Piše: Ermin Zec
Datum: 05.07.2020. u 23:26
Kategorija: Kritika političkog uma
Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine. Izvor: books.openedition.org
Dvije su deklaracije obilježile modernu historiju Zapada kao i današnje ustavno uređenje liberalnih demokratija. Prva je Američka deklaracija o nezavisnosti oz 1776., čije je glavno načelo da su svi ljudi stvoreni jednaki, da posjeduju neotuđiva prava među kojima su život, sloboda i potraga sa srećom. Osnovni dokument Francuske revolucije je Deklaracija o pravima čovjeka i građana iz 1789., u kojoj je prcizirano da se svi ljudi rađaju slobodni i jednaki u pravima, i da je narod nosilac suvereniteta.
Kroz ove dokumente Zapadne države su postali bastion individualnih prava i sloboda, gdje je građanin epicentar političkog suvereniteta. No, samo jedno stoljeće kasnije Evropa će postati kontinent totalitarnih ideologija koje su odgovorne za smrt više stotina miliona nevinih građana.
Ideologije koje su obilježile posljednje stoljeće, fašizam i komunizam, u srži su kolektivističke ideje: individua je prvo pripadnik veće grupe pa tek onda pojedinac. U fašizmu, ljudi su podijeljeni po nacionalnom principu, dok se socijalistička podjela formira na socio-ekonomskoj relaciji: buržoazija – radnička klasa.
Obje ideje su totalitarne jer favoriziraju određene kolektivitete, dok su ostali meta od diskriminacije do istrebljenja. Fašizam je pobijeđen 1945. godine, a socijalizam na evropskom kontinentu osptato sve do pada Berlinskog zida 1989. godine. No, da li su ove totalitarne ideologije stvarno pobijeđene ili su i danas aktivne, samo s malo različitim prefiksima?
Nakon Drugog svjetskog rata i teških iskustava ovih ekstremnih primjera kolektivističkog sistema individua postaje ponovo centar političkih kultura Zapadnih zemalja. U ovim državama spojeni su liberalizam i demokratija, koji su na prvi pogled međusobno isključivi koncepti; demokratija je u suštini vladavina većine, što joj daje za pravo da ugnjetava individualne slobode jer im to demokratija omogućava. No, problem je riješen na taj način da su temeljne individualne slobode formulirane i zagarantirane ustavima i na taj način zaštićene od demokratske većine. Tako da, primjera radi, u liberalnim demokratijama većina ne može jednostavno odlučiti da privatna imovina postane društvena jer je pravo na imovinu garantirano ustavom.
Feminizam trećeg vala i antiliberalni progressive stack
Početkom 2010-ih godina u javnosti su sve više prisutne ideje trećeg vala feminizma, koji je krenuo sa američkih univerziteta. Feminizam trećeg vala ne treba miješati sa feminizmom odnosno idejom o ravnopravnosti spolova jer je ovdje u pitanju prije svega kolektivistički ideološki pokret, koji dijeli ljude po spolu, vjeri, boji kože i seksualnoj orijentaciji.
Feminizam trećeg vala polazi iz percepcije da patrijarhat sa sobom donosi strukturalnu nejednakost, što znači da su društvene nepravde i opresije međusobno povezane, pa je stoga potreban intersekcionalni pristup u rješavanju ovih problema. Izvor: hhsadvocate.com
Glavna ideja je da živimo u patrijarhatu gdje postoje privilegirani i potlačeni; bijeli muškarac je očigledno u boljoj poziciji od crnca, LGBT-populacije ili pripadnika vjerskih manjina. Jedna individua može istovremeno biti i privilegirana i diskriminirana; na primjer žena bijelkinja je privilegirana zato što je bijelkinja, ali i diskriminirana jer je žena. Privilegirani moraju prepoznati svoje privilegije i dati prednost onima koji su potlačeni u društvu. Cilj je stvoriti društvo gdje su sve grupe jednake, što je jedna vrsta utopije.
Ovaj moderni feminizam je u svojoj osnovi ljevičarski pokret, jer naglašava važnost ne jednakih šansi, što je osnovni princip liberalnih društva, već jednakost ishoda gdje sve grupe imaju jednak status u društvu, što opet nije moguće postići bez aktivnog učešća državnog aparata u političko-ekonomskim procesima države. A imamo iskustva iz historije kako završavaju takvi projekti. Ova ideologija je slična marksističkoj analizi odnosa snaga u društvu, prema kojoj je pozicija individue određena njenoj pripadnosti u klasnoj hijerarhiji.
Primjer vidimo u pojedinim američkim udruženjima i pokretima, koja koriste metodu progressive stack. Radi se o principu davanja prednosti u javnom govoru onim grupama koje su u najugroženijem položaju u društvu: najprije tamnoputim ženama, zatim studentima „etničkog porijekla“, bijelim ženama, i tek na kraju bijelim muškarcima. Ovo je, zapravo, jedna vrsta suprotnog aparthejda, na ljude se gleda, ne kao individue nego kao pripadnike svoga kolektiviteta, što je suštinski antiliberalna ideologija.
Ekstremna desnica i njena čežnja za „boljom“ prošlošću.
