Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 10.06.2021. u 19:00
Kategorija: Kritika političkog uma
Autizam intelektualaca bošnjačke ljevice jasno se uočava kroz ideološko puritanstvo koje nerijetko ulazi u sukob se elementarnim etičkim načelima, prije svega zbog ignoriranja empirijski uočljivih i dokazivih pojava koje akademski obrazovanom građaninu moraju biti važne, ukoliko želi doći do bilo kakvog racionalnog odgovora na pitanja koja sebi postavlja.
Ta začudna potreba dijela akademije da uporno odbija činjenice oslikala se u tekstu „Do izvora tri putića“ dr. Asima Mujkića, profesora Fakulteta političkih nauka, posvećenom prošlogodišnjoj dilemi vezanoj za moguće neodržavanje lokalnih izbora u našoj zemlji u kojem se repetira stajalište da je izvor svih problema bosanskohercegovačkoga društva, pa i (u to vrijeme) mogućnosti da lokalni izbori ne budu održani, ništa drugo do „etnonacionalizam“.
A nacionalizam, „obični“ ili onaj „etno“, nije zlo po sebi, što se najbolje može vidjeti na primjerima Bošnjaka i Crnogoraca kod kojih pomanjkanje (etno)nacionalizma krhkim čini štit kojim vlastitu brane od nasrtaja srpske kulture. Nije li zanimljivo da samo Bošnjaci i Crnogorci nemaju svoje radikalne nacionalističke partije. Vodeća nacionalna partija u Bošnjaka je SDA, koja pripada desnom centru, nipošto klasičnoj desnici, dok Crnogorci, paradoskalno, i nemaju nacionalnu stranku, ako izuzmemo nedavno osnovani Patriotsko komitski savez.
Da bismo dokazali Mujkićevu autističnost, nužno je osvrnuti se u prošlost…
Podsjećanje na povijesne fakte
Tužno je što duge tri decenije poslije u Bosni i Hercegovini moramo naglašavati povijesne fakte, sa kojima Zapadni dunjaluk nema nikakvih problema, osim bošnjačkih ljevičara, nadkulturnih nadljudi koji modeliraju svijest kroz obrazovni proces (Fakultet političkih nauka u Sarajevu) i medije koji sebe vole atribuirati kao probosanske. Ali moramo… Vratimo se, dakle, u 90-e godine prošlog stoljeća.
Prvi i jedini ozbiljan otpor srpskom nacional-socijalizmu Slobodana Miloševića pružio je autentični srpski nacionalizam, odnosno Vuk Drašković sa svojom partijom SPO, koji je 9. marta izveo desetine hiljada Beograđana na demonstracije protiv režima Slobodana Miloševića; konkretno tražili su smjenu rukovodstva Javnog servisa Srbije: „TV Bastilja mora pasti.“ bio je moto demonstracija. Veliko je pitanje da li bi srpska agresija na susjedne države bila krvava kao što je bila, da je Milošević pao 9. marta 1991., a usuđujem se i pitati da li bi do agresije uopće došlo. Riječju, srpski nacionalisti prvi su pružili ozbiljan otpor režimu Slobodana Miloševića. Foto: Blic.rs
Međunacionalni sukobi na prostorima bivše Jugoslavije nisu pali s Marsa, a još manje su ih proizvele nacionalne partije. Ratovi 90-ih nisu počeli pobjedom nacionalnih stranaka, nego agresijom Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, republike u kojoj pobjedu na prvim parlamentarnim izborima nakon pada komunizma slavi nenacionalna, Socijalistička partija Srbije, sa Slobodanom Miloševićem na čelu. Niti je Tuđmanov HDZ napao Srbiju ili Bosnu i Hercegovinu, niti je koalicija nacionalih partija SDA-SDS-HDZ u Bosni i Hercegovini povela našu zemlju u rat protiv Hrvatske ili Srbije, niti izazvala međunacionalne sukobe u državi, nego je Srbija, sa Miloševićevom Socijalističkom partijom pokrenula krvavo kolo na prostorima bivše Jugoslavije.
Ruku na srce, Milošević je bio i nacionalista, ali ne samo nacionalista. Odnosno, Srbe je 90-ih u ratove, koje su izgubili, poveo nacional-socijalizam Slobodana Miloševića, ne nacionalizam Vuka Draškovića koji se želio obračunati sa srpskim komunistima još 9. marta 1991. godine.
Zašto bošnjačka javnost, i lijeva i desna, a svaka iz svojih razloga, odbija prihvatiti takvu konstelaciju odnosa ne samo u srpskom, nego u tadašnjem jugoslovenskom društvu? U ovom trenutku vidim samo jedan odgovor: zato što je jugoslovenski socijalizam uspio izgraditi kvazikulturu koja se nakon njegove propasti održava na životu jezičkim konstrukcijama, unutar kojih je pojam nacionalizam, poslije fašizma¸ oznaka za zlo po sebi. Od tog pojmovnog aparata i svih misli i osjećaja koje razvijaju njegove sastavnice, dr. Asim Mujkić se nije emancipirao, pa kaže:
„Neodržavanje izbora prikladno bi obilježilo tri decenije nacionalističkog i etnopolitičkog terora s izbornim legitimitetom, terora koji je iza sebe ostavio desetine hiljada života, raselio i ponizio milione, opuhao sve resurse i milionima preživjelih uskratio svaku perspektivu i radost života držeći ih u konstantnom grču egzistencijalnog straha.“
Ova fotografija sa antiratnih protesta u Sarajevu, aprila 1992. godine, kada je poslije pokolja u Bijeljini, martovskih barikada u Sarajevu, retorike tadašnjeg Karadžićevog SDS-a bilo sasvim jasno da je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, s pravom je poslužila nekolikim hrvatskim medijima da se zapitaju o stanju svijesti Bošnjaka u tom periodu.
Dakle, po Asimu Mujkiću za nestanak „desetina hiljada života“, raseljavanje „miliona (ljudi)“, nije odgovoran Miloševićev režim, akademski uokviren diskurzom Srpske akademije nauka i umjetnosti, duhovno podržan Srpskom pravoslavnom crkvom, materijalno pokradenim parama i oružjem koje su stvorili svi građani bivše Jugoslavije, nego – „nacionalistički i etnopolitički teror“, kao takav. A za otežane euroatlantske integracije zapadnog Balkana, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, ponajprije, nisu odgovorni izvršioci radova političkog Beograda u tim zemljama, nego baš „nacionalizam“.
Jaz između predstavljane i stvarne stvarnosti
Da li je profesor Mujkić svjestan koliko ovakvom izjavom pomaže relativiziranju povijesnih fakata, nije mi poznato. S druge strane, više je nego očigledno da javnost pod pritiskom ovakvih i sličnih iskaza mora uložiti ogroman napor da prepozna njegovu autističnu i ideologiziranu naraciju.
Potreban je ogroman napor, jer je lahko salonski udarati po bilo kojem „-izmu“, pa i nacionalizmu. Mnogo teže je, parafrazirat ću Edmunda Burkea, „puno razmišljati, duboko promišljati, drhtavog, snažnog i analitičkog uma“ što je glavni zadatak univerzitetskog profesora.
Veliki je jaz između realnosti, zbilje i načina na koji je slikaju bosanski novinari i univerzitetski profesori. Osim što je veliki, problem je što dugo traje, još od prvih