Konzervativizmom protiv konzervativizma (II)

Piše: Dženan Smajić
Datum: 25.03.2020. u 22:05
Kategorija: Kritika političkog uma

Konzervativizmom protiv konzervativizma (I)

Ukoliko bih sebe odredio najprije liberalnim-konzervativcem, koji je poput Yorama odrastao u ambijentu religijske simbolike, razumljiva bi bila i moja svjenost da religija igra vrlo važnu ulogu u oblikovanju institucija, ako ne direktno, a ono posredno, čemu svjedoči i konzervativna konferencija spomenuta na početku.

Nužnost tranformacije ježa u lisicu

Sljedstveno tome, bošnjačke politike, koje nisu sklone sužavanju našeg kulurnog i političkog iskustva ježevskim interpretacijama (samo na stečevine socijalističke revolucije ili samo na islamsko-orijentalnom iskustvu iz osmanskog perioda), pažljivim proučavanjem našeg cjelokupnog institucionalnog nasljeđa mogu odrediti šta će stvarno „konzervirati“, a čega se u međuvremenu odreći.

Imajući u vidu olujne bure koje lađu klasične konzervativne misle skreću s njene putanje, lokalni donosioci političkih odluka, ali i vajari ovdašnje kulturne misli, kada promišljaju o konzervativizmu ovih se dana moraju transformirati iz ježeva u lisice. Bošnjački ideolozi, za razliku od Yoramove judaističke tradicije viđenja vrline u nacionalizmu,  sebe su više osjećali pripadnicima nadnacionalnih institucija, s tim da su, ipak, osjećali i svoju kulturnu zasebnost.

 

Upravo zbog toga sada su nam otvorene pogodnosti za „konzerviranje“ dvaju naizgled suprotnih vizija svijeta: nacionalne institucije vs nadnacionalne institucije.

Konzervativci poput Yorama Hazonya mogu biti zavodljivi ukoliko pratite osnovne vrijednosti anglosaksonskog konzervativzima: lokalizam, decentralizirano odlučivanje, privatno vlasništvo, čuvanje i razvijanje tržišta, s tim da je i to vrlo često samo jedna obična kakofonija. Konzervativizam novog ruha kojeg na političkoj sceni EU baštine i podržavaju Victor Orban, Matteo Salvini, Marion Maréchal Le Pen, poprilično se razlikuje od konzervativnih vrijednosti kojeg bi politički nosioci unutar bošnjačkog etosa morali razvijati.

Mislim na konzervativizam Edmunda Burkea, koji nije svijet binarnosti i dihotomije, već svijet stalne evolucije tokom koje društva pažljivo razabire koje institucije će dalje razvijati, a koje ne. U Yoramovom konzervativnom svijetu rješenje jednačine je vrlo jednostavno: lokalno nacionalno je uvijek dobro jer je suverenističko, a nadnacionalno je loše jer je produžena ruka imperijalističkih stremljenja.

Budući da Hazony svoju kompletnu viziju nacionalnog konzervativizma gradi na religijskim kazivanjima pogledajmo šta bosanskoherecegovačka islamsko-orijentalna tradicija unosi kao jednu važnu dopunsku kockicu. U priču uvodim islamsku-orijentalnu tradiciju budući da Yoram Hazony svoju viziju vrline nacionalizma primarno gradi na religijskim simbolima, te islam uz rimokatolčanstvo, i Lockeov liberalizam, postavlja s onu stranu ograde univerzalnih imperijalističkih stremljenja. Izdvojit ću tri institucije za primjer, koje su dio naše starije i novije memoriji, a koje su u našoj memoriji daljoj i bližoj isprepleteni nacinalnim i nadnacionalnim projektima.

Kulturna institucionalna memorija premrežavanja nacionalnog i nadnacionalnog

Prva institucija je kulturna građa; primjera radi jedan prepis mushafa Fadil-paše Šerifovića 2013. godine proglašava se nacionalnim spomenikom BiH, a koji predstavlja prepis viševarijatnih mogućnosti čitanja Kur’ana. To je tradicija koja počiva na sudjelovanju bošnjačke tradicije u nadnacionalnim projektima, ali i svjedočanstvo jedne vrlo pažljive tradicije koja u sebi nosi otisak ponašanja „lisice“: upravo su viševarijantnosti čitanja kur’anskog teksta otvorile mogućnost islamskoj tradiciji da obitava tamo gdje je obitavalo, razvijalo se  i prihvatalo policentrično egzistiranje različitih tradicija.

