Piše: Sanjin Salahović
Datum: 08.03.2022. u 14:35
Kategorija: Kritika političkog uma
Da bi kao manjina uzeli većinsku vlast, revolucionari se, još od jakobinaca, ogrću neumoljivošću „duha vremena“. Oni uvijek osjećaju nešto drugo, bolje, bijesni što to, iako njima tako jasno, plemenito, korisno i dobro, ne nalazi podršku kod većine ljudi. Revolucija je zbog toga sinonim za sve tehnike osvajanja vlasti kojima se ispravnost njihovih tvrdnji postiže destabiliziranjem postojećeg sistema.
U to spada sve, od manipulacija osjećajima, grubosti i destruktivnosti u jeziku i ponašanju do oružanog konflikta, a cilj je uništiti kulturu koja počiva na percepciji napretka kroz evoluciju i dogovaranje. Osnovni argument potrebi za promjenama kod revolucionara, u biti je moralizam. Revolucionari se uvijek osjećaju i predstavljaju boljim ljudima od svojih protivnika, a njihova kritika, uz perfektna obećanja, upućena je nedostacima koje je uvijek lahko pronaći u neperfektnom životu na Zemlji koji je simbolički i malo čist i malo prljav u jednom.
Maximilien Robespierre (1758 – 1794) nadahnut idejama Jean Jacques Rousseau postaje jedan od vođa Francuske buržoaske revolucije 1789. godine, i sinonim za vladavinu terora i likvidaciju političkih neistomišljenika.
Dok se revolucionar uporno fokusira na zlo i prljavštinu koji ga guše do neizdržljivosti, evolucionar nekako gleda više na dobro i čistoću koju čovjek uporno proizvodi trudeći se da bude bolji, a svjestan da perfektno nikada neće biti. Fokusirajući se na pozitivno, evolucionaru konzervativcu lakše je trpjeti paradokse zemaljskog života. Pitanje je to različitih pogleda na istu stvar iz naslova i osjećanja koja proizlaze iz njih i kroz radnje proizvode različite stvarnosti.
I premda revolucionar, u prirodnim naukama, rado gleda Zemlju kao loptu, a čovjeka postalog od majmuna, čme šalje signal da je evolucionist, on je nestrpljiv i u društvenim i u humanističkim naukama i prezire evolucionizam. A premda konzervativac hoće vidjeti Zemlju ravnom, a čovjeka neovisnog od majmuna, što ga iz današnjeg ugla karakterizira za revolucionara, u društvenim i humanističkim naukama, držeći ljudsko biće božanskim stvorenjem vrijednim poštovanja, odbija bilo kakve promjene koje počivaju na prisili.
Dva su ovo načina pogleda na svijet, kako rekoh, i dva sasvim različita seta osjećanja koji stoje iza njih. Jedan, revolucionarni, kao šampanjac, očaran promjenama i pjenušavim uzbuđanjem koje proizlazi iz njih. Drugi evolucionaran, očaran tihim tokom vremena koje za sobom valja dosadu i neobično umijeće podnošenja tegoba svakodnevnog, stvarnog života. Jedna traži nagradu svojim pjenušavim očekivanjima ovdje i sad. Druga, poput starog vina, očekuje da će biti ispijena na zadovoljstvo svih koji vjeruju u priču o Sudnjem danu ispričanu u abrahamskim knjigama, a vremenski postavljenu u nedorečenost vremena.
studio of Sir Joshua Reynolds, oil on canvas, (1767-1769)
Postoje dva svijeta u kojima čovjek živi. Jedan je onaj izvan njega. Drugi je onaj u njemu. Onima koji su prestali bježati u procesu disocijacije i fokusirati se isključivo na svijet izvan sebe, okretanje i povratak sebi omogućava percepciju zbilje koja omogućava ushit zbog otkrovenja ravnoga poduhvatu Cristóbal Colóna (Kristofer Kolumbo). Vrativši se u svijet u sebi i proučivši ga, učinivši šta je pravo i potrebno u njemu, ovi moderni istraživači otkrivaju veliku moć koju promjena sebe čini u promjeni svijeta.
Po tome se može reći da je svijet izvan čovjeka i njegova politička zbilja proizvod psihološkog kvaliteta u ljudima. Od samog postanka civilizacije teku tako ove dvije političke struje koje izviru iz dva različita kvaliteta unutarnjeg svijeta u ljudima.
Jedna, konzervativna, nekako više naklonjena kontemplaciji, mijenja svijet izvan sebe strpljenjem i radom na sebi. Za to vrijeme ona izuzetno dobro podnosi sve kontradiktornosti koje iskustvo nepravde zemaljskog života nosi. Druga, nazovimo je lijevo liberalna, jer je ljevica kao pojam novija pojava, revolucionarna, bježi od svijeta u sebi i uglavnom se fokusira na onaj izvan sebe. Napraviti ga perfektnim, po njoj, znači i stvoriti mir u ljudskoj duši, a zanos i stremljenje stvaraju smisao po sebi…
Dva pogleda na svijet. Jedan koji vidi nedostatke i čašu uvijek polupraznu i drugi koji neumoljivo gaji optimizam i spokoj u odnosu na ulogu čovjeka kao Božijeg ambasadora na Zamlji. I iz tih struja koje se uporno miješaju, nastaje i teče rijeka naše stvarnosti. Evo i u Bosni i u Sarajevu i u kući svakog Bošnjaka, Bosanca i u pameti njegovoj, na idejno, kulturološki, civilizacijski, raščerečenom Balkanu na kome poluprazna čaša uporno pokušava da se napuni promjenama u svijetu izvan sebe umjesto da promijeni samu percepciju polupraznosti.
Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
