Piše: Igor Radulović
Datum: 18.10.2022. u 20:52
Kategorija: Kritika političkog uma
Naslov je, prepoznali ste, inspirisan Šijanovim poznatim filmom. Oni koje korisni idioti nastoje sistemski uništiti su Crna Gora i Bosna i Hercegovina. I to ne bilo kakvi idioti nego – korisni idioti. Korisni idiot ili korisna budala (engleski useful idiot) izraz je kojim se u političkom životu označava osoba koja propagira stavove ili interese grupacije kojima je nominalno suprotstavljena, a biva iskorištena u propagandne svrhe upravo za njihove interese. Ovim izrazom su se nakon Drugog svjetskog rata atribuirali ugledni zapadni intelektualci koji su imali afirmativan odnos prema staljinističkom Sovjetskom savezu. Danas obuhvata čitav jedan spektar individua koje usljed umišljene veličine, neotporne na negativne impulse duha, rade udarnički za suprotni tabor.
Thomas Mann je u svom monumentalnom djelu, romanu Doktor Faustus, koji počiva na motivu dobro poznatom kao „pakt sa đavolom“ u tragičnim vremenima propasti koje je Evropa doživljavala usponom nacionalsocijalizma, našao savršen okvir za sagu o rađanju genija i propasti čovjeka, Leverkina. Kod takvih priroda uvijek se desi neki odsudni momenat, fatalan i razoran, koji će u jednom trenutku pokrenuti žudnju toliko jaku da će preuzeti čitavu ličnost i tako je pretvoriti u roba sopstvenih strasti. Klicu propasti Leverkin će u svoje biće unijeti u trenutku susreta sa svojom inspiracijom, fatalnom Heterom Esmeraldom, koja će kod njega pokrenuti unutrašnju promjenu od hladnog, trezvenog uma ka umjetničo-demonskom, ka haosu i rađanju avangardnih djela, ali i trasirati put ka neminovnoj propasti.
Dritan Abazović, sarajevski student, iako već prepoznat od racionalnih analitičara kao neuobičajena i destruktivna pojava na političkoj sceni ne samo Crne Gore, nego i zapadnog Balkana, poziva na hitan rad u kojem je potrebno uraditi dvoje: detoksicirati politički narativ zatrovan njegovim djelovanjem i sprovesti uozbiljena psiho-socijalna istražvanja kako bi se prepoznali, i ubuduće spriječili, uzroci koji su doveli do mogućnosti da takvi oblici ljudskog postojanja imaju relevantnu društvenu ulogu.
Za razliku od Leverkina koji je dušu obećao đavolu pristajući na odricanje od svake ljubavi i topline, a da mu zauzvrat na 24 godine podari genijalnost iz koje će nastati neka od najvećih kompozitorskih djela svoga vremena, Dritan Abazović će, gonjen kompleksom niže vrijednosti, nošen trivijalnim i bizarnim motivima, svoj pakt sa nečastivim sklopiti radi gole vlasti kako bi osim privilegija, koje takva pozicija donosi, došao u poziciju da se osveti svima koji su ga prozreli. Nemjerljivo ambiciozan, neopterećen etikom, sklon ideološkom konvertitstvu, prevrtljive a osvetoljubive prirode, svoj fatalni momenat koji će ga determinisati ne samo kao političara, nego prvenstveno kao ličnost, doživjeće u Skupštini Crne Gore. Kada ga je, tada u ulozi opozicionog poslanika, prilikom jedne polemike predsjednik Crne Gore Milo Đukanović nazvao – bitangom. Mnogi su tada Đukanoviću zamjerili na neodmjerenom kvalifikativu. Ispostaviće se, međutim, da je taj „epitet“ bio isuviše blag u odnosu na sve ono što će Abazović u narednim godinama uraditi Crnoj Gori.
Ne, Dritan Abazović nije korisni idiot. On je za razliku od njih duboko svjestan svojih postupaka, iako je motivisan silinom mržnje prema Đukanoviću, koja je eskalirala u slabo prikrivenu mržnju i prezir prema crnogorskoj naciji i državi Crnoj Gori, na čijem se čelu našao spletom nesrećnih okolnosti. Duboko je svjestan i činjenice da je postalo bjelodano da je samo kupljeni ili ucijenjeni izvođač radova Aleksandra Vučića na poslovima institucionalnog, ekonomskog i političkog urušavanja Crne Gore kako bi u dogledno vrjeme postala lak zalogaj velikosrpskom hegemonizmu, prividno kamufliranim projektom Garašaninovog Načertanija u projekat tzv. Otvorenog Balkana.
Korisni idioti su, pak, oni iz redova takozvanih slobodnih intelektualaca, nekih uticajnih ekoloških aktivista i ljudi iz kulturnog miljea koji su, zaneseni sopstvenom „veličinom“, medijskim nastupima ili stavovima plasiranim preko društvenih mreža svo to vrijeme pružali alibi politici koja je Crnu Goru dovela u skoro beznadežnu poziciju i opasnost po sami opstanak.
Ako je Dritan Abazović “updateovan” Savo Fatić, koji je na Podgoričkoj skupštini 1918. rekao “Od danas nismo više Crnogorci, no Srbi.”, onda je Elmedin Konaković klon Dritana Abazovića. (Foto: Faktor)
Matrica je vrlo slična onoj koja je prethodila slomu i okupaciji Crne Gore koja je uslijedila 1918. godine. Kada je dio tadašnje inteligenicje, motivisan nezadovoljstvom sopstvenim statusom u društvu i mržnjom prema tadašnjem crnogorskom suverenu Nikoli I Petroviću, pod egidom borbe za opšte dobro usmjeravala javno mnjenje u pravcu koji se završio izdajničkom Podgoričkom skupštinom. Danas to funkcioniše tako što tzv. iznadsituaši, glumeći neutralnost i gadljivost ovozemljskim stvarima, naročito se ježeći na pomen nacionalnih i identitetskih tema, na kraju po pravilu uvijek završe na strani velikosrpskog nacionalizma.
Neke se stvari prosto podrazumijevaju, ili bi se, da je sreće i elementarne logike, morale podrazumijevati. A to je da nema te “matematike” po kojoj možete dobiti pozitivan rezultat tako što ćete koalirati i upravljanje drzavom prepustiti ljudima i političkim subjektima koji se otvoreno zalažu za njen nestanak. Zato je sad odgovornost na bosanskohercegovačkim intelektualcima i javnim ličnostima, da ne budu korisni idioti i, poput crnogorskih “kolega” koji su otvoreno ili posredno podržali sve ono što je radila URA, i tako pruže alibi NS, NiP –u ili drugim strankama u BiH da je uvedu u stanje dritanizacije.
Uspostavljanjem narativa kojim se pravda izdaja kao legitimni mehanizam izražavanja nezadovoljstava vladajućom kastom ili politikom, korisni idioti su napravili više koristi za neprijatelje Crne Gore i Bosne i Hercegovine nego sva sila plaćenih propagandista i kadrova koje su instalirali po dubini državnih institucija. Lako ćete ih prepoznati. To su one ličnosti koje u parku sa cvijećem uvijek pronađu samo bačeni opušak, a na vidikovcu od kojeg zastaje dah vide samo konzervu ili plastičnu kesu. Njihov glavni alat komunikacije je cinizam, koji površni sljedbenici brkaju sa inteligencijom, duhovitošću ili domišljatošču. Cinizam je negativna kategorija duha. Poraz bez borbe u srazu čovjeka sa sopstvenom prolaznošću. Zato nikad ne budite na strani cinika. Nego se borite za ono što vam je važno i za ono što je vrijedno borbe. A boriti se danas za Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu, i ne pristajati na pokušaje njihovog civilizacijskog uništavanja, u trenutku dok su napadnute i spolja i iznutra, nije stvar patriotskog osjećanja nego obaveza svakog pristojnog čovjeka. Umjesto zaključka, za kraj ovog teksta, neka pjesma velikog Mladena Lompara, posvećena crnogorskom piscu Miloradu Miju Popoviću, korisnim idiotima prenese poruku bolju od svake analize:
Neće nas naslijediti tišina.
Opet će
iz našeg strpljenja buknuti bijes
jer nećemo klečati
dok gođ ima
Montenegra
i njegove neporažene zastave
neće nas naslijediti tišina
ni kad neki jadnik
otvori utrobu darovnog konja
(i ode prebrojavati srebrnjake)
i ne nadaj se –
nikad ovđe
neće biti posljednjeg boja
mi smo vječita meta
Igor Radulović rođen je 08. 05. 1973. u Podgorici. Živi u Kolašin, gdje je zaposlen u Osnovnom sudu.
