Zašto za „sarajevsku trojku” Zahiragić nije junior, nego junoša

Piše: Sanjin Salahović
Datum: 04.02.2020. u 14:35
Kategorija: Kritika političkog uma

Polemika između zastupnika u Skupštini Kantona Sarajevo Igora Stojanovića (SDP) i Harisa Zahiragića (SDA) u dijaloškoj emisiji Polis na Televiziji Sarajevo, te pokušaj portala Press  media da Zahiragića javnosti predoči kao neobrazovanog „junošu SDA”, simptom je stanja u javnom prostoru koji se samodeklarira kao probosanski, na koji se treba obratiti posebna pažnja. Kratko rečeno, Zahiragić je optužio ministra zdravstva u Vladi KS da je nekulturan jer ga je nazvao junošom. Zahiragić tu riječ razumijeva kao oznaku za mladu životinju, na šta je Press media odgovorio tekstom u kojem Zahiragića optužuje za neznanje, objašnjavajući da junoša nije oznaka za životinju, nego za mladog čovjeka.

Jezik je živ, pa se značenja riječi prenose i/ili modificiraju. Visoka svijest o maternjem jeziku podrazumijeva očuvanje značenja pripadnih mu riječi, što otvara vrata jačanju veza sa pripadnicima kultura čiji jezici su pripadni istom dijasistemu; u bosanskom slučaju, govorimo o slavenskoj porodici jezika, kojoj pripadaju, između ostalih, i srpski i ruski jezik. Drugim riječima, značenja riječi u bosanskom, srpskom, ruskom (kao i ostalim slavenskim) jezicima,  etimološki, veoma su bliska. Ali to ne znači da se značenja ne mogu modificirati, odnosno značenja etimoliški bliskih riječi udaljiti jedna od drugih. Motiv za konzerviranje značenja, odnosno otvorenost za njihovo modificiranje može imati i političku i/ili ideološku prirodu.

Ako ste kulturološki okrenuti Rusiji prirodno je da ćete zadržati originalno rusko/slavensko poimanje značenja riječi u svome jeziku. Insistirati na tome, nadalje, može značiti i insistirati na ruskoj kulturi kao dominantnoj sili koja kreira specifikum proizvodnje stvarnosti u Bošnjaka i Bosanaca. Jer, jezik je rezervoar kulturi. Ali ako volite vući značenja riječi iz ruskog jezika, možda je dobro znati da one nisu u njemu i nastale i da etimologija može ići dalje u prošlost u latinski ili grčki, pa dokle vam je volja.

Ako, s druge strane, pristajete uz bošnjaštvo ili bosanstvo zapadne varijante i odvajate se ka bosanskom jeziku otvorenom za modificiranje značenja riječi, odnosno odbijate se beskompromisno vezati za etimološka značenja (podsjetimo na bizarne leksičke preinake u savremenom hrvatskom jeziku za vrijeme Franje Tuđmana), pojmu  „junoša” sasvim legitimno može se pridati značenje životinje. Istini za volju, sufiks „-ša” u tvorbi imenica u bosanskom jeziku (bar spram važeće Gramatike bosanskoga jezika) ne postoji, pa se, ako ćemo biti gramatički moralisti, može reći da za riječ/oznaku „junoša” označeno ne može biti životinja. Ali ako je jezik, odnosno govor, promjenjiv, a jeste, onda je za očekivati da govornik, sistemom asocijacija, određenu riječ razumijeva na način na koji je razumije. Nemali je broj govornika bosanskoga jezika koji pojmu „junoša” porijeklo vidi u životinji („junetu”), pa tako i Haris Zahiragić, koji u razumijevanju značenja nije isključiv i dopušta i ostala, pored „mlad, neiskusan čovjek”.

