Piše: Sanjin Salahović
Datum: 12.10.2020. u 16:55
Kategorija: Kritika političkog uma
U svom članku u Aljazeera Balkans pod naslovom: „Gdje je srpska kultura, tu su srpske zemlje: Otkud toliko Mađara u Vojvodini?“, Tomislav Marković piše: Multikulturalnost, bogatstvo različitosti, prožimanje kultura i tradicija, višejezičnost, ogledanje u drugom i drugačijem – to je sve previše kompleksno za nacionalistički um koji teži pojednostavljivanju stvarnosti. Jedan narod, jedna zemlja, jedan vođa, jedan jezik, jedna kultura, jedna žica na guslama – s tim se već bolje snalazimo.
Marković je jedan od prvih profiliranih autora koji aktualizira pojam kulture u balkanskoj problematici. Spomenuti tekst problematizira stanje u Srbiji, ali ima svoju simboliku i u kontekstu Bosne i Hercegovine.
Metaforički opisano, kultura kao pojam nalikuje starogrčkom hramu sa mnogo stubova. Ona je krovna konstrukcija i čini tu posebnost s kojom čovjek proizvodi svoju zbilju. Ostalo su stubovi. I nacionalizam je stub. Ako imamo jednu kulturu, u ovom slučaju srpsku, koja koristi svoj nacionalizam u šovinističke svrhe, onda je pitanje da li je Marković u pravu kada krivnju za jadno stanje Srbije svaljuje na njen nacionalizam. I Norvežani su nacionalisti, ali njihov nacionalizam, na primjer, nije dao da se masovno ubijaju desničari nakon Drugog svjetskog rata, a taj isti „nacionalizam“, koji prije svega voli svoju zemlju, primio je mnoge bosanske izbjeglice iz rata devedesetih, a prima i danas iz cijelog svijeta radeći složno na gradnji multikulturnog društva u skladu sa zahtjevima liberalne misli. Da ne spominjem ulogu nacionalnih osjećanja u gradnji fer odnosa između ljevice i desnice u toj zemlji.
Na uvodnoj slici je Parthenon nov, očuvan, održavan. U pitanju je replika postavljena u Neshvillu USA i simbolika je jasna kad se o tom simbolu brine moćna zemlja koja je predvodnik civilizaciji Zapada u posljednjih skoro vijek i pol. Na ovoj slici je Parthenon onakav kakav jeste danas na brdu iznad Athene. I civilizacije prolaze svoje uspone i padove. Ne traju vječno i treba se brinuti o stubovima na kojima počivaju. Zato kulture naroda i njihovi «nacionalni» stubovi trebaju biti dostojni multikulturalizma civilizacije u kojoj žive. Foto: en.wikipedia.org
Rekao bih zato da ima različitih nacionalizama, u skladu sa kulturama kojima su stubovi. Jer stub nosi kulturu, ali i ona utiče na njega. I naravno, ima i različitih kultura koje želimo spojiti u suživot u pojmu „multikulturalizam“. Ali imaju li sve kulture pravo na članstvo u ovome pojmu? Nije problem Srbije njen nacionalizam, nego njena (ne)kultura. Način na koji je ona konstruisala svoj „starogrčki hram“ i postavila stubove, sa Srpskom pravoslavnom crkvom kao jednim važnim nosačem krova, jeste upravo to što daje katastrofalne rezultate proizvodnje stvarnosti kojom se Srbija bavi na Balkanu od prve polovine 19. stoljeća preko osamdesetih godina prošlog vijeka u pripremama za rat pa do danas.
U tom smislu možemo posmatrati i stub nacionalizma u „starogrčkom hramu“ bošnjačke kulture. On nije isti kao srpski, jer ni bošnjačka kultura nije ista kao srpska kultura. Bošnjačka kultura je spremna na multikulturalnost i suživot sa drugima, srpska nije. Na žalost, u teškoj historijskoj, političkoj, geostrateškoj zbilji Balkana, ona se našla na putu interesima velikosrpske kulture koja želi obezbijediti sebe kontrolom kopnenih i morskih puteva na Balkanu.
