Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 04.03.2023. u 15:35
Kategorija: Kritika političkog uma
Ne znamo šta će proizvesti agresija Rusije na Ukrajinu. Neopterećeni ideološkim narativima, bilo kakvim, s druge strane, danas znaju da je nacionalno jedinstvo te beskompromisno i jasno opredjeljenje za zapadne vrijednosti uslov za emocionalnu i mentalnu stabilnost i pojedinca i zajednice, bez čega je, dalje, opstanak nemoguć.
Agresija na Ukrajinu označila je odlučnost ruskog vožda Vladimira Putina da odbije komunicirati u duhu zapadnih vrijednosti: poštivanja međunarodnog prava, dijaloga, kompromisa i, ne i najmanje važnog, povjerenja. To znači da je spreman odvesti i ruski narod i ostale narode u kolektivnu propast, jer je izgubio kontrolu nad sobom.
Rusija, naspram Zapada, nema ni ekonomsku, ni diplomatsku, ni obavještajnu, a niti moć u naoružanju, osim u mjeri u kojoj može, zagorčati život drugima, a konsekventno i sebi. Eskalacija sukoba u Ukrajini i vrlo moguće „napredovanje“ Rusije ka zemljama Zapada, bez obzira bile članice NATO-saveza ili ne, izazvat će vojnu reakciju najjače vojno-političke alijanse… Da, mogućnost 3. svjetskog rata, mišljenja sam, nije isključena. Jer je u Ukrajini, na svoj način, počeo rat civilizacija, istočno-pravoslavne i zapadne.
U toku je veliki raskol u pravoslovnoj crkvi, a Ruska pravoslavna crkva optužena za politizaciju pravoslavlja, a vjerovatno i SPC, njen duhovni ogranak na Balkanu, rizikuju isključenje iz „svevaseljenske zajednice“. Religija je stub kulturi, a kulture grade civilizaciju. „Groblje u bojama ukrajine“, vizuelni je performans navijača Crvene Zvijezde i predstavlja ukratko necivilizaciju koju grade Srbija i Rusija. (Foto: Radio Sarajevo)
Posljednjih dvadeset godina taj rat se vodio na internetu, zvali smo ga hibridni rat i potpuno smo zanemarili njegovu moć. Zapravo, prodoru ruskih narativnih strategija u zapadni diskurs dobrim dijelom je pomogao zloduh postmoderne političke korektnosti. Nju je promicala, ekonomskim blagostanjem i političkom stabilnošću zemalja Zapada uljuljkana, pripadna joj intelektualna i politička elita. Politička korektnost ovladala je medijima i društveno-humanističkim znanostima na Zapadu i tako izazvala reakciju mnoštva radikalnih lijevih i desnih narativa. Jedni druge su proizvodili i hranili negiranjem i isključivošću. Jačanje klero-etničke naracije u Poljskoj i Mađarskoj i njenog suprotstavljanja liberalnoj ideju, primjera radi, našla je povod svojoj afirmaciji u uvođenje roditelja 1 i roditelja 2 u školske udžbenike.
Socijalni liberalizam, po sebi, mišljenja sam, lijep je civilizacijski domet Zapada. Omogućava slobodu svakom pojedincu da se realizira kako želi. Ali kada se počne silom (zakonski) nametati, sasvim je logično očekivati otpor, odnosno drugu krajnost poput srpskog klerikalnog pokreta u Crnoj Gori, vehabija među muslimanima Balkana i slično.
Historija poznaje svoje kontinuitete i prekide. I u njoj, također, princip „akcije i reakcije“. Na slici je čovjek koji je pokušao biti glumac u Americi, ali je na kraju ušao u historiju kao „bufallo“, simbol nezadovoljstva razvojem američkog društva u prve dvije decenije 21. stoljeća. (Foto: Slobodna Dalmacija)
Politička korektnost i uhu ugodna naracija socijalnog liberalizma iz javnog prostora je otjerala liberalno-konzervativni narativ evropskog tipa, upravo onu ideologiju koja je Zapad uredila kao najstabilniju areu za život. Atribuirani kao nazadni, anahroni, isključivi konzervativci nimalo nisu popularni u javnosti.
A upravo u prostor kojem je prirodno pripadala zapadna klasična misao ušao je Vladimir Putin i u njega uveo riječi kojima se operira u misaonom univerzumu totalitarnih ideologija, u kojima pojmovi sloboda i mogućnost izbora nemaju svoje mjesto. Kulture se, između ostalog, dijele na one koje svojim jedinkama daju mogućnost slobode izbora i one koje im nameću kako treba razmišljati i odlučivati. Putinova Rusija pripada ovoj drugoj.
Možda su u tom smislu i nevažna ideološka opredjeljenja. Može se jedna kultura situirati i u demokratski uređenoj državi, ali da i dalje ostane totalitarna. Srbija je, primjera radi, demokratska država, ali je srpska kultura isključiva i totalitarna, vezana za simbol četiri ocila koja Srbinu pojedincu ne dozvoljava razmišljanje koje nije u skladu sa percepcijom Srba kao hristolikog naroda. Neovisno o tome da li je Srbin politički i / ili ideološki za ili protiv Vučića, on će, primjera radi, negirati genocid nad Bošnjacima, jer je negiranje genocida nad Bošnjacima vitalni nacionalni interes Srba i u pragmatičnom i u duhovnom smislu – priznavanje genocida, priznavanje povijesnih činjenica iz dalje i bliže prošlosti nužno bi vodilo redefiniranju kompletne srpske kulture, što nije nimalo lagan zadatak.
