Nečastivi u P.E.N. Centru u Bosni i Hercegovini

Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 22.05.2020. u 00:25
Kategorija: Kritika političkog uma

Društveni odnosi kreiraju se kroz institucije, vladine ili nevladine. Kvalitet institucija ovisi od kolektivnog svjesnog i podsvjesnog (Jung) u društvu, koji kreiraju sistem vrijednosti, i pisani (zakoni) i nepisani (tradicija), unutar kojega se, dalje, pozicionira pojedinac. Kratko, kulturno-civilizacijske vrijednosti jednoga društva bit će prepoznatljive kroz kvalitet njegovih institucija. Kakav je kvalitet institucije koja je „obogatila“ javni prostor teškom temom,  šta vlada u P.E.N. Centru u Bosni i Herecgovini?

Ne smatram se pozvanim dati odgovor na postavljeno pitanje. Thymos me, pak, tjera da kvalitativno procijenim posljednji događaj, usuđujem se reći historijski važan za tranciziciju bosanskohercegovačkoga društva iz totalitarnog u liberalno-demokratski sistem vrijednosti (mučan i težak proces koji, nekako, savladavamo i od kojega ni po koju cijenu ne trebamo odustati).

Govorim o napuštanju četverice članova P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini, od kojih su trojica učestvovali u njegovom osnivanju: Ivana Lovrenovića, Željka Ivankovića, Miljenka Jergovića i Ivice Đikića.

Šta je P.E.N.?

Prije toga podsjetimo se, kratko, šta je P.E.N. Naziv organizacije je akronim od „Poets Essayists and Novelists“, prvi je osnovan 1921. godine u Londonu, a Međunarodni P.E.N. centar osnovan je 1926. godine u Berlinu. Svaka nacija / država ima svoj P.E.N. centar koji djeluje autonomno, u skladu sa Poveljom Međunarodnog P.E.N. centra, a do sada je osnovano oko 135 centara u više od 100 država svijeta.

Koliko je važna ova organizacija za unapređivanje slobode izražavanja, u našem kontekstu najbolje pokazuje činjenica da je Džemaludin Latić, pripadnik grupe „Mladi muslimani“, osuđen u Sarajevskom procesu protiv muslimanskih intelektualaca 1983. na šest i po godina zatvora, nakon intervencije Međunarodnog P.E.N. centra 1986. godine oslobođen i pušten na slobodu.

P.E.N. je, mišljenja sam, jedna od najvažnijih nevladinih institucija bez koje je skoro nezamislivo njegovati i afirmirati tekovine liberalne demokratije, slobodnog protoka ideja, suštinskoga dijaloga, praktično najvećih nematerijalnih dometa Zapadne kulture i civilizacije.

Ciljevi nacionalnih usaglašeni su sa Međunarodnom poveljom P.E.N. centra. Znakovita je u njoj treća stavka u kojoj, između ostalog, piše: „PEN se zalaže za princip nesmetanog prenošenja misli unutar svakog naroda i između svih nacija, a članovi se obavezuju da će se suprotstaviti bilo kojem obliku suzbijanja slobode izražavanja u zemlji i zajednici kojoj pripadaju, kao i u cijelom svijetu gdje god je to moguće.“

Kako je zloupotrijebljen P.E.N. centar u Bosni i Hercegovini?

Izlazak četiri bosanskohercegovačka pisca hrvatske nacionalnosti, od kojih su trojica udarili temelje P.E.N. Centru u BiH, motiviran je objavljivanjem protestnog pisma protiv komemorativne mise za Bleiburg, održane 16. maja u sarajevskoj katedrali Srca Isusova, koje je potpisalo 42, od ukupno 82 aktivna člana ovoga udruženja. Dakle, tijesna većina.

Sam povod („povodom Dana pobjede nad fašizmom“) i sadržaj pisma u kojem se atribucijom  događaja u organizaciji jedne od krucijalnih institucija bosanskog društva ona besramno diskvalificira („…komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga…“) nikako nisu u skladu sa borbom za principe „nesmetanog prenošenja misli“ i suprotstavljanja „bilo kojem obliku suzbijanja slobode izražavanja“.

Bleiburg jeste lakmus-papir čija boja pokazuje ko vlastiti svjetonazor i ideološku paradigmu gradi na idealiziranim predodžbama, a ko na činjenicama. Nema nikakve dileme da je polustoljetna tišina o komunističkim zločinima na Bleiburgu pomogla dvama totalitarnim ideologijama da truju javni prostor: ustaškoj / šovinističkoj i jugoslovenskoj / komunističkoj.

Prvi će zloupotrijebiti slobodu govora i pokušati rehabilitirati zločinačku ideologiju, kakva je nesumnjivo bila ideologija na kojoj je nastala NDH. Druga će uraditi isto kako bi po svaku cijenu spriječila reviziju historijskih događaja (pri čemu se pod pojmom „revizija“ ne podrazumijeva negiranje činjenica nego njihovo kontekstualiziranje, što u jugoslovenskoj paradigmi nije bilo dozvoljeno zarad jasnih ideoloških i političkih ciljeva komunista) i na taj način obesmislila procese demokratizacije i „nesmetanog prenošanje misli“.