Za taj poduhvat srpska velikokultura koristi svoju moć da raspolaže sa stanovništvom koje se identificira sa njom izvan granica Srbije i nesmanjenom žestinom, uz upotrebu svoga najvažnijeg stuba, Srpske pravoslavne crkve, manipulira njihovim mislima proizvodeći mitove, simbole i shodnu istinu na kojoj se grade ljudske misli.
Carigradska patrijaršija je na putu da prizna autokefalnost Makedonskoj pravoslavnoj crkvi (MPC). Religija je važan stub kulturi. Očekuje se da je sljedeća Crna Gora i naravno, jednom u budućnosti Bosna i Hercegovina. Mnogo je ljepše i lagodnije za nas osjećati idejni dah Carigradske patrijaršije od težine pravoslavlja koje dolazi iz politike tradicionalne ruske imperijalne kulture. (Na slici makedonski krst, poznat i kao veljuški krst – izvor: mk.wikipedia.org/wiki/македонски_крст)
U tom poslu koji velikokultura Srbije vodi na Balkanu, Bošnjaci su joj velika smetnja, a i posljednja koju još, pored Crnogoraca, i možda Makedonaca, mogu kulturno erodirati, rastakati i uništavati – posrbljavati. Izgubila je od Hrvata koji su se distancirali od nje, dijelom i stavljanjem kulture Bošnjaka u tampon zonu prema velikosrpstvu. Izgubili su rat od Kosovara (sa Albanijom i NATO) koji se razlikuju bitno u jeziku od Srba – jezik je isto stub hrama kulture. Posljednje mehko što je velikosrpskoj kulturi ostalo su upravo još malobrojne kulture Crnogoraca, Makedonaca (različit stub jezika – olakšica) i Bošnjaka. U napadu na ove posljednje se Srbiji pridružila i Hrvatska te sad nemilosrdno zajedno napuckavaju svoje kulturpredstavnike u stanovništvu protiv svoje vlastite države, Bosne i Hercegovine.
Nije li zato vrijeme objektivno se upitati kako ćete spriječiti jednu kulturu koja, u predatorskom stilu, sistematski manipulira misli ljudima na koje polaže pravo ili koji su joj skloni? Može se kroz njih uvući u svaku instituciju države, društva, ekonomije, pa čak i u osnovnu instituciju porodice, da osvaja područja misli u smislu koji sam naslov Markovićevog članka sugerira: „Tamo gdje je moja kultura, tamo je i moja zemlja!“ A i moja kancelarija, svaki prostor u kome mogu da provodim moć da odlučujem ne obazirući se na želje i potrebe drugih.
Lijep primjer ovoj dilemi je oduzimanje oružja Teritorijalnoj odbrani Bosne i Hercegovine krajem osamdesetih godina prošlog vijeka i njegova podjela Srbima koji će, vođeni svojom velikokulturom velikosrpstva, s njime napasti našu državu. Neko je morao potpisati to i na višim i nižim instancama i neko se morao složiti sa time da bi se takvo što provelo u djelo. I ta je „pacifikacija“ otpora koji smo još tada trebali pružiti, a nismo, u stvari bila dio rata koji se već tada vodio protiv BiH – upravo kulturološkim sredstvima. Ljudi koji su potpisali, složili se, pristali, nisu se bunili, bilo da su Bošnjaci, Srbi ili Hrvati Bosne i Hercegovine, bili su kulturkolonizirani velikosrpskom kulturom, pacifizirani strahom od njene sile i agresivnosti. Sukladno tome, spremni odgovoriti njenim zahtjevima bez obzira što se ona preoblačila u odijelo Jugoslavije.