Od vremena kad je Putin ušao u politiku i počeo praktično voditi Rusiju, bilo kao premijer ili predsjednik, Amerika je promijenila četiri predsjednika. Upravo su to svjedoči o promjenama kroz koje i Rusija i Srbija moraju proći, a trebaju voditi prema većem poštovanju sistema, te povjerenju političara u ljude koje vode, i obratno. (Foto: BBC)
Rusija i Srbija se moraju mijenjati. Moraju mijenjati vlastite kulture, žele li mir sa drugima. To još uvijek ne rade. Rusija na globalnom, Srbija na lokalnom, balkanskom planu. A moraju se mijenjati, jer je zapadni kulturno-civilizacijski okvir pokazao nadmoć u svakom smislu – ekonomskom, vojnom, kulturnom, ideološkom… Nepromjenjivost Rusije upravo sada vodi rat sa promjenjivosti Ukrajine, možemo reći.
Sloboda je temeljna vrijednost Zapada. Simbol, vrhovni označitelj, vrijednost je Istoka, bilo da govorimo o četiri ocila, ruskom svijetu, šerijatskoj državi… Istok je opterećen potrebom da i sebi i drugima dokaže da je upravo njegova percepcija svijeta jedina ispravna i jedina validna. I ako je odbijate, samim činom odbijanja deklarirate se kao njeni neprijatelji. Na Zapadu nije tako. Ako odbijate zapadni narativ, imate mogućnost da ga pobijedite, ali samo racionalnom argumentacijom. Ili silom. Što Putin pokušava uraditi, jer je izgubio u hibridnom ratu.
Liberalno-demokratski projekat je posljednje dvije decenije doživio snažan udar, upravo zbog nevolja koje je proizveo ruski hibridni rat. Do perfekcije organiziranom akcijom kroz medije, internet-portale, društvene mreže, Rusi su uspjeli na samom Zapadu izazvati nezadovoljstvo zapadnim vrijednostima. I to nezadovoljstvo artikuliralo se i u lijevom i u desnom ideološkom spektru, pa se moglo desiti da predsjednik SAD postane Donald Trump, mađarski predsjednik Viktor Orban skoro otvoreno krši temeljna načela Evropske unije iako je Mađarska njena članica, a u članici NATO-a, Crnoj Gori,vlast dobiju prosrspski klerikalni nacional-socijalisti.
Međutim, pobjeda Johna Bidena na predsjedničkim izborima u SAD-u, slabljenje Orbanove pozicije u Mađarskoj, bezuspješan pokušaj Janeza Janše da destabilizira Bosnu i Hercegovinu, te u konačnici pad „vlade apostola“ u Crnoj Gori označili su poraz Rusa u njihovom dvodecenijskom hibridnom ratu. Liberalno-demokratski poredak Putin nije uspio srušiti, iako je izgledalo da je takvo što moguće. Odlučio se za posljednju i najgoru mogućnost – oružani sukob.
Poređenje Vladimira Putina i Adolfa Hitlera ima smisla, ali samo po intenzitetu zla. Hitler je imao kontrolu nad sobom i tačno znao šta radi i šta hoće. I imao je mogućnosti za ostvarenje svojih ciljeva. Putin želi reafirmirati rusko carstvo, ali nema mogućnosti za takvo što. No, ima ono što Hitler nije imao, nuklearno naoružanje. Otuda je ova postavka u tuzlanskom kafiću New York i opravdana. (Foto: Kenan Nakičević)
Putin vjerovatno zna da ne može pobijediti, ali je veoma frustriran jer je njegova pobjeda nad zapadnom civilizacijom izgledala ostvariva. Zato ne mislim da griješim da je u stanju izazvati 3. svjetski rat koji će početi onoga trenutka ako NATO vojno odgovori na rusku agresiju na Ukrajinu ili neku drugu zemlju u toj regiji. Otuda, ma koliko izgledalo frustrirajuće, NATO ne brani direktno Ukrajinu. S druge strane, ohrabruje jedinstvo zapadnih zemalja i članica NATO-saveza u osudi ruske agresije, kao i pomoć u naoružanju koje pojedine zemlje daju Ukrajini. Ukrajinci danas brane zapadnu civilizaciju, pa je više nego važno da odbranom zemlje zaustave najgore što se može desiti cijelom svijetu. Ali to ne oslobađa odgovornosti ostale narode koji žele postati dijelom zapadne kulture i civilizacije.
Šta je činiti nama, u Bosni i Hercegovini?
Naša zemlja je pod NATO-kišobranom i teško da može doći do oružanih sukoba. Ipak, vrijeme je da se destabilizirajuće snage konačno poraze, a za takvo što neophodno je ne samo nacionalno jedinstvo nego konačan raskid sa bilo kojom ideologijom koja nas u ma kakvom obliku može približiti istočnim narativima. Nepotrebno moralisanje, traženje grešaka u institucijama koje štite liberalno-demokratski poredak, NATO i EU prije svih, antizapadni narativi, općenito, samo će nam zakomplicirati ionako komplicirano stanje. Vrijeme je za opredjeljivanje.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
