Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 11.10.2020. u 19:35
Kategorija: Kritika političkog uma
Djelovanje zapadnih diplomata u Bosni i Hercegovini unosi nemir među Bošnjake i reafirmira pitanje želi li kršćanski Zapad muslimansku Bosnu u svom kulturno-civilizacijskom okviru. Ma koliko se trudili da tvrdimo da takvo pitanje nije relevantno, da Zapad ne da želi, nego mu je interes imati balkanske muslimane kao saveznike, recentni događaji mogu biti validni argumenti za suprotno stajalište. A ima ih ne malo.
Jesu li zapadnjaci slijepi kod očiju
Posljednji događaj u nizu je bizarno stavljanje Fadila Novalića na američku crnu listu zato što je penzionerima poslao pismo. K tome, zapadne diplomate tolerišu, ne poduzimaju nikakve konkretne, pa čak ni verbalne poteze kojima će osuditi negiranje genocida, uprkos postojećem Zakonu. Ne reagiraju na, savremenom političkom žargonu potpuno neprimjerene, uvrede Bošnjaka i Bosne koje dolaze iz najvišeg političkog vrha u Zagrebu, glavnog grada države koja je članica Evropske unije. Ne reagiraju ni na otvoreno miješanje i političkog Zagreba i političkog Beograda u unutarnja pitanja naše države… Ponašanje Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, poput onog u Goraždu, kao i nametanje promjena Izbornog zakona u izbornoj noći, kao da je u akordu sa najgnusnijim izjavama predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića.
Uistinu, ako sagledamo taj narativni/simbolički poredak zapadnih diplomata i političara teško je oteti se dojmu da se Bošnjaci i patriotski opredijeljeni građani i dalje tretiraju samo kao alat za ostvarenje nekih globalnih interesa zapadnih centara moći, a ne kao saveznici Zapada, koji, da stvar bude još zamršenija, imaju upravo one interese koje ima Zapad. Još dvije stvari tome idu u prilog.
Prva je nepoduzimanje koraka koji idu u pravcu uređivanja bosanskohercegovačkog državnog okvira u duhu zapadnih vrijednosti, kojem je i de facto i de jure predana politika bosanskog centra predvođena politikama SDA i DF.
Moralističko insistiranje na poštivanju birokratskih mehanizama, uzrokovalo je stavljanje najuspješnijeg premijera većeg bh. entiteta, Fadila Novalića, na američku crnu listu. Zašto? Do odgovora ćemo doći, ali važniji od toga odgovori su na pitanja kako ćemo mi, sebe radi, jačati zapadne vrijednosti u svojoj državi. (Fotot: Anadolu Agency)
Druga je, kao posljedica prve, jačanje i skoro otvorena podrška onim političkim opcijama u Bosni i Hercegovini (NiP i NS, prije svih) za koje je više nego jasno da nemaju nikakvu ideološku podlogu i uopće ne razumijevaju zašto je važno da naša država bude dijelom zapadnog kulturno-civilizacijskog okvira. Umjesto uozbiljenja dijaloga Zapada sa SDA i DF, njihove diplomate se slijepo drže teorijski održivog principa “smjena vlasti doprinosi demokratizaciji zajednice”, bez obzira što je prije samo nekoliko godina u Crnoj Gori taj teorijski održiv princip u praksi dao katastrofalne rezultate. Katastrofalne rezultate ne samo za crnogorski nacionalni identitet (bez nacionalno osviještenog naroda nema stabilne države) i državu Crnu Goru, nego i za poziciju samog NATO-saveza u toj, u strateškom smislu, vrlo važnoj državi.
Da li su zapadnjaci slijepi kod očiju? Ako jesu, onda je ne samo Bosna i Hercegovina u krizi, nego i sama zapadna civilizacija. Ako nisu, šta to rade u Bosni i Hercegovini (i Crnoj Gori), zašto i nama i samima sebi prave medvjeđe usluge podrškom bizarnim političkim opcijama kakve su NiP i NS u Bosni i Hercegovini (GP URA u Crnoj Gori)?
Koja pitanja su nam prioritetna
Svakako bi bilo dobro doći do odgovora na postavljena pitanja. Ona su vrlo važna, možda i presudna, ali u ovom historijskom trentuku nisu prioritetna. Mnogo važnije je samo jedno pitanje – trebamo li i želimo li mi zapadne vrijednosti instalirati u državni i kulturni kod Bošnjaka i Bosne i Hercegovine.
Prilikom jednog obraćanja javnosti, prije izbora, Željko Komšić je otvoreno rekao da neki zapadni političari imaju problem s Bosnom zato štu u njoj većinski žive muslimani. Iako nesumnjivo postoje islamofobni političari na Zapadu, hranjenje antizapadnog sentimenta nije nam potrebno. (Foto: StartBiH)
Umjesto osvještavanja ovoga pitanja i donošenja odluke, želimo li ili ne graditi našu sadašnjost i budućnost u duhu zapadnih vrijednosti, naša javnost je, nažalost, preopterećena traženjem dokaza “da nas Zapad ne voli zato što smo muslimani”. Čak i ako je to i istina, zašto bismo se time opterećivali? Šta nam, zapravo, govore silna nastojanja i nekih političara i novinara da dokažu da nam Zapad ne misli dobro? Ništa drugo do da se nismo oslobodili laži da će neka viša sila riješiti naše probleme zato što smo mi dobri i nikome ne želimo zlo. Laži koja nas oslobađa odgovornosti za vlastitu sudbinu i abolira moraliste, a racionalnim političarima smanjuje prostor za izricanje drugačijeg mišljenja. A to dalje implicira nemogućnost unutarnacionalnog dijaloga, kojeg nema bez drugačijih razmišljanja, međusobnog uvažavanja i iskrene želje da se napravi kompromis kao sredstvo kojim se ide ka istom cilju.