Da, „junoša”, etimološki gledano, ima značanje „mlad čovjek”, i to ne samo kada su slavenski jezici u pitanju. Ako riječ „junoša” prevedemo sa bosanskoga na latinski, dobit ćemo pojam adulescenc (adolescent), dakle „mlad čovjek“, što je blisko riječi iuvenis, što također znači „mlad“, čiji komparativ je iuvenior – “juvenior” iz koje je izvedenica „junior”, riječ koja je frekventna i u srednjejužnoslavenskom dijasistemu, dakle i u bosanskom jeziku. Prevedimo „junoša” sa bosanskoga na ruski, također ćemo dobiti prevod „mlad čovjek“ (молодой человек).

Kako god, neovisno o porijeklu leksičkog značenja, bilo da je u relaciji sa starorimskim/starogrčkim izvorom ili ruskim i/ili staroslavenskim, riječ „junoša” u bosanskom narodnom govoru kod nemalog broja govornika ima značenje koje daje čovjeku osobine izvedene iz naravi životinje, „juneta”. Što ne treba čuditi, jer je zvukovni sloj riječi skoro identičan, zbog čega je, uvjeren sam, veliki broj govornika koji za nekoga kažu da je „junoša” misle na životinju, a ne na mladog čovjeka. Odnosno, sama riječ „junoša” značenjski ne mora zauvijek ostati usidrena u svom stvarnom izvorištu. U konačnici „june” je mlada životinja, pa je sasvim očekivano da se pojam „junoša”, ako njime označimo ljudsko biće, razumijeva više sa osobenostima „mlade životinje”, dakle pejorativno, a ne „mladog  čovjeka”.

Odgovor na pitanje zašto ministar Vranić, čija je narativna strategija bliska portalu Press media, nije koristio pojam junior umjesto junoša, jednostavan je: pojam junoša, iako etimološki ima isto značenje kao i pojam junior, na zvukovnoj razini blisko je riječi bosanskoj riječi june, što je „mlada životinja“. Nazvati nekoga junošom, nema nikakve sumnje, znači pridati mu negativno značenje.

Ministar Vranić, vjerovatno i Igor Stojanović, te ostala elita „sarajevske trojke” i njihov glasnogovornik portal Press media koriste etimologiju riječi „junoša” baziranu na ruskom, odnosno slavenskom izvoru. Ako su željeli Zahiragića nazvati „mladim čovjekom”, očigledno je da im na pameti nije bio prevod riječi „junoša” na latinski, odakle se, preko adulescenc,  izvodi neslavenska riječ junior. Da jeste, onda bi Zahiragića nazivali „juniorom SDA”, ne „SDA junošom”. Mogli su, dakle, nazvati ga juniorom, što je primjerenija atribucija, ali nisu. Zašto?

Odgovor je, naravno, kulturološke prirode, odnosno političke jer politika je stub kulturi i ukazuje na odnos ruskosrpskog panslavizma spram neovisnosti bošnjačke i bosanske kulture. Zahiragić to primjećuje na svoj način, svjesno ili ne, nebitno je. Referirajući na tipično rusko ime vlasnika Press medija (Aljoša), narativnu strategiju tog portala pozicionira u ruskosrpski krug, jer za isto označeno („mlad čovjek“) koristi riječ junoša, a ne junior. Prema Wittgensteinu, značenje pojmova u jeziku vezano je za korist, priručnost, upotrebnost, kontekst. Ponovimo da je jezik, odnosno govor, živ i promjenjiv. I ono što trakavica oko Zahirovićevog neznanja etimologije riječi „junoša“ i pokušaj Press media da ga omalovaži što to ne zna, razotkriva duboko razdvajanje kulture bošnjaštva i zapadnog bosanstva sa bosanskim jezikom, s jedne, od bosnoslavenstva ruskosrpsko-panslavenske kulture i jezika koji brane svoju moć u Bosni, s druge strane.