Ovakva kulturna baština Hazonyu se ne bi dopala, jer ima obrise nadnacionalnog; njegov konzervativni narativ je „ježevski“ do te mjere da, recimo, ne priznaje Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju jer je to tijelo UN-a, odnosno nadnacionalne institucije. A upravo zbog toga je islamsko-orijentalno nasljeđe, paradigmatično predstavljeno kroz spomenuti prepis Kur’ana, identitetski i kulturno za nas vrlo važno, jer upravo takvo iskustvo treba revitalizirati i ugraditi u naše novo iskustvo nadnacionalnog, odnosno u značajne globalne projekte savremenog doba, kakav je, recimo, NATO.

Druga važna institucija je Međunarodni krivični sud za ratne zločine u Jugoslaviji (MKSJ), čija se dokumentacija nedvojbeno mora konzervirati. MKSJ čuva dokumentovanu historiju nacionalnog stasavanja koja je plaćena ratom. Imajući u vidu atmosferu konferencije „Nacionalni konzervatizam…“ ne treba čuditi što je njoj bio nazočan i Boško Obradović, predstavnik političke partije Dveri, koji u duhu gajenja vrline nacionalizma negira presude MKSJ, a time i genocid u Srebrenici.

Treća institucija

Borba suverenista i euroskeptika počiva i na čuvanju nacionalne valute, a proces euroizacije (uvođenje valute eur) primarno se tumači kao simbolički gubitak suverenosti, iako to u načelu i praksi uopće ne mora biti tako, jer ovisi o tome da li država koja se euroizira spada u red država koje su prethodno imale vrlo učinkovitu i autonomnu monetarnu politiku. Govorim o trećoj instituciji, borbi na tragu suverenizma, a koja vrlo često preljeva i na kontekst Bosne i Hercegovine.

Umjereni euroskeptici postavljaju vrlo jasna razgraničenja: EU je carinska unija i jedinstveno tržište, ali ista EU ne može propisivati minimalne porezne stope kao što i svaka država suvereno bira želi li biti euroizirana na opisani način. Posredstvom valute i formiranjem institucije Centralna banka Bosne i Hercegovine (CBBiH) kreirana je institucija valutnog odbora koju će ”suverenisti” dovoditi pod znak pitanja. To nije neubičajeno, i polemika je sasvim validna, međutim u okolnostima BiH priča o dokidanju valutnog odbora takođe ima svoje specifičnosti.

Tom trećom institucijom, 1997. godine zaokružen je proces stvaranja jedinstvene valute na cijeloj teritoriji BiH; uz pomoć Međunarodnog monetarnog fonda (IMF), Ureda visokog predstavnika (OHR), i drugih uspostavljena je Centralna banka Bosne i Hercegovine (CBBiH), a ideja o valutnom odboru bila je došla još u oktobru 1995. godine, i njen glavni predlagač je bio Warren Coats.

Danas valutni odbor funkcioniše veoma dobro, pruža važnu stabilnost i sljedstveno obimnoj euroizaciji i malom tržištu lokalni ”suverenistički” pozivi za autonomnom monetarnom politiku mogu samo donijeti niz nepredvidivosti. CBBiH je neovisna institucija, a kada govorim o ponašanju lisice i konzervativnim obrascima koji se razvijaju lokalno, vrlo često ćete slušati ili čitati da upravo Milorad Dodik otvoreno želi da se dokine valutni odbor.

Argumenti su mu uglavnom ”suverenističke” prirode, i nije rijetkost da baš Milorad Dodik pokušava propitivati same temelje funkcioniranja CBBiH. U kontekstu BiH suverenistička  odbrana vođenja sopstvene monetarne politike će biti identična argumentacijski suverenističkoj odbrani o zadržavanju kune u Hrvatskoj, ali su posrijedi  potpuno različite politike.

