu ispred Vlade da protestvuju, tražeći poništenje odluke. Vlada obeća da će odluku staviti van snage, što naravno nikad ne uradi.
Jedan od ključnih stratega svetosavskog klerošovinizma, Dragoslav Bokan, ovako je reagovao na Milatovićevu najavu da će njegova prva zvanična posjeta biti Bruxellesu: “Nema ide u Brisel ili po cijeloj regiji. Nego će doći u Beograd. Onda će poslije Beograda iči gdje hoće.”
Prestane priča o rušenju mauzoleja… “Dobro je, odbranili smo mauzolej!”, pomisliše Crnogorci… Onda se zavrti priča o utapanju Crne Gore u Otvoreni Balkan, građani se bune, najavljuju proteste… Dritan Abazović potpiše tzv. Temeljni ugovor kojim prepiše svo crnogorsko kulturno-istorijsko i sakralno nasljeđe na Crkvu tuđe države. U „Vijestima“ odmah osvane nekoliko kolumni zašto to nije toliko strašno i zašto je Milo kriv za sve. Građani se bune… “Dobro je, nijesmo ušli u Otvoreni Balkan!”, zaključiše Crnogorci…
Na scenu tad stupa Vučićev politički gambit, u kojem je kao kandidata za predsjednika Cne Gore isturio pa žrtvovao bijelog pješaka, Andriju Madića, (radi boljeg oslobađanja figura i lakše kontrole igre) dok je ta uloga od početka bila namijenjena Jakovu Milatoviću, za šta je iz igre predhodno izbacio i doadašnjeg „prvog pika sa drafta srpskog sveta“ Milojka Spajića, u kojeg iz nekog razloga nije imao puno povjerenje. Crnogorci: “Dobro je, nije za predsjednika izabran četnički vojvoda Mandić.”
Novoizabrani predsjednik Milatović: „Zalagaću se za ulazak Crne Gore u Otvoreni Balkan i dvojno državljanstvo.” Malo kasnje, nakon “prijateljskih” razgovora sa ambasadorima kvinte: „Nećemo izaći iz NATO, u Srebrenici se desio genocid.“, pozivajući se na presudu Međunarodnog suda za ratne zločine, izbjegavajući da saopšti svoj lični stav o tome, razvodnjavajući ga dodatno pominjući Jasenovac i zločine u Velici i Pivi. Crnogorci: “Dobro je, nećemo izaći iz NATO, eno se notorni Bokan iz Belih orova i Milica Zavetnica živi pojedoše zbog toga.”
Poraz Mila Đukanovića slave, s lijeva na desno: Dritan Abazović, najveća pošast crnogorskog društva, Zdravko Krivokapić, klerirkalni političar, Jakov Milatović, novi predsjednik Crne Gore, sofisticirani populist i dželat crnogorske ekonomije, Aleksa Bečić, koji je svojevremeno najavljivao kako će se Podgoricom zavihoriti trobojka, Andrija Mandić, četnički vojvoda.
Partije pod Vučićevom kontrolom: “Na prijevremenim parlamentarnim izborima zakazanim za 11. jun osvojićemo dvotrećinsku većinu, kako bismo mogli mijenjati crnogorski Ustav, državne simbole, preimenovati crnogorski jezik i sve drugo što je potrebno da od Crne Gore napravimo vazalnu sluškinju Srbije lišenu svakog oblika državnosti.” Crnogorci: “Dobro je, nijesu najavili da će pokrenuti formalno ukidanje nezavisnosti Crne Gore.”
Čestitam, Crnogorci. Postali ste žrtve sopstvene gluposti i dobro osmišljenog plana meke okupacije, realizovanog korišćenjem mehanizama strateške komunikacije, marketinško-informacionog koncepta koji je jedan od glavnih alata hibridnog ratovanja. Jeste, dok smo se mi, uljuljkani u sopstvenu samodovoljnost, zadnju deceniju i po bavili glupostima i nadgornjavanjima unutar procrnogorskog i građanskog pola društva, neprijatelj je osim ogromnog novca koje je uložio u lobiranje za projekat “srpskog sveta” po Vašingtonu, Berlinu i Briselu velika sredstva i trud uložio i u njegovo sprovođenje u djelo.
