Zapad i Rusija, dva svijeta i kvaliteta

Piše: Sanjin Salahović
Datum: 28.02.2020. u 21:30
Kategorija: Kritika političkog uma

Teško je danas pisati dobro o USA. Ta zemlja kronično trpi od nedostatka poštovanja i samopoštovanja. Poraz za porazom ne samo na vanjskom od Kine i Rusije već i na unutrašnjem planu kroz moralni deficit republikanske partije i predsjednika Donalda Trumpa. Naši ljudi su moralisti i rado, sužene percepcije za cjelinu, sude i ljude i historiju prema apsolutnim zahtjevima pravde i dobrote koje, misleći da oni pripadaju samo njima, po običaju njeguju sudeći drugima u izoliranim detaljima. No kada čovjek raširi promišljanje u prostoru i vremenu te promatra nevidljivu rijeku ideja i univerzalnih vrijednosti koje teku u fundamentu pojavnosti dolazimo do razloga da se stvarnost civilizacije Zapada, čiji je USA predvodnik, nijansira, a izbori vrše i tamo gdje, na prvi pogled, nema kvaliteta. Jer, kako stara izreka reče, stvarnost se ne vidi očima nego razumom.

Zbilja, nakon blistava civilizacijskoga kvaliteta s kojim je USA vodila Zapad u 20. stoljeće isti je uočljivo ugrožen danas. Pa ipak nikada nije bilo tako važno, prije donošenja bilo kakvih sudbonosnih zaključaka, upitati se da li je potrebno dići ruke od USA ili se jednostavno boriti za nju i sa njom u lošim vremenima, baš kao što smo znali uživati sa njom u dobrim?! Jer pametan čovjek nikada ne napušta nešto tako životno važno kao sto je civilizacijski predvodnik dok tomu ne nađe unaprijed dostojnu zamjenu. Civilizacije nema bez predvodnika, a živjeti bez civilizacije je opasno; nestrpljivima, obilo se o glavu eksperimentisati sa njenim odsustvom. Neuspjeli eksperimenti postajali su prokletstvo u vremenu. Civilizacija je sasvim pragmatična pojava i ne može postojati bez predvodnika. A USA još može puno dati.

Kratak pregled kulturno-civilizacijske evolucije Zapada

U kontinuitetu od atomiziranih, često međusobno zavađenih grčkih gradova – državica sa Atenom kao primjerom, preko unificiranog europskoga područja pod vođstvom Rima, kroz europski srednji vijek, humanizam i renesansu, te reformacijski projekat, dobacila je europska misao i njen proizvod, civilizacija Zapada, do američkog kontinenta. Od tamo je uspijevala u posljednjih stotinu i nešto godina, u sigurnosti geografije okružene morem i transatlantskim daljinama, korigirati civilizacijske stranputice Europe. I tako je sve do danas, premda republikanci u USA, u izolacionističkom maniru, dovode u pitanje ove duboke veze i samu liberalnu misao na kojoj Zapad počiva danas.

Ključni period historije za razumijevanje ove misli je europski srednji vijek i njegova tri perioda: rani, zreli i kasni. U njima je stopljen misaoni fundament za razvoj Zapada u modernitetu. Najljepši produkt toga razvoja je njegova liberalna misao koja danas, sa svojim multikulturalizmom, garantuje i idejnu i fizičku egzistenciju Bosni i Hercegovini. Ovi periodi srednjega vijeka i razvoja misli Europljana su neraskidivo vezani za Katoličku crkvu i s vremenom dešavanja oko reformacije u njoj. A najbolje se mogu shvatiti kroz evoluciju predodžbe Europljana o Isusu Kristu raspetom na križu.

U drugoj polovini 5. stoljeća urušeno unutrašnjom slabošću, a pod navalom Germana, propada Zapadno Rimsko Carstvo. U potrazi za hranom ljudi napuštaju Rim i ovaj nekoć milionski grad ”preko noći” spada na desetak tisuća stanovnika. Historija poznaje svoj kontinuitet i prekide. Ovo je bila trauma jednog velikog prekida. I jedina institucija koja je uspjela sačuvati na okupu civilizacijski kontinuitet u europskom okviru nakon pada ovoga europskoga dijela kolosalnoga carstva, bila je Katolička crkva. Njena vlastita institucionalizacijska sudbina neraskidivo se prepliće sa europskom. Političku sudbinu europskoga kontinenta ona je dobrim dijelom oblikovala kroz svoje simbole od kojih je značajan bio simbol Isusa na križu. Crkva u isto vrijeme i utiče na kulturu misli stanovništva politički kaotičnoga kontinenta, ali i osluškuje isto i dopušta popularnim predodžbama da oblikuju kultursimbole u skladu sa evolucijom njihova vlastitoga doživljaja biblijske priče. U vremenskom rasponu od skoro tisuću godina mijenja se, evoluira kulturološki popularna percepcija priče o raspeću. Tri faze srednjeg vijeka, tri predodžbe o ”tri” Isusa na križu.

 

Isus ranog srednjeg vijeka izgleda opasno. On je mentalni surogat poslanika imperatora propaloga carstva koje ”nastavlja” svoj bitak u imaginarnom području nebeskoga. Razapet na križu gleda Isus ljude sa visine, ozbiljan, disciplinirajući. U kaotičnoj Europi još u žalu za izgubljenom sigurnosti imperije, u odsustvu svjetovnoga imperatora, on traži apsolutnu pokornost. Njegovo poslanstvo crpi moć u nebeskome i vlastitoj patnji s kojom se Europljanin, prestrašen nesigurnošću, nepravdom i oskudicom, lahko identificira.

Isus zrelog srednjeg vijeka dobija neočekivanog supatnika – majku Mariju. Ona kleči ispod križa i dijeli patnju sa sinom. Poslanje nebeske moći polako prelazi i na nju. U vrijeme važnih otkrića u domenu zanatstva, poljoprivrede, trgovine, transporta, konsolidirana europska kulturpolitička zbilja osjeća se sigurnijom i lik Isusa u osjećanjima stanovništva se mijenja. Ljudi sve više žele Isusa bliže sebi pa on postaje ljudskiji, osjećajniji u svojoj ulozi na križu u interakciji sa majkom Marijom. Njegove muke sada se osjećaju kroz patnju majke. Umjetnost prati u stopu i polako reducira njegovu ranosrednjovjekovnu distancu u odnosu na ljude. Približuje ga majci koja je simbolično vezana za zemlju pod njegovim nogama. Njegovo partnerstvo sa majkom simbolizira neobično, novo, partnerstvo sa ljudima.

U kasnom srednjem vijeku, proces približavanja Isusa čovjeku je realiziran njegovim potpunim povratkom majci. Zemlja je po sebi, poboljšanom tehnologijom obrade, postala plodnija. Majka je sinonim plodnosti. Na njezinim grudima koje su sinonim sigurnosti, Isus napokon napušta svoju ulogu vladara za račun političke moći i postaje dijete. Umjesto uloge onoga koji brine o ljudima, on postaje i sam predmet brige.

Stotinama godina dug put od apsolutnog autoriteta koji traži pokornost podanika do približavanja istima, pređen je u interakciji svakodnevnice Europljana i njihovih religijskih predodžbi sa svećenstvom. Ono je, u svom bitku, oslonjeno na osnovnu religjisku priču koja je postala uzor životu, spajalo teoriju i praksu u svakodnevnici teške obnove europskoga civilizacijskoga prostora nakon pada Zapadnoga Rimskog carstva. Hiljade svećenika svih redova, odričući se od svjetovnih ”užitaka”, u polutami samostana širom Europe, noćima je prepisivalo knjige stvarajući tako prvi, od ljudskih komponenti napravljen, računar. Taj ljudski ”kompjuter”, ručno, do Guthembergova štamparskoga stroja, pohranjivao je i reproducirao informacije, stvarao inteligentnu podlogu civilizaciji koja će uskoro procvjetati u humanizmu i renesansi. A pretvorbom Isusa od autoritarnoga lika na križu u dijete ozvaničen je i dug proces spuštanja pogleda, misli i očekivanja Europljana sa neba na zemlju.

Rusija u okovima ranosrednjevjekovne paradigme

Evolucija vremena otvorila je prostor i scenu za ljude koji su mogli promatrati stvarnost na zemlji te otkrivati praktične, čovjekovoj egzistenciji korisne, tajne prirode. Anatomska percepcija Leonarda da Vincia, poduzetništvo Michellangelove genijalne vizualnosti, osjećanja novostvorene samosvijesti čovjeka na zemlji i njegovom novom odnosu sa Bogom označavaju kraj hiljadugodišnjega perioda srednjega europskoga vijeka u kome je stvorena sama konstrukcija moderniteta.  Jedan kratki sažetak evolucije morala u srednjem vijeku u radu Erasmusa Roterdamskog, objavio je mali intermezzo u razdoblju humanizma prije nego će sve doslovno eksplodirati ponovnim otkrivanjem antike, grčke filozofije u burnim promjenama u renesansi. I naravno protestantska reformacija koja će ovaj proces krunisati potpunim davanjem odgovornosti čovjeku za svoj život na zemlji te tu neobičnu individualnu odgovornost pretvoriti u snagu potrebnu izgradnji jedinstvenoga psihosocijalnoga i ekonomskoga sistema kapitalizma.

