Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 14.05.2020. u 02:05
Kategorija: Kritika političkog uma
Od kraja rata teško je uspostaviti autentičan bošnjački diskurz, jer je razapet između šovinizma i neokomunizma. Ma što da tipičan bošnjački političar kaže ili uradi, bit će dočekan na jedan od dva spomenuta noža, a valja se dogovarati sa pristalicima i jedne i druge ideološke paradigme jer, jednostavno, dobijaju glasove na izborima. Zato me godinama mori teško osjećanje – Bošnjaci nemaju pravo na grešku. A ne pogriješiti ne može niko, osim Boga dragoga.
Bratstvo i jedinstvo islamista i socijalista
Ta paradoksalna pozicija mač je s dvije oštrice. S jedne strane motivira, bolje reći uslovljava stalni oprez, stalno pregnuće, racionalno promišljanje, što je dobro, jer je tako lakše donositi prave odluke. S druge strane, „misija nepogrešivosti“ koju nam je zadao usud može u nama razviti osjećanje koje imaju Srbi, da smo narod pravednički, najbolji, narod žrtva, žrtva zato što je svijet nepravedan, pa u takvom nepravednom svijetu je normalno što nas niko ne voli i mi se, baš zato, ne trebamo mijenjati, trebamo ostati isti.
Sa islamistima u našoj zemlji, bosanskohercegovačke institucije sistema u više nego zavidnoj koordinaciji sa Islamskom zajednicom Bosne i Hercegovine, na vrijeme se adekvatno obračunala i time onemogućila radikaliziranje bosanskohecegovačkih muslimana. Foto: avaz.ba
A bili smo na granici, posebno neposredno poslije kraja rata, kada smo jedva preživjeli i odgovore za sve nevolje vidjeli u tome što smo jedini autentičan muslimanski narod u kršćanskoj Evropi, pa nas baš zbog toga ne vole. (Neka nam se halali što smo bili zaboravili da nismo jedini autentični muslimanski narod u Evropi, jer i Albanci su evropski, a muslimanski narod.) Bilo je to opasno polje sa kojeg smo u svima vidjeli potencijalnog neprijatelja. Hvala Bogu, zahvaljujući prije svega Islamskoj zajednici koja sa mimbera džamija nije širila poruke straha, mržnje i netrpeljivosti, i SDA koja je pokazala osjećaj za Zapadne vrijednosti, izašli smo iz tog polja, ali ne i neoštećeni.
Natruhe islamizma i dalje utiču na modeliranje percepcije stvarnosti, a taj destruktivni pogled na svijet vrlo malo se razlikuje od socijalizma, koji bi, također, Nebo da spusti na Zemlju. Zato je danas skoro nemoguće prišiti Bošnjacima intenciju da hoće nekakvu „islamsku državu“, ali da ih se zarad ostvarenja političkih ciljeva Beograda i Zagreba nastoji na neki drugi način prikazati kao remetilački faktor, više je nego izvijesno.
Pokušaj revitaliziranja mitova o Bošnjacima
To potvrđuje i istup fra Maria Knezovića, u kojem su vješto revitalizirane islamofobične slike, a Bošnjaci prikazani kao narod koji „voli okupatore“, „ne voli nemuslimane“, odnosno nanovo vaskrsli mitovi o nama samima kreirani u jugokomunističkim i srpskim ideološkim kuhinjama (istini za volju motivi su različiti: u ovim prvim zarad ideologije komunističkog internacionalizma, a u drugim zarad velikosrpskog hegemonizma).
fra Mario Knezović Foto: jabuka.tv
Motiv fra Knezoviću da oplete po Bošnjacima bio je istup pojedinih predstavnika probosanske političke opcije vezan za održavanje mise za žrtve na Bleiburgu, najavljenu za 16. maj ove godine. Iako niko od predstavnika institucija nije ni pomislio, pa ni rekao, da misu treba zabraniti, Knezović je bio eksplicitan: “Kako vam barem malo ne dođe crvenilo na lice, pa i vi ste valjda od krvi i mesa, kad želite Katoličkoj Crkvi, kad želite kardinalu Puljiću određivati kada, za koga i gdje može slaviti svetu misu?”
