Piše: Sanjin Salahović
Datum: 11.04.2020. u 21:20
Kategorija: Kritika političkog uma
U svoje vrijeme, malo pred nastanak Microsofta, svjedočili smo razlazu mišljenja između Bill Gatesa i Steve Jobesa. Gates je tvrdio da su software i hardware dva odvojena proizvoda. Jobbes ih je pak smatrao licem i naličjem jedne medalje, Apleovog personalnoga kompjutera. Pobijedio je Gates i od tada se program softwarea razvija i prodaje zasebno. Vrijeme nakon toga je potvrdilo da je Gates bio u pravu.
Software ne trpi konstante
Bilo je to i vrijeme značajnog uspona liberalne misli i njenoga multikulturalizma na kome je ona gradila viziju globalizacije Svijeta. Ne bez razloga.
Upravo software, ako povučemo paralelu informatičkoga prostora sa ljudskim društvom, jeste sinonim za njegovu kulturu. U tom smislu hardware bi bio sinonim za sam fiziološki ustroj čovjeka u individualnome smislu ili mreža institucija koje karakterišu kvalitet njegove kulture, u kolektivnome. I to nas dovodi do misli o tome da je ljudsku kulturu, čovjekov psihosocijalni specifikum u načinu na koji poima i proizvodi stvarnost, moguće mijenjati u slobodnoj konkurenciji sa drugim kulturproizvodima na tržištu ideja.
Misao koja jeste tačna i terapijski veoma izvodljiva u uslovima u kojoj kultura, u kojoj čovjek živi, želi da ga stimuliše u promjenjivosti te i sama želi biti dinamična. Jer upravo radom čovjeka sa sobom na individualnome nivou stvara se kroz sumu pojedinaca i kolektivni kvalitet – ili ti kultura.
Ali postoje psihičke sile u ljudima koje traže nepromjenjivost.
Disocijacija je psihološki odbrambeni mehanizam stvoren u podsvijesti sa naumom da minimalizira stres, unutrašnji konflikt ili da stvori distancu u odnosu na neželjena tramuatična osjećanja. U literaturi opisana kao „bijeg od sebe“. U mladosti može pomoći, ali s vremenom biva i sama uzrokom težih psihičkih poremećaja. Suprotno od disocijacije je integracija.
Foto: juliebaldin.com
Strah je virus koji priječi update softwarea
Strah od promjena hrani osnovni podsvijesni odbrambeni mehanizam koji želi čovjeka zaštiti od ponovnog doživljaja traumatskih osjećanja od kojih bježi. U terapiji on se doživljava kao kontrolna instanca koja želi vladati cijelim softwareom te preko njega kontrolisati i hardware, ako mi je dopušteno koristiti ponovo kompjutersku terminologiju.
Čovjek je misleće, dinamično biće – biće promjena. A kontrolna instanca biva „virus“ u sistemu koji mu dinamiku priječi. Nedostatak dinamike, promjenjivosti i sklada sa svijetom koji se mijenja, uzrok je velikom nezadovoljstvu i psihičkoj nelagodi.
Trauma je uglavnom uzrok poremećajima u psihosocijalnome kod čovjeka i može preko toga utjecati i na oblikovanje kulture prema kojoj se ovaj ravna. Ono što je kod nas aktualno poslije ratnoga iskustva, PTSS (Post Traumatski Stres Sindrom) nije „privilegija“ samo onima koji su iskusili nasilje i gubitak koje smo mi osjetili devedestih – nasilje može biti i psihičke i fizičke prirode, a trauma u jednom ostavlja posljedice i u drugom.
Uticaj traume na kulturu
Trauma je veoma složen, prefinjen pojam i može se osjetiti bilo koncentrirano u silovitosti trenutka ili u dužem vremenu u kome čovjek ne može utjecati na svoj život i promijeniti stanje koje stvara „nelagodu“. Trauma i njena osjećanja egzistiraju u nama, pohranjena u „hard disku“.
Ona je „zamrznuta“ u vremenu i ne komunicira sa trenutkom u kome čovjek živi. Pokušajmo reći slikovito i zamisliti da u svakom trenutku u čovjeku postoje dva lika koji kreiraju njegove kognitivne procese. Prvi lik živi u „trenutku“ i svjedoči o životu. Drugi lik (a može ih biti i više odjednom) u prošlosti, kada smo bili manji i mlađi, u trenutku iz koga crpimo osjećanja s kojima tretiramo trenutak. Prošlost, sadašnjost i budućnost su neumoljivo povezane u logički slijed u našim sveprisutnim osjećanjima. Ljudi koji se pametno i s poštovanjem odnose prema svojoj prošlosti, mijenjaju i trenutak u kome žive i budućnost koju stvaraju kroz poboljšan kvalitet izbora iz kojih ona proističe.
Ovdje bih, u jednom univerzalnom primjeru, prikazao progresiju nastanka nesreće u životu na primjeru traume kojoj većina ljudi ne može pobjeći u dobi svoje ranjivosti ranih godina života.
Sve počinje u nepovoljnom položaju koje dijete, malo, nejako i ranjivo ima u svijetu u procesu preživljavanja prije osamostaljenja. Zamislimo jedno dijete, visoko nekih sedamdeset centimetara, kako gleda prema gore u oca ili majku visokih skoro dva metra koji, kako to obično biva, sa svojim nevoljama, operiraju pod stresom i grme prema dolje poput nebeskoga autoriteta koji hoće uspostaviti mir na Zemlji?! Može to biti misaoni eksperiment od velike koristi, ako ne za mislioca sama, ono za neko dijete s kojim će isti, kad tad, imati ili ima posla.