I ovdje moram stati. Tema je prevelika. Ali rečeno je dostatno, barem kao uvodnik, za komparaciju u dilemi Zapad ili Rusija. Da bi smo razumjeli današnju dilemu na našem nesretnom prostoru na kome se ovo dvoje ukršta civilizacijski zajedno sa svojim političkim interesima, mogu reći da Rusija od ovoga gore navedenog ništa nije prošla. Ona je imala svoj vlastiti put u kome je, ne prošavši zreli i kasni srednji europski vijek, ostala zaglavljena u kulturi Bizanta oslonjenoj na ranosrednjovjekovnoj predodžbi o Isusu. Zaglavljena u kulturu nepromjenjivosti, Rusija je tek osjećala dah vjetrova procesa u Europi, a nakon etabliranja metodološkog mišljenja u indukcijskoj metodi Descartesa i velikih tehnoloških dostignuća renesanse i moderne u Europi, upalila se u njoj crvena lampica. Da bi ista otkrića usvojila i modernizirala svoje društvo koristila je silu i despotiju. Od Velikog Petra i iste Katarine preko velikih Lenjina i Staljina pokušavala je sustići Zapad i dan danas, u liku svemoćnosti Vladimira Putina, na svoju historiju i mentalitet doslovno nakalemiti zapadna kulturno-civilizacijska postignuća. Nikada nije uspjela to u porama svoga društva, do li elitistički gradnjom i koncentracijom znanja u institucije birokratske države i posebno u vojnu industriju.

Civilizacijsku kulturu Zapada nikada nije uspjela apsolvirati kao svoju i zauvijek je u fundamentu zadržala svoj feudalni mentalitet i potrebu za jakom i pravednom ličnosću koja će voditi lojalne podanike. Jedan poseban pronalazak Zapada u domenu psihosocijalnoga u čovjeka i u društvu kroz evoluciju od vremena starih Grka Rusija nije pak ni pokušala prisvojiti ili kopirati. Šteta, jer to je bio ključ za otvaranje njenog društva individualizmu neophodnom da bi se Zapad s njene strane uopšte i razumio, pa onda i uspješno implementirala njegova dostignuća u ekonomskoj sferi. Radi se o ljudskim pravima. To je originalan proizvod hiljadugodišnje evolucije civilizacije Zapada. No dovoljno za početi nama koji smo napokon, prisiljeni izaći iz zone neodlučnosti vlastitoga imperijalizma Srbije na raskršću Istoka i Zapada, kritički provjeriti naš vlastiti moralizam te racionalno izabrati na tržištu ideja koje nam se nude nakon pada Berlinskoga zida.

Teško je pisati dobro o USA danas, ali historija ima svoj kontinuitet i prekide. Shvatajući civilizaciji podložne ideje kao moćnu rijeku u njenom plutajućem fundamentu, možda čovjek može pronaći razumijevanje i strpljenje za nju uprkos trenutnim nedaćama. Ili čak i snagu da joj se, nakon što je se bolje razumije i napravi izbor, pomogne u ozdravljenju. USA već stoljeće predstavlja najbolje što je Zapadna civilizacija dala. Nadam se da će čitalac biti zaintrigiran da provjeri moj iskaz i možda i sam napravi izbor nakon toga između dva kvaliteta i dva svijeta koja se ne mogu uporediti. Ukoliko se u ovu provjeru umiješa moralizam sa standardnim primjedbama o ”zlu” Zapada kroz primjere indijanaca, kolonijalizma, sudbine jevreja, okrutnosti fašizma itd., što ruska propaganda i sam predsjednik uporno promiču, zamolit ću – razmišljajte civilizacijski. Nema civilizacije bez predvodnika koji će paziti na prohodnost plovnih i kopnenih puteva, komunikaciju, standardizaciju i saradnju svake vrste potrebnu za sigurnost koju živimo. Nijedan predvodnik civilizacije ne djeluje u rukavicama. Mnogi su ljudi izolovani u zatvorima ili bivaju pogubljeni da bismo mi u miru doprinosili zajedničkom kulturnom projektu. Tako je i u civilizacijskom okviru, sa događajima većih dimenzija. Od sve neperfektnosti možemo izabrati ono što je bolje i što, kroz svoju transparentnost i podložnu ideju, više obećava na putu ka boljitku. Zapad je učinio, iz današnjeg ugla gledano i moralno lošega, ali jedini od svih, nikad to nije porekao. Naprotiv, njegova transparentnost i iskrenost jeste izvor po kome sve ove negativnosti nisu prefarbane bojom zaborava i uljepšavanja historije kako se to čini na Istoku.

Budućnost Bošnjaka i Bosne i Hercegovine ovisit će o razumijevanju odgovornosti izbora i (ne)prihvatanju činjenice da je pokušaj dosezanja apsolutne pravde na zemlji nemoguća misija. Barem na zemlji na koju je Isus sišao u predodžbama Europljana sa križa tokom dugoga srednjega vijeka, na traženje samih ljudi koji su time i prihvatili odgovornost za posljedice vlastitih izbora u svojoj zapadnoj slobodi.

Piše: Sanjin Salahović
Biografija: Sanjin Salahović rođen je 16. 1. 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.