Skandalozno, članovi tako ugledne organizacije kao što je P.E.N. Centar u Bosni i Hercegovini, ne libe se da zarad vlastitih ideoloških pogleda na svijet koriste moralizatorsku retoriku: ko se usuđuje da osudi iskaz dat „povodom Dana pobjede nad fašizmom“, „i još dublje i još jače“ ne bude protiv „komemorativne mise za fašiste“? I još skandaloznije, pokazuju elementarno neznanje o doktrini katoličke vjere – katolici okreću i drugi obraz: katoličko svećenstvo moli za oprost grijeha i zločincima, što nije ni politički ni ideološki stav katoličkog svećenstva, nego njihova obaveza. Njihova vjerska obaveza.

Da li je Katolička crkva u Bosni i Hercegovini pokazala slab osjećaj za nadmoć predodžbe nad činjenicama, u konkretnom slučaju zločina na Bleiburgu? Da li je mogla s više takta prema javnosti ispuniti svoju obavezu? O tome bi se moglo govoriti. O tome bi se moralo govoriti. A o tome potpisnici protestnog pisma nisu rekli ništa, iako niko od njih nije pozvaniji da to uradi. Ili ne znaju, nemaju intelektualni kapacitet? Sumnjam. Intelektualni kapacitet imaju, ali nemaju moralni.

Bosanskohercegovački P.E.N. ili samo (malo više od) pola njegovih članova?

No, da li je protestno pismo zvaničan stav P.E.N. Centra u Bosni i Hercegovini ili samo (malo više od) pola njegovih članova?

Iz izjava predsjednika P.E.N. Centra u BiH, Asmira Kujovića, više je nego očigledna njegova nelagoda zbog tog slučaja, pa je požurio da i sam progovori o komunističkim zločinima, vjerovatno htijući time dokazati da on ne stoji iza toga pisma, iako ga je i sam potpisao.

A zašto ga je potpisao? Ovo je njegov odgovor: „Grupa naših članova je pokrenula potpisivanje ove peticije u prijepodnevnim satima 9. maja i traženo je od članova da se izjasne u toku dana, tako da niko od nas potpisnika, nažalost, nije bio u prilici da dopunjuje ili mijenja tekst protestnog pisma.“

Jedna kvalitetna socio-psihološka analiza Kujovićeve zbunjenosti i zatečenosti reakcijom trojice osnivača udruženja kojim on trenutno predsjedava, mogla bi dosta reći o kulturi komuniciranja u tako uglednoj instituciji. Kako je moguće da predsjednik P.E.N. Centra u BiH potpiše pismo, ako se ne slaže sa njegovim sadržajem? Da se i ne slaže, baš, pokazuje njegova svijest o ideologiziranosti sadržaja koji je potpisao. Kako to funkcionira P.E.N. Centar u BiH? Ko kosi, a ko vodu nosi? Dijele li svi njegovi članovi predanost temeljnim načelima tog udruženja? Ako ne dijele, zašto se ne provjeri ko odstupa i isključi se? I tako dalje…

Kujović bi, po mom mišljenju, trebao dati ostavku jer nije pokazao sposobnost da unutar organizacije kojom predsjedava otvori dijalog između, očigledno, idejno neusaglašenog članstva. Dozvolio je da jedan njegov dio zloupotrijebi pravilo kojim se vodi zvanična web-platforma P.E.N. centra u BiH kako bi promoviralo vlastita ideološka načela.

Formalno-pravno, nije napravljen prekršaj. Autori, njih 42-oje, snose isključivu odgovornost za ono što su napisali, ne P.E.N. Centar u BiH. Ali evo nas ponovo na mjestu na kojem se moramo prisjetiti da je predodžba često jača od činjenice – skandalozno pismo je objavljeno na zvaničnoj stranici P.E.N. Centra u BiH. Obaveza javnosti nije da čita šta piše sitnim slovima na dnu web-stranice.

Žestok udarac kulturnom bosanstvu

Recidivi jugokomunističke ideologije nesumnjivo su oblikovali svjetonazor i ideološka načela protkana simbolima poetike socrealizma, naracijom isključivosti i strašću pri targetiranju ideoloških neistomišljenika, tako očiglednom kod potpisnika pisma.

Misa u sarajevskoj katedrali Srca Isusova nije bila „komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere“, nego „misa za  žrtve bleiburškog križnog puta, kao i svih drugih žrtava rata i poraća“. Prihvatimo da se ispod (zvaničnog) označitelja može (iako ne mora) skrivati označena antinomija. Ako i jeste tako, članovi P.E.N. Centra u BiH koji su potpisali pismo da su htjeli unaprijediti javni prostor u našoj zemlji mogli su, pa i trebali, otvoriti dijalog sa  Katoličkom crkvom u BiH i njenim kardinalom msgr. Vinkom Puljićem, na temu „Činjenice i predodžbe“.

