Hoćemo li se umoriti

Piše: Sanjin Salahović
Datum: 0910.20202 u 08:35
Kategorija: Kritika političkog uma

Zamisliti starogrčki hram zgodan je način za doslikati sebi pojam kulture. Hiljadama godina njegova krovna konstrukcija, poduprta stubovima, stoji uspravno na brojnim mjestima civilizacije Zapada i prkosi entropiji vremena. Premda ju je Rim unaprijedio kroz funkcionalnost luka, ona se, u željeznoj i armirano betonskoj konstrukciji, zadržala sve do danas, a iz konstrukcije drvenih kuća nikada nije ni izlazila. Logika je to da vodoravnu gredu, metaforu za platformu na kojoj egzistira cjelina, u svom stremljenju ka visinama, podržavaju vertikale.

Na ovom principu, koji se proteže i do Stonehengea, počivala je i logika strukture srednjevjekovne feudalne države nalik kuli od karata u kojoj su vertikale stajale u odnosu spram horizontala od široka prostrana dna sve do posljednje usamljene tačke, kralja na vrhu. Stubovi, stubovi…!? Koliko ćete ih izvući da cijela konstrukcija padne, zavisi od cjeline, i odnosa sila u njoj, ali neumoljiva važnost njihova ostaje neupitna. I da, premda u kulturnaukama kulturkonstrukcije nisu vidljive, svejedno, stubovi u njima itekako postoje.

U pojmu kulture religija je jedan od najvažnijih stubova. Izvucite ga, polomite, uništite, u psihosocijalnom smislu rečeno: omalovažite, unizite, obezvrijedite i konstrukcija je zrela za rušenje. A na njeno mjesto neko će izgraditi svoj “hram”, svoj simbol, jer je kultura kao pojam neuništiva. Kulture konkuriraju, a one koje se daju rušiti ostavljaju vakuum onima koje žele više. Ako ne ratuju pravim ratom kroz teritorijalni identitet, onda to čine na svoj način, ispotiha, u kulturratu u kome se pucnji i eksplozije zamjenjuju retorikom i njenim osjećanjima u jeziku. Umijećima pobjeđivanja, činjenja drugih bespomoćnim, mijenjanjem drugoga po svojoj slici da bi se pobjednik, čitaj njegova kultura, dobro osjećali u svijetu.

Tokom srpske agresije na BiH srušeno 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, četiri tekije, 37 turbeta i 405 drugih vakufskih objekata. Vojska Republike Srpske (VRS) potpomognuta iz Srbije srušila je 534 džamije, a ekstremisti Hrvatskog vijeća obrane (HVO) još njih 80. Uništeno je ili oštećeno više od 80 posto od 1.144 džamija koliko ih je prije agresije bilo na prostoru BiH. (Foto: Cazin.net)

Baš kao i čuvati stub svome individualnom samopouzdanju i integritetu, čuvati stub svojoj kulturi je svakodnevni posao. Težak rad koji čovjek, na svoj način, hoće učiniti ugodnim kroz socijalizaciju i odnos sa drugim ljudima. Ono najljepše što ljudima donosi osjećanja prihvaćenosti, zajedništva i podrške u teškoj zbilji traženja smisla u postojanju baš kao i sigurnosti u suočenju sa neperfektnim, bolnim životom na Zemlji – maloj planeti u beskrajno hladnom Svemiru.

Zato je neumor, baš kao i u pitanju opstanka individue, važan i u opstanku jedne kulture. I nije to lahko ostvariti jer čovjek, sam po sebi, jeste potrošno biće. Maštanje o nemogućem raju na zemlji, vječnosti bez boli ispunjenoj pravdom i ljubavi, uz psihološki mehanizam “naučene bespomoćnosti” koji se pali u prilici ponovljenih neuspjeha, uporno, nemilosrdno melje ljudsku odlučnost i istrajnost u susretu sa nečim oponirajućim, jačim. I premda je naučena bespomoćnost važna za ustroj i funkcionalnost civilizacije u kojoj ljudi ipak moraju potisnuti svoju anarhičnu težnju za slobodom, u perspektivi pravde ona se ne može primijeniti na kulture za koje princip univerzalizma garantuje jednaka egzistencijalna prava svim onim kulturama koje žele participirati u civilizacijskim poslovima.

Bošnjačka kultura je jedna od takvih. Ponosno da kažem, ona hoće biti jedna od mnogih u civilizacijskom poduhvatu, ali u tome nailazi i na beskrajne otpore svoje “komšijske” konkurencije. Neumor je zato jedino moguće dosegnuti kulturološki kroz “kulturu neumora”.

Retoričkim udarom na Islamsku zajednicu pred početak izborne kampanje, Elmedin Konaković je pokazao da “ideologija” njegove partije ili ne korespondira sa nepromjenljivim načelima na kojima počiva civilizacija ili korespondira i svjesno ruši jednu od ključnih institucija koja čuva bošnjačku kulturu. Elmedin Konaković i njegova partija Narod i pravda umaraju Bošnjake. (Foto: Raport.ba)

Stvarati (meta)kulturu neumora koja će održavati istrajnost kulture je umijeće najviše zaslužno za proizvodnju smisla bez koga civilizacija, a ni čovjek ovisan o njoj, teško da bi opstao u suočenju sa entropijom prirode. Svakog petka, muslimani idu u džamiju da se susretnu sa smislom koji im je objavljen u svetoj knjizi. Susreću se i sa drugim muslimanima te osjećaju socijalnu pripadnost podršku i psihološku snagu potrebnu egzistenciji. Kršćani to čine nedjeljom, ostali kako ko, ali zajedničko im je da se to ponavlja, baš poput ezana, dan za danom, sedmica za sedmicom, hiljadama godina. Rituali oko kojih je strukturiran život i njegov smisao. Svake godine: Božić, Uskrs, Ramazan, Bajram, smislenost u zajedništvu upražnjavanja rituala, grade nevidljivu rijeku smisla po kojoj se, duboka i istrajna kakva jeste, ravna priča u kojoj čovjek živi i u kojoj se ogledaju njegove misli čak i kada je nije svjestan. Paradigma stvarnosti koju je čovjek, u svom trajanju, odabrao na zemlji i koju ni moćna svjetovna država i sama sa svojom ideologijom ipak zarobljena u toj priči, nije mogla promijeniti.