U Bosni je aktuelno pitanje oslobađanje od panslavenstva i uticaja ruske, ili bolje reći ruskosrpske kulture, pa nije poželjno odvajanje od nje za one koji to ne mogu podnijeti. Zato se sukob u jeziku oko riječi junoša koji je potaknuo Press media ogoljava kao politički sukob izmedju srborusofilije i panslavizma s jedne i s druge strane bošnjačkog nacionalizma, koji Bosnu vuče na Zapad i u NATO. Jer rat još traje, samo drugim sredstvima. Kulturološkim. A jezik je rezervoar kulturi. Ko vlada njime, vlada dobrano i njome.

Kao bitan momenat za shvatanje geneze ovoga razlaza citirao bih riječi Radovana Karadžića i Alije Izetbegovića u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine. Karadžić kaže: „…Nemojte da mislite da nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak jer muslimanski narod se ne može odbraniti ako ovdje bude rat!” Izetbegović mu odgovara: „…Poruke Radovana Karadžića na najbolji način govore zašto mi možda i nećemo ostati u Jugoslaviji. Njegov način i poruke objašnjavaju zašto i drugi neće ostati u ovakvoj Jugoslaviji…!” Zamijenimo riječ „Jugoslavija” sa „panslavizam” „rusofilstvo”, „srbofilstvo”, „ruski imperijalizam” itd. naći ćemo da je jezik poprište globalnog i regionalnog sukoba u Bosni i Hercegovini i stvari bivaju jasnije.

Da napravim paralelu sa aktuelnim raskolom među pravoslavnim crkvama. Ruski politički projekt kroz crkvu (religija je glavni stub kulturi) dominiranu Rusijom, koja izvozi svoju imperijalnu kulturu, nailazi na otpor ostalih kultura pravoslavlja, osim, očekivano, srpske. Isto je i u jeziku. Susret Zahiragića i Stojanovića, odnosno Vranića, po ovoj „maloj” jezičkoj debati koja se brzo provukla kroz emisiju Polis, a koju je Press media pokušala iskoristiti za dokazivanje osnovnog Zahiragićevog neznanja, otvorio je prostor da shvatimo metafizičku dimenziju sukoba kultura u jezičkoj dimenziji i ogolio portal Press media kao reprezenta ruskosrpsko-panslavenske imperijalne kulture u Bosni i Hercegovini, a Harisa Zahiragića kao predstavnka konzervativaca predanih nacionalnom buđenju Bošnjaka i Bosne i njihovom putu prema NATO i Zapadu.

Nadam se da je ovo nacionalno buđenje koje je Zahiragić jezički proklamirao, a njegovi suparnici tumačili glupošću, i dalje duboko ukorijenjeno u  orijentaciji prema civilizaciji Zapada. Ako jeste, vrijedilo je pogledati ovaj civilizacijski „clash” koji je proizveo portal Press media, motiviran emisijom Polis, koji je iz nje pokušao izvući političku prednost kroz naglašavanje kulturnih razlika u korist socijalističke progresivnosti ruskosrpskog kulturološkog kruga.

Kec na kralja: te razlike su nam upravo potrebne u situaciji u kojoj se Bosna polahko i sigurno odvaja od zlokobnog uticaja Rusije te prelazi, i praktično, mentalitetski u sferu Zapada. Nadamo se da će ovaj proces pratiti i Srbija koja ima sve manje prostora za vrdanje i sjedenje na svim stolicama, te da će to olakšati političku zbilju i predstavnicima „sarajevske trojke”, a možda i voditeljici debate u Polisu, te samim skribomanima u Press media. Olakšati da se okanu predodžbi o svojoj intelektualnoj superiornosti i prihvate da je ta samopredodžba samo nusprodukt paradigme života u kojoj je socijalizam, za račun panslavenske ruske imperijalne kulture, u situaciji velike razdvojenosti naših ljudi od kulturempirije života na Zapadu, pokušao proizvoditi sebi lojalne kulture na Balkanu.

Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.