Dobre namjere, očigledno, nije bilo. Bilo je želje, strasti, da se, ko zna koji put, relativiziraju i reafirmiraju jugokomunistički narativi unutar kojih je antifašizam ništa drugo do ideologija čija je funkcija toksikacija javnog prostora otrovnim stidom te vladavina nad neistomišljenicima u političkoj zbilji lišenoj nijansi. A kome je to u interesu?

Rusima, prije svega, pa i Srbima, ili obratno, svejedno. Teorija zavjere? Nipošto! Svako moraliziranje u javnom prostoru Bosne i Hercegovine ništa je drugo do širenje defetizma i gušenje nade da Bosanski Čovjek, ma koje nacije ili vjere / nevjere bio, može sebi izgraditi racionalnu i funkcionalnu državu. Protestno pismo na zvaničnoj stranici P.E.N. Centra u BiH samo je intelektualna potpora građanima koji su protiv mise mahali zastavama pod kojima su tokom agresije na BiH kao glineni golubovi bili na nišanu srpskih snajperista.

Paradoks je to koji traži hitno objašnjenje i aktivno razrješenje, moguće samo u okvirima kulturnog, pa i političkog bosanstva, kojeg nema bez intelektualaca poput Ivana Lovrenovića, književne pop-ikone kakva je Miljenko Jergović, te pisaca čija je odanost idealima Bosne neupitna, kakav je Željko Ivanković. Mogu se, a i ne moram, složiti sa njihovim ideološkim i političkim načelima, njihova književnost mi se može sviđati ili ne sviđati, ali nemam obraza da im kulturno bosanstvo negiram iako ga, možda, ne vidimo na isti način. A smisao upravo i jeste u tome, da ga ne vidimo na isti način i kroz dijalog dođemo do njega.

Zato je izlazak tri osnivača P.E.N. Centra u BiH iz ove krucijalne institucije za našu zemlju jedan žestok udarac kulturnom bosanstvu. Šta znači P.E.N. Centar u BiH bez jednog Ivana Lovrenovića? I da li je, uistinu, današnji P.E.N. Centar u BiH na tragu na kojem je bio kada je osnovan: „Kako ne nalazim svjetonazorske, kulturne ni identitetske veze između P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini u čijem sam osnivanju 31. listopada 1992. sudjelovao i P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini koji danas postoji, obavještavam vas da se ne smatram članom vaše udruge i zahtijevam da me s današnjim danom brišete s vaših lista i spiskova“, decidan je bio Miljenko Jergović.

Promišljenost naspram isključivosti

No izjava Ivana Lovrenovića i odgovor Jasne Šamić na reakcije spomenutih bosanskohercegovačkih pisaca hrvatske nacionalnosti govori šta se, zapravo, dešava.

Lovrenović je dao izjavu kakva se očekuje od intelektualca: „Ne mislim da je povijest moguće, osim ideološki omeđeno, razvrstati na njezinu bolju i goru, humaniju i nehumaniju stranu, niti da pisac ima zadaću „zastupanja“ neke od tih  strana, kao što se sugerira u pismu članova bosanskohercegovačkoga P.E.N.-a od 9. maja 2020. godine.“

Jasna Šamić, bosanskohercegovački orijentalist, pak, u autorskom tekstu u Oslobođenju, eksplicitna je: „Ne biti za misu, znači jednostavno biti protiv jedne ideologije koja je likvidirala ogroman broj ljudi na svijetu, čije posljedice i danas osjećamo.“ Drugim riječima, kako „pjesnik“ reče: „Ko drukčije kaže, taj kleveće i laže.“ Sam tekst Šamić završava pozdravom: “Smrt fašizmu, sloboda narodu”.

Iza nas je događaj koji će, bojim se, ostaviti nesagledive posljedice u borbi za artikuliranje bosanskohercegovačkog kulturnog, pa posredno i političkog identiteta, nasušno potrebnog nam. Događaj, koji još jednom potvrđuje premoć jugonostalgičnih bh. intelektualaca u javnom prostoru. Odgovornost za to snosi „većina“ – bošnjački intelektualci, koji prepoznaju jasne granice između ideologiziranosti i ideologije, između Bosne kao kulturno-civilizacijske datosti i Socijalističke republike BiH, čiji su simbol bili dimnjaci.

Uostalom, ako pročitamo spisak osnivača P.E.N. Centra u BiH i njihovu Izjavu i imena potpisnika „antifašističkog“ pisma, uporedimo postignuća i jednih i drugih, razvidna je regresija u kulturnom životu naše zemlje. Obaveza je prepoznati je i adekvatno reagirati. Prije svega, obaveza bošnjačkih intelektualaca. No, oni „mudro“ šute. Možda čekaju? Ali, šta?

Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.