Paralelno sa rastom popularnosti modernog feminizma na Zapadu jača i ekstremna desnica, koja je prije bila na marginama društva. Ovaj fenomen je izraz šireg društvenog nezadovoljstva velikog broja ljudi koji su protiv globalizacije, imigracije, nadnacionalnih zajednica (prije svega EU) i feminizma. Stranke ekstremne desnice artikulišu interese ljudi koji se ne slažu putem kojima Zapadna društva idu, vjerujući da je prije bilo bolje. Ovo možemo primijetiti u sloganima koji su korišteni tokom kampanje za Brexit („Take Back Control“) i u kampanji američkog predsjednika Donalda Trumpa („Make America Great Again“). Obje kampanje su rezultirale pobjedom, što znači da su privukli podršku kod ljudi.
Ekstremna desnica je dio vlasti u pojedinim državama Evropske unije kao što su Mađarska, Italija, Poljska, Estonija, Slovačka i Slovenija. U drugim državama gdje nisu dio vlasti imaju pozitivan trend rasta i ozbiljne mogućnosti da uzdrmaju politički establišment u svojim državama. Prošle godine na izborima za Evropski parlament konzervativci EPP i socijaldemokrati S&D su prvi put osvojili zajedno manje od 50% glasova djelomično zbog popularnosti ekstremne desnice. Očigledno je da ove stranke nisu privremenog karaktera, već su postali dio nove političke paradigme na Zapadu koje je više nemoguće ignorirati.
Kampanja za Brexit je obećala da će odlaskom iz Evropske Unije Velika Britanija povratiti kontrolu iz Brisela u London. Rezultat glasanja je donio višegodišnju političku nestabilnost ovoj ostrvskoj državi, zbog čega su mnogi građani danas nezadovoljni odlaskom iz EU. Izvor: EUreferendum.com
Zajednička karakteristika ekstremne desnice jeste sklonost prema kolektivizmu. Zalažu se za jaču kontrolu svojih kolektiva, nacionalnih država, naspram nadnacionalnih tvorevina. I unutar države često su ksenofobični prema građanima stranog porijekla; smatraju da je potrebno očuvati domicilno stanovništvo od imigracije, islamizacije i stranog utjecaja. Dakle, osnovni kolektiv ekstremnoj desnici su domicilni građani, „pravi Nijemci“ ili „pravi Francuzi“ jer smatraju da su ugroženi u današnjem svijetu.
Opasnosti kolektivizma
Jasno je da su kolektivističke ideje ponovo popularne na Zapadu, nakon duge polustoljetne dominacije individualističkog pristupa. Za desničare ugrožene grupe su bijeli muškarci, odnosno domicilno stanovništvo i ideja suverenih nacionalnih država dok za protagoniste feminizma trećeg vala u opasnosti marginalizirane grupe: žene, seksualne manjine, pripadnici vjerskih i etničkih manjina.
Trenutno su ove ideologije najbrže rastuće ideje, te uživaju relativno jaku političku podršku u svim državama. No, da li je to loše? Čovjek je u suštini društveno biće i ideologije koje zagovaraju radikalan individualizam poput objektivizma Ayn Rand također se suprotstavljaju prirodi čovjeka, jer je čovjeku uvijek potrebna grupa sa kojom će se identificirati. U političkom smislu, ipakm, kolektivizam sobom nosi određene probleme.
Historija čovječanstva, svakoga naroda i države, dinamična je i u konstantnom progresu. Obje kolektivističke ideje teže ka tome da zaustave ovaj progres. Desničari žele povratak u prošlost kad je po njihovom mišljenju bilo bolje. Sa druge strane promotori feminizma trećeg vala koji su većinom ljevičari žele stvoriti raj na zemlji, jednu vrstu utopije u kojoj su svi jednaki što je nemoguće, a što nam je socijalizam mnogo puta dokazao.
Druga jako opasna tendencija kolektivističkih ideologija jeste stvaranje totalitarnih režima, gdje su svi oni koji su definirani kao neprijatelji ili vanjski element izloženi diskriminaciji, ugrožavanju ljudskih prava i sloboda pa i u najekstremnijim slučajevima fizičkom uništenju. Kolektivističke ideologije ne uvažavaju pluralizam mišljenja, već teže ka apsolutnoj dominaciji javnog mnijenja i državnih struktura. I takve tvorevine su uvijek privremenog karaktera.
Nemoguće je predviđati kakav će konačni uspjeh ovih ideja biti na Zapadu. Mnogi očekuju da će Trump biti poražen od demokratskog kandidata Bidena na ovogodišnjim izborima. Jedan dio Britanaca koji su glasali za Brexit danas se kaju zbog pogrešne odluke. Iako su ideje modernog feminizma jako popularne kod umjetnika i intelektualaca, i Zelenih, koji su glavni promotori ove ideje u političkom životu, njihov krajnji politički utjecaj je ograničen. No, ideja liberalizma utemeljena dvama deklaracijama koje smo spomenutli na početku, sve su prilike, minimizirat će uticaj novih kolektivizama.
Ermin Zec rođen je 27. 4. 1993. godine u Prozoru. Magistrirao je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Helsinkiju, odsjek politologija. Tokom studiranja radio je u odgojno-obrazovnom sektoru. Pripravnički je radio u Finskom predstavništvu pri Vijeću Evrope. Trenutno živi u Sarajevu i radi kao freelancer.