Iscrpljivanje naše javnosti dokazivanjem da zapadne diplomate nemaju dobre namjere prema Bosni, da su licemjerni, da nas ne poštuju, upiranjem prstom u njih, u ime pravednosti, sve i da tako jeste, samo slabi nacionalno samopouzdanje, sputava svijest o važnosti preuzimanja odgovornosti za vlastitu sudbinu. A sve to za posljedicu ima razvijanje osjećanja nemoći, pa i straha i panike… Konstatirati, u novinarsko-istraživačkom narativu, djelovanje zapadnih diplomata, te podržati ili ne podržati ista, svakako jeste poželjno. Ali izvlačiti sudbonosne zaključke o tome da li nas krćanski Zapad voli ili ne, potpuno je nepotrebno. “Volio”, “ne volio”, nama apsolutno ne znači ništa. Jer Zapad “volio”, “ne volio”, radit će ono što mu je u interesu. Isto moramo raditi i mi, definirati svoje interese.
Nama trebaju zapadne vrijednosti ne zapadne diplomate
A naši interesi jesu upravo zapadne vrijednosti, one bazične: vladavina prava, zaštita privatnog vlasništva, zaštita individualnih prava, sekularna država. Sve što trebamo raditi je boriti se za njih, težiti njima, radi nas samih, ne zato što dolaze sa Zapada. To je naš nacionalni interes i sve što trebamo činiti je dati podršku onim političkim opcijama koje su se dokazano do sada borile za njih. Dakle, podržati SDA i DF, bez obzira što neke zapadne ambasade rade na tome da ih smijene s vlasti. Nas to ne treba zanimati, nas ne treba zanimati šta hoće Zapad, osim onoliko koliko je, zbog neznavenosti ili, moguće je, nekih mračnijih ciljeva, politika njihovih predstavnika usmjerena protiv naših nacionalnih interesa. Paradoksalno jeste što neke zapadne diplomate podržavaju političke opcije koje uopće ne zanimaju zapadne vrijednosti, nego puka vlast, nakon čijeg osvajanja lako mogu reanimirati svoj totalitarizam iz prošlosti. Ali se mi njihovim paradoksima ne trebamo opterećivati.
“’Truhli Zapad’ – ovu samoobmanu komunistički sistem je skupo platio. Zapad nije truho. On je jak, obrazovan i organiziran. Njegove škole su bolje od naših i njihovi gradovi su čišći od naših. Nivo ljudskih prava na Zapadu je viši, a socijalna briga za siromašne i manje sposobne bolje organizirana. Zapadnjaci su uglavnom odgovorni i tačni ljudi. Takva su moja iskustva s njima.”(Alija Izetbegović u govoru u Teheranu 1997. godine na sastanku članica Organizacije islamske konferencije.) (Foto: Radio Sarajevo)
U konačnici… Šta ako sam Zapad odustane od vlastitih vrijednosti? Svjedoci smo, primjera radi, njihovih postupaka kojima su sami sebi pucali u nogu, poput međusobnog milovanja Njemačke i Rusije za vrijeme Angele Merkel. A jača i desnica u Evropi…
Kao posljedica prirodnog i logičnog otpora novoljevičarskoj ideologiji, koja je svoje korijene pustila u institucije EU, jača desnica. Ma koliko nam više odgovarala socijaldemokracija koja se sastoji od konzervativaca desnog i liberala lijevog centra, desničari, po sebi, mogu, ali nerijetko nisu i ne moraju biti fašisti. Odnosno, sa evropskom desnicom je moguće i potrebno razgovarati. Ona nije fašistička, ni neofašistička, kako vole reći naši mediji i analitičari, preopterećeni narativnim nasljeđem jugosocijalizma. Ali i da jesu fašisti ili neofašisti, mi moramo imati odgovor i na nova kretanja u Evropi, koja nesumnjivo utiču i na politiku prema Bošnjacima i Bosni. Mi, podijeljeni na bosanski centar (SDA-DF) i deideologiziranu i fotelja, plata i paušala gladnu Trojku (jedanaestorku, s koca i konopca pokupljene oportunizmom obdarene “političare” suprotnih ideologija) i na promjene u Evropi moramo dati odgovor.
Dakle, da li mi trebamo odustati od onih vrijednosti ako oni koji su ih izgradili odustanu od njih. Odgovor može biti samo eksplicitan: Nipošto!
Bošnjaci imaju kulturni i duhovni kapacitet da realiziraju zapadne vrijednosti i trebaju to raditi neovisno o odlukama Zapada i njihovih diplomata na terenu zapadnog Balkana, neovisno o promjenama na samome Zapadu. Moraju povući svoje crvene linije i u tom okviru davati odgovore na recentno stanje i moguće promjene u budućnosti. A za takvo što je potrebno nacionalno jedinstvo, čvrsto i bezuslovno. Ako hoćemo govoriti u skladu sa rezultatima općih izbora održanih 2. oktobra ove godine, onda naše nade mogu biti u formiranju patriotskog bloka SDA-DF-SDP-SBiH. Ukoliko se to desi, možemo mirno spavati, bez obzira na to šta Zapad trenutno hoće u Bosni i Hercegovini. Zaštićeni smo poznatom logikom još iz Drugog svjetskog rata u kojoj je liberalna ideja multikulturalizma Zapada pobijedila izazivače koji su htjeli praviti “novi svjetski poredak”. Imamo čast i snagu da budemo dio te ideje i zajedno sa onim snagama Zapada koji je hoće braniti, susretnemo izazove budućnosti. Kakvi god oni bili.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