Pogađati uvijek centar je nemoguće, ali praviti mitove o tome jeste. Postoje dvije vrste perfektnih ljudi – oni koji lažu (licemjeri) i oni koji ne čine ništa pa ne mogu ni griješiti.
Foto: fordhaminstitute.org
Bošnjačko insistiranje na perfekcionizmu kao najjače oružje eshovanja
Jedan od osnovnih, skrivenih oružja eshovanja Srbije i Hrvatske u toku rata i poslije njega, bilo je i svjesno nanošenje trauma Bošnjacima i Bosancima sa ciljem prenošenja istih dalje na postratne generacije. Zato, bez velikih objašnjenja, dajući logičko povjerenje čitaocu, nabrajam strahove, spoznavane kroz zbilju moje teorije i prakse, prema naslovu ovoga teksta.
- Strah da ćemo biti napušteni (malom djetetu najgora pomisao je ostati bez roditelja)
- Strah da ćemo biti odbijeni i zato napušteni
- Strah da ćemo pogriješiti i biti odbijeni te napušteni
- Strah da ćemo ispasti glupi, praviti grešku, biti odbijeni te napušteni
- Strah od (po)grešnosti koji vodi u perfekcionizam
Na petom stadiju nestaje naivnosti i otvorenosti proizišlih iz vjere u mogućnosti ostvarenja želja te time, simbolički, prestaje život.
No, postoje ljudi koji uspijevaju riješiti peti stadij i preživjeti ga identificirajući se sa perfektnošću. To su dvije vrste perfektnih ljudi: licemjeri / lažovi i oni koji ne čine ništa pa ne mogu ni griješiti. Prvi, poput tajnih kućnih plantaža marihuane, gaje psihopatiju. Drugi straše ljude svojom depresijom i svojom anksioznošću koji se hrane izgubljenom dinamikom i neživotom.
Teška je muka operirati u paradigmi posljednjega stadija „ludila“ obilježenog perfektnim predodžbama pa je pitanje, gdje počiva nada?! Nada u individualnom i kolektivnom napuštanju paradigme isključivosti izraza s kojima mi u BiH komuniciramo jedni s drugima!? Nada u „uskrsnuću“ duboka ponizna osjećaja neperfektnosti u samospoznaji čovjeka koji, sa prosvijetljenom poniznošću u procesu traganja, pokušava skromno, svojim radom i radoznalošću djelati za boljitak!?
Nada je u onom softwareu koji hoće raditi sa prvobitnim strahom i hoće cijeloj građevini nesreće u sebi izvući najvažniju ciglu. Srušiti je simbolički i ponovo napraviti da valja. Ljudi koji predstavljaju nadu su oni koji, odnoseći se sa poštovanjem i umijećem prema svojoj vlastitoj prošlosti i njenim osjećanjima, grade trenutak u kome žive i shodno osvajaju slobodu da stvaraju odgovarajuću budućnost!
Pod pojmom „diskurz“ podrazumijeva se rječnik karakterističan za neku naučnu i društvenu oblast, odnosno način na koji jezik pomaže čovjeku da se izrazi. Za razliku od „teksta“, koji ima početak i kraj, „diskurz“ je otvoren za nove „tekstove“. Recentni bošnjački diskurz je uveliko opterećen osjećanjima postraumatskog stres sindroma i kao takav ne daje dobar doprinos niti razvoju pojedinca niti društva.
Foto: un.wikipedia.org
Moralizam i otrovni stid osnovna su prepreka autorefleksije
Na kraju da kažem, jedan drugi fenomen iz našega psihičkoga prostora zvan „otrovni stid“ pokušava da nas spriječi u ovome, za nadu važnom poslu izgradnje i održavanja kulture autorefleksije i autoterapije.
Otrovni stid je neraskidivi dio kontrolnog organa u nama. On u nama stvara osjećaj imanentne bespomoćnosti koja čovjeka hoće a priori uvjeriti da “nije vrijedno posla”. Otrovni stid nas pokušava uvjeriti da je prostor uspjeha u poslovima psihe isključivo u prostoru u svijetu izvan nas te da je ljubav koju taj svijet daje onaj „vitae – kod“ koji predaje ulaznicu za život „voljenima“, te liječi i pomaže. To je, pak, samo autoritarni destruktivni manevar u individui koja se na taj način nudi svakoj vlasti koja ljubav čovjeka, koju on mora spoznati u sebi i za sebe da bi je podijelio sa drugima, želi privatizirati samo za sebe kao alat tehnike totalitarnoga vladanja nad ljudima.
No spustimo na čas ovu perspektivu i pogled nastao iz shvatanja problema koji nastaje prelaskom čovjekovim kroz ovih pet nijansi potrebnih nemiru koji negira život.
Bošnjaci su mali narod. Bosna je mala država. Nikome nisu potrebne idejne i ideološke kultur / software razlike artikulirane tako divljim izrazom kojem smo često svjedoci u javnom prostoru ili komunikaciji među ljudima u BiH. Zato je individualni rad Bošnjaka te onih koji ih poštuju i hoće da žive sa njima, na svom softwareu ili ti kulturi izraza u cilju njegovog pripitomljavanja, upristojavanja i uljuđenja, od presudne važnosti za opstanak i Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. To je prva i najvažnija stepenica za promicanje spoznaje o mogućnostima i potrebi boljitka u sebi koji neminovno donosi i boljitak za kolektiv i čitavu kulturu/software koju i Bošnjaci i Bosanci stvaraju u svojoj specifičnosti s kojom proizvode stvarnost.
Sanjin Salahović rođen je 16. 1. 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