Jedna, u kontekstu Hrvatske, empiristički propituje valjanost ukidanja kune i uvođenja eura, te dijelom simbolički u tome vidi i gubitak suverenosti, dok druga u liku Milorada Dodika nastupa yoramovskim koracima, anatemisanjem institucije CBBiH zbog navodno njenog služenja strancima.

Polarizacija nacionalnih i nadnacionalnih institucija – pojednostavljivanje slike svijeta

Ni u jednom trenutku se, a čitalac to treba imati na umu, ne ograničavam na ove tri institucije, već ih za potrebe teksta samo koristim kao dostatne primjere našeg iskusva isprepletenosti nacionalnih i nadnacionalnih institucija.

Portretiranje stvarnosti u kojoj nacionalne institucije spram nadnacionalnih, i / ili institucija utemeljenih nadnacionalnim mehanizmima, stoje u stalnom antagonizmu, prilično je pojednostavljena slika. Zauzimanjem stajališta da je sve što djeluje suverenističko po sebi dobro za društvo u krajnjoj liniji nije u skladu ni sa semitskim sakralnim tekstovima.

Kroz prizmu spomenutih institucija, uočljivo je da Bošnjaci memorijski obitavaju između nadnacionalnih i nacionalnih institucija. Otuda bi se konzervativizam bošnjačkih političkih predstavnika trebao otvoreno protiviti populističkom konceptu u kojem su nacionalne institucije u stalnom antagonizmu spram nadnacionalnih.

Kultura Bošnjaka je dobro utkana stvaralaštvom na orijentalnim jezicima u nadnnacionalne projekte i sada je vrijeme da se ta tradicija kvalitativno iskoristi. Nadnacionalne institucije su neodvojiva stvarnost naše moderne memorije i ma koliko se skeptično prilazilo svakoj pojedinačno neophodno je učtivo i galantno znati šta i u kojoj mjeri je potrebno konzervirati.

Ustav BiH također garantira tržišne slobode i to su važni mehanizmi koje je potrebno čuvati, tim više jer su udaljeni od vidika socijalističke revolucije; svaki vrli konzervativac će stajati na braniku tržišnih procesa, ali sa uvažavanjem odnosa svih institucija i njihovoj isprepletenosti u izgradnji jednog identiteta.

Simbolika španskih muslimana

I za kraj, kada Hazony uvrštava islamsku tradiciju u skupove univerzalnih imperijalističkih projekata, lijepo je prisjetiti se Baskijca Ibn Garcie koji u 11. stoljeću u rimovanoj prozi piše panegirik u slavu nearapskih muslimana nad Arabljanima. Bez imalo ustručavanja i političke korektnosti Ibn Garcia nastavlja tradiciju šuubije što je, pojednostavljeno rečeno, predstavljalo tradicijsku pobunu protiv arapskog jednostranog ovladavanja nad islamom. To bi vam u okvirima tadašanje Andaluzije bio ozbiljan anti-panislamistički pokret koji nalazi svoje vrijednosti u islamu ali ih baštini na svoj lokalni, zaseban način.

Nije to naravno identična priča o Yoramovom odrastanju baštinjenom na čistoj memoriji suprotstavljenoj nadnacionalnim projektima, ali jeste važna za naše političko i kulturno stasavanje kao jednog zasebnog elementa koji ima svoje speficičnosti i na njima gradi svoju kulturu i tradiciju.

Takva kultura stremi pažljivom čuvanju kvalitetnih institucija i oplemenjuje ih iznova, a fragmentarno, postepeno i eksperimentalno odbacuje neuspješne institucionalne projekte. Yoram Hazony je imao očito vrlo specifično odrastanje  i politički angažman gdje svijet obitava striktno u binarnim opozicijama. Bez obzira, treba ga čitati, vrijedno je pratiti kakve bure pušu i šta se valja iza brijega u vidu raznolikih političkih virusa.

Dženan Smajić rođen je 9.6. 1989. godine u Tuzli. Završio je Behram-begovu medresu nakon koje kratak period boravi u Kairu, da bi potom u Sarajevu završio master studij na Odsjeku za orijentalnu filologiju. U slobodno vrijeme balansira odnose između konzervativaca i liberala, a lokalnoj publici predstavlja rukopisnu građu na orijentalnim jezicima.