Neumor je proces i izlazi iz rituala, prakse ponavljanja. Oni čine stvarnost predvidljivom, jačaju zajedništvo, topli osjećaj pripadnosti, dijeljenja i podrške, neumitnog ponovnog susreta uprkos svim greškama, sve to u istom projektu koji postaje sveukupnost navika u mislima i djelima, ljudska kultura. Specifikum proizvodnje stvarnosti u čovjeka.

Muslimani geografski udaljeni međusobno, imaju i različite jezike. I jezik je stub kulture. Rezervoar kolektivne mudrosti i sjećanja. Muslimani, baš kao i svi ostali, svojom udaljenošću, stvaraju i kulturološke različitosti. U Bosni se zato ljudi kojima je islam stub kulturi, bosanski muslimani, zovu Bošnjaci. Time naglašavaju svoju posebnost, nastalu posebnošću mjesta na kome jesu. Imaju svoju kulturu čija krovna konstrukcija počiva na stubovima koji je nose. Stubovi koji jesu: religija, vlastiti jezik, ali i historija koja se dešavala i dešava na Balkanu u uslovima zabilježenim kolektivnim sjećanjem kroz dugi tok vremena. Bošnjačka, kao i sve ostale kulture, ima svoju posebnost i kao takva se nudi drugima za gradnju relacija koje bi trebale počivati na razumijevanju. Da li su drugi spremni na to i ako ne, kada će biti, druga je priča. Ostaje ono iz naslova, hoćemo li se mi Bošnjaci umoriti da tražimo svoje mjesto u svijetu posebnosti smisla različitih nacionalnih identiteta koji su uspostavljani još od prve polovine 19-og stoljeća u Evropi dok je Bosna živjela izvan evropskih tokova uljuljkana u percepcij u “vječnosti ”Osmanske imperije?

“Bilo mi je krivo što ne odgonetnuše jezika / kojim bi mogli razgovarati sa stablima u šumi // (Njima / Ljudima) / Pa donesoše ognjeve i spališe šumu do korijena / te iz nje izletješe vitorozi ljeljeni u trku / (I rastrkaše se na sve četiri strane) // Gonili su ih bezdušno u hajci što je rasla / ali se oni posakrivaše vješto u iskrslo kamenje // (Koje ni vatra ne mogaše da opepeli) // Tu se utisućiše i mladi sad uporno čekaju / da nova šuma naraste i da se ponovo nasele // (U ono okrilje / iz zapamćene priče iščezlih otaca i djedova)” (Mak Dizdar: “Ljeljeni”) (Foto: portal Dunjalučar)

I opet izbija to neumoljivo pitanje neumora i istrajnosti s kojima se posao, koji su drugi uradili u 19-om stoljeću, pokušava u Bošnjaka, uprkos otporima, učiniti danas. I opet se aktuelizira ono najvažnije, što sami izvor neumora jeste – odakle ta identitarna istrajnost koja se opire neumornim napadima eshovanja srpskohrvatskog kolonijalizma i imperijalizma, dolazi? I opet je odgovor – islam.

Petak za petkom sa svojim džumama, ramazan za ramazanom i bajram za bajramom, humanitarnim radom i solidarnošću među vjernicima, smislom u svetim knjigama, “sigurnošću” u smrti koja nas razlikuje od načina na koji skončavaju životinje, tretiranje bolesti, moral i bezbrojni drugi rituali koje Bošnjak ponavlja ne pitajući se zašto, čine jednu kulturu. Bošnjačku kulturu. Kulturu Bošnjaka koji je odlučio afirmirati je i egalizirati sa kulturama Srba i Hrvata, tradicionalnim vlastodršcima našeg područja od odlaska Osmanlija.

I pri tom, svjedoci smo, za Balkan logičnom otporu onih koji hoće vladati i ne žele primiti u svoje društvo afirmacije željnu, kulturu Bošnjaka. Ako se ne želimo umoriti, važno je ne uništavati onaj važni stub kulturi koji, svojim ponavljanjem i neupitnošću, doprinosi stabilnosti njene krovne konstrukcije. Ne izbijati ga, ni njega ni druge, već jačati svoje poštovanje i poniznost prema tom fenomenu koji život znači, pa time jačati i nju. Jer oni koji su poklekli u ovom poštovanju, srušili su hram svojoj kulturi i na njegovom mjestu oslobodili plac za gradnju novog. Učeći se poštovanju, stvaraćemo kulturu poštovanja koja će, umjesto da ruši, jačati svoje stubove.

I to je taj neumor koji čini da se mnoge nacije u historiji, pa čak i ona irska koja vodi svoju borbu stotinama godina, nisu umorile. I to je taj stub neumora koji i danas, sa svim svojim historijskim dostignućima, uprkos svim nedaćama, kroz multikulturalizam, gradi EU i brani civilizaciju kojoj i mi Bošnjaci želimo, na svoj način, svojim skromnim, a opet vrijednim, kulturološkim prilogom, učestvovati. I zato se ne smijemo umoriti.

Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.