Islam u Bosni i Hercegovini je uređen religijski sistem. Sa svojom Islamskom zajednicom (IZ) i kvalitetnom i uređenom obrazovnom strukturom, islamska religija, kao stub kulturi bošnjaštva, u stanju je da reflektira nad sobom i razvija se teorijski i praktično u skladu sa civilizacijskim potrebama. Održanje strukture IZ i njenog obrazovnog sistema od odlaska Osmanlija, predstavlja onu osnovu na kojoj je Bosna i Hercegovina uspjela održati svoju kulturološku posebnost i shodno potrebu za samostalnošću. Foto: Preporod.info
Nije li vrijeme reći da svi nacionalizmi nisu isti. Srpski nacionalizam je velikoprojekat jedne isključive velikokulture koja ima uzvišeno mišljenje o sebi, a uniženost namjenjuje drugima. Bošnjački nacionalizam je uključiv i dio je odbrane bošnjačke kulture koja je historijski naklonjena multikulturalizmu i suživotu sa drugim kulturama čemu se i sama vježbala u velikom multikulturnom Osmanskom carstvu. Bošnjački nacionalizam se suprotstavlja srpskome i on brani bošnjačku kulturu od velikosrpske nemani. Oni koji hoće poreći ovo i izravnati sve nacionalizme uravnilovkom zla koje pripisuju, od socijalističkog internacionalizma prokazanom, pojmu „nacionalizam“, čine medvjeđu uslugu i Bošnjacima i Bosni i otvaraju prostor za prodor velikokulture Srbije u prostore bosanske misli po uzoru na koji je ona to učinila u Jugoslaviji koristeći ideologiju socijalizma. Podsjetit ću opet, to je kulminiralo u događaju sa oduzimanjem oružja TO BiH o čemu sam govorio.
Utjeha je da je, zbog čega izdvajam Markovićev članak, pojam „kultura“ izgleda ušao u naš javni diskurs. Kultura, metaforički rečeno, je nevidljivi program (Windows) u mislima čovjeka. Ti se „programi“ razlikuju i iza nas ljudi ne ostaje uvijek ista stvarnost. Činimo to različito, na svoje načine prirođene kulturama u kojima živimo. Sve ostalo su, opet metaforički kazano, aplikacije. I nacionalizam je aplikacija koju različite kulture koriste u skladu sa svojim kvalitetama i željama. I socijalizam je aplikacija, iako je pokušao biti kultura, pa čak i uzeti sebi i civilizacijska svojstva.
Bošnjački nacionalizam brani bošnjačku kulturu protiv velikosrpskog nacionalizma i srpske velikokulture. Ne treba dozvoliti nikom da Bosnu ostavi bez te odbrane. Barem dok velikosrpski projekat ne odustane od svoje velikokulture i ne promijeni je u normalnu srpsku kulturu koja će proizvoditi stvarnost na Balkanu u skladu sa civilizacijskim normama Zapada, kome pripadamo sada. Foto: https://www.facebook.com/ikrvsvojuzabosnumoju/
Pa i nakon što se velikoprojekti eshovanja umore, treba biti budan. Jer kultura kao pojam, sa svim svojim stubovima na kojima počiva nije kvalitativno jednoznačna i konstantna vrijednost. Ona se mijenja kroz vrijeme, a do nas je da njegujemo u njoj vrijednosti koje će je držati na strani dobra. Srbi i Hrvati su oblikovali svoje kulture u velikokulture i pokušali realizirati njihove ciljeve. Još uvijek se muče sa time, uglavnom jer im se pruža otpor. I u pravom ratu koji smo imali i u kulturratu koji traje i sad.
Pojmu „kultura“ želim dobrodošlicu u našem diskursu. Sa tim pojmom koji će se prirodno morati elaborirati u vremenu ispred nas, a koji nikako ne smijemo poput komunista poistovjetiti sa državom, napokon imamo alat da shvatimo ne samo našu nesreću, nego i kulturrat koji eshovanje (izraz izveden iz paternalističke sloge Srbije i Hrvatske u odnosu na svoje imperijalne projekte u Bosni iskazane u naslovu jezika s-h) vodi punim kapacitetom protiv Bosne i Hercegovine. Kad imamo alat misli u jeziku možemo raditi i mijenjati tamo gdje je potrebno za rješenja. No prije toga ne biti naivan, pa otvarati vrata u svojim mislima windowsu velikokultura koje rade protiv nas.
Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