Bosanski ljevičari u funkciji hrvatskog klero-nacionalizma
No, atmosfera koja se napravila u Bosni i Hercegovini, prije svega zahvaljujući našoj ljevici i tzv. građanskoj opciji, možda i daje za pravo fra Knezoviću da postavi takvo pitanje. Doduše, odmah treba razjasniti: po svemu sudeći, misa u Sarajevu je zakazana upravo zato da bi ljevica, preopterećena jugokomunističkim simboličkim nasljeđem, vrisnula protiv mise. Ona je za nju „rehabilitiranje ustaštva“, a onda se ta vriska prikači Bošnjacima, muslimanima, i prikazuje ih se kao bestidne („Kako vam barem malo ne dođe crvenilo na lice.“) nasljednike rezultata „turskog zuluma“ što je pokušaj legitimiziranja nastojanja HDZ-a BiH da dobije „svoju zemlju“, treći entitet.
I neću govoriti o tome, o davno viđenim scenarijima demoniziranja bosanskohercegovačkih muslimana, po kojima se održavaju srpsko-hrvatske politikantske predstave. U konačnici, odavno je postalo jasno da je HDZ Dragana Čovića Putinov igrač. Ostaje mi nejasno zašto Katolička crkva u BiH pristaje da služi tom prevarantu i služeći njemu hrani velikohrvatski projekat koji je, kojeg li paradoksa, izgubio bitku, kao i velikosrpski.
Omiljena meta medija koji propagiraju politiku Čovićevog HDZ-a je član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, Željko Komšić. Osim što, tradicionalno, autentičnu bošnjačku politiku, personificiranu likom Alije Izetbegovića, nastoji prikazati kao antihrvatsku, ova karikatura zorno pokazuje da HDZ-ova propaganda mašinerija nije usmjerena na bosansku ljevicu koja uistinu nema sluha za hrvatsko pitanje u BiH, nego upravo na onaj dio ljevice, koji simbolizira Željko Komšić, a koja je svakim danom sve manje neojugoslovenska, a sve više pripadna socijaldemokratiji Zapadnog tipa. Izvor: poskok.info
Strateški saveznik Bosne i Hercegovine su Sjedinjene Američke Države, a Ambasada SAD-a u BiH po pitanju mise bila je jasna: „Pozivamo one koji organiziraju bleiburšku komemoraciju u Bosni i Hercegovini da se suzdrže od historijskog revizionizma i retrogradne retorike.“ Osim što je ovim iskazom poručeno da se neće dozvoliti jačanje ustaštva, pa i antisrpske histerije u Bosni i Hercegovini (koje ustaštvo, po sebi, nosi), Amerikanci su prešutno rekli i da ne vide problem u samom održavanju mise. Jer misa, uistinu nije problem i ne mora to biti.
Preopterećenost jugokomunističkim simbolima
Ali vidi problem dobar dio bosanskohercegovačke javnosti, a zašto?
Ne zato što u održavanju mise vidi plan Čovićevog HDZ-a da, u koordinaciji sa Miloradom Dodikom i njegovim SNSD-om, radi na destabiliziranju političke scene u BiH, nego zato što je naša javnost preopterećena simbolima kreiranim u okvirima jugokomunističke ideologije koja nas je dobro prajmirala za prihvatanje dva destruktivna modela poimanja stvarnosti:
- Sasvim je u redu fizički se obračunati sa ideološkim i političkim neprijateljem.
- Sve što nije partizansko i Titovo, a tiče se 2. svjetskog rata, zlo je i protiv toga zla treba se boriti zajedno. I tačka.
Dino Mustafić, poznati bosanskoherecegovački režiser, čija umjetnička ostvarenja teško da mogu doći do izražaja od njegove neprikrivene jugonostalgije i odanosti ideologiji bivše Jugoslavije. Screen-shot spota „Neće proći“
Drugi svjetski rat na prostorima bivše Jugoslavije nije bio rat dobrih protiv zlih. Bio je to rat u kojem je nekoliko ideoloških i političkih opcija imalo svoje interese, bio je to građanski rat u kojem je svaki od naroda nastojao izdejstvovati najbolju poziciju za sebe. Istina jeste da, globalno gledajući, najbolji u organizaciji borbe protiv najvećeg i najcrnjeg (stvarno zlog) neprijatelja, njemačkih naconal-socijalista i italijanskih fašista, jesu bili Titovi partizani pa se svaka negacija borbe Narodno-oslobodilačkog pokreta u 2. sv. ratu na prostoru bivše Jugoslavije može tumačiti i kao pokušaj revitaliziranja nacional-socijalističkih i fašističkih pokreta. Može, ali i ne mora.
Historiografija vs. filmografija
A ne mora, ako imamo hrabrosti suočiti se s historijskim činjenicama koje su u knjigama, ne u partizanskim filmovima. Jer kad se pročita koja knjiga o 2. svjetskom ratu, kad se pogledaju arhivski dokumenti, svašta se može naći. Primjera radi i to da je Josip Broz Tito u jednom trenutku bio spreman kolaborirati sa Nijemcima, e kako bi ojačao sebe u borbi protiv Draže Mihailovića, čisto zarad ostvarenja ideoloških i političkih ciljeva. “Družio” se i s Dražom, kad je bilo potrebno, pa je njegovim četnicima halalio genocid nad fočanskim muslimanima, iz čisto pragmatičnih razloga. (Suha pragma i jeste odlika svake totalitarne ideologije.)
Poklonici jugokomunističke ideologije slobodno marširaju teritorijom Bosne i Hercegovine na kojoj faktički vlast kreiraju Bošnjaci. Zastava Republike Bosne i Hercegovine i zastava bivše Jugoslavije na istom mjestu možda najbolje simbolički oslikavaju političku i ideološku disocijativnost bosanskohercegovačkih sljedbenika jugokomunističke ideologije. Izvor: klix.ba
Moramo se suočiti i sa istinom o Bleiburgu. Zašto naši historičari šute? (Jedan mladi iz Gračanice je, doduše, obećao da će progovoriti, ali vidjet ćemo hoće li napisati tekst.) U toj šutnji naših historičara jeste prostor za destabliziranje bosanskohercegovačke političke scene koja je moguća samo ako se probosanski politički faktor stavi na jednu od dvije strane: prokomunističku ili šovinističku.
Neće proći ni komunizam ni šovinizam
A ni jednoj ni drugoj ne pripadamo. To govore činjenice, to nije moje mišljenje. Istina, može nas se strpati u ovu prvu: spot Harisa Pašovića o održavanju mise pokazuje nespremnost bosanskohercegovačke umjetničke i akademske elite da racionalno sagleda novonastalu situaciju. Odana antifašizmu kao ideologiji, ne kao civilizacijskoj vrijednosti, u svemu što rasvjetljava komunističke zločine vidi – zločin, pa kaže: „Neće proći!“ I to je sve što će uraditi. Pjevat će „Ay Carmela“, dizati pesnicu u zrak i hrabro i odlučno, sa youtube-a poručiti: „Neće proći!“
Knjiga britanskog historičara Marca Attila Hoare „Bosanski muslimani u 2. svjetskom ratu“ historiografsko je štivo čije čitanje može označiti početak desakraliziranja jednog totalitarnog režima i konačnog rasvjetljavanja uloge Bošnjaka u 2. svjetskom ratu.
Pokušati ući u uzroke problema, naša elita ili ne zna ili ne može. Da ne zna, zna. Da ne može, više je nego očigledno, jer joj je moralizam ispred morala. Ponavaljanje parola ispred potrage za istinom i traženjem novih imena za pojave koje nam do sada nisu bile, a trebali su biti, na misaonom dnevnom redu.
Misa u katedrali u Sarajevu za žrtve zločina na Bleiburgu mogla je označiti početak hrabroga suočavanja sa nesumnjivo isuviše jakim jugokomunističkim nasljeđem u mislima i srcima dijela probosanske javnosti, ali onoga dijela koji kontrolira većinu medija, što nimalo nije beznačajno. Suočavanje sa spomenutim, otvorilo bi prostor više racionalnim, a manje emotivnim javnim istupima, odnosno više moralu nego moralizmu. Nažalost, ništa od toga.
Misa je postala problem i zahvaljujući vjerovatno nekom planu B, ili planu C, ili Bog zna koliko eshovanje ima planova, ali i zahvaljujući nekritičkom, rigidnom odnosu prema svemu iz prošlosti što ne ide u prilog sakraliziranju Tita i partizana.
Bošnjaci su razapeti između srpsko-hrvatskog nacionalizma i neojugoslovenskog bosanstva. I jedno i drugo pregazio je život. Zato je važno u svemu ovome ostati miran i strpljiv. Život će pregaziti i recidive destruktivnih ideologija, nažalost, dominantnih u javnom prostoru.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