Mehanizmi strateške komunikacije su postali nezaobilazni i visokoefikasni alati za sprovođenje ciljanih kampanja kreiranih radi uticaja na javno mnjenje, sa ciljem dramatične, spolja indukovane, vještačke promjene društvenih, političkih ili ekonomskih odnosa (u našem slučaju sva tri), koje ne treba miješati sa prirodnom dinamikom unutardruštvenih procesa i promjena. Fabrikovanje i hiperprodukcija malicioznih narativa dalo je u slučaju Crne Gore, posmatrano iz ugla njegovih kreatora, fantastičan rezultat. Za samo jednu deceniju, od neupitno građanske, prozapadne, sekularne, multikonfesionalne države koja se nalazila na korak od učlanjenja u EU, uspjeli su napraviti teokratski i nacionalistički brlog kojim upravlja Crkva Srbije, formalno i dalje usmjerenog ka Evropskoj uniji, a suštinski i supstancijalno obezdržavljeni priprepak koji je pod kontrolom Beograda i Moskve.
Elmedin Konaković i Dritan Abazović – visoke državne funkcije na koje su došli osobe poput njih jedan su od krajnjih rezultata dobro organizirane psihološko-propagandne agresije Srbije na Bošnjake i Crnogorce.
Oni su svoj posao odradili briljantno. Nakon što su postavili kratkoročne i dugoročne ciljeve, skenirali su sve naše mane, naše strahove i mentalitetske falinke okrećući ih protiv nas samih. Potom je uslijedilo utvrđivanje ciljne publike same srategije i razvoj osnovne poruke i komunikacionih kanala kojima će poruka biti emitovana u kampanji: “Korupcija je glavni i njaveći problem, država nije ugrožena, a prijetnja velikosrpskim imperijalnim pretenzijama je predimenzionisana.” Zvuči poznato? Rezultat strategije ću vam najbolje približiti ako vam kažem da, od pet-šest mojih poznanika i prijatelja, od kojih su neki bili uključeni u referendumsku kampanju za nezavisnos,t a neki zajedno sa mnom slavili rezultat Referenduma na Cetinju, pola je glasalo Milatovića, kandidata “Srpskog sveta”, a pola nije izašlo na izbore.
Koliko je efikasna i uspješna bila kampanja strateške komunikacije osmišljena očigledno van Crne Gore, viđelo se i u prilično komičnoj sceni obraćana novoizabranog predsjednika Milatovića svojim pristalicama, kada je kazao: “Rekli smo zbogom posljednjem diktatorskom režimu u Evropi.”, zaboravljajući da upravo on zajedno sa ostalima prisutnima na bini, čini taj režim već skoro tri godine.
Kako god, nakon rezultata predsjedničkih izbora krenulo je očekivano slavlje ulicama crnogorskih gradova koje je, ako je i bilo nekoga ko je u to sumnjao, precizno pokazalo koja ideologija i politika je pobijedila. Scene kolona automobila sa predvidljivom i poznatom ikonogafijom, skupovi sa srpskim zastavama i nacionalističkim pjesmama i pokličima, mogle su iznenaditi jedino Marsovce. Dočim su opet nekako uspjele iznenaditi srednjičare. A upravo su oni, to smo davno apsolvirali, odškrinuli vrata Crne Gore “srpskom svetu” i omogućili mu da preuzme vlast, koju sad njegovi izvođači radova vrlo umiješno koriste za obesmišljavanje i rastakanje svih supstancionalnih elemenata crnogorske državnosti.
Kako odgovoriti na novonastalu situaciju, i kako se suprostaviti planovima koji od Crne Gore kane napraviti srpsku provinciju? Za početak moramo prestati da u sopstvenoj državi budemo subjekti jeftinih manipulacija i malignih strategija koje, poput aikida, koristeći našu spostvenu snagu, ali i glupost i neslogu, neprijatelji Crne Gore koriste za njeno urušavanje. Mnogo su jači i silniji, iako možda ne i podmukliji neprijatelji od aktuelnog, polomili zube na ovom crnogorskom kršu. Pa će i ovaj. A građanska i ljudska obaveza svakog stanovnika i prijatelja Crne Gore koji je doživljava kao svoju je, da joj u ovim teškim vremenima stane u odbranu.
Igor Radulović rođen je 08. 05. 1973. u Podgorici. Živi u Kolašin, gdje je zaposlen u Osnovnom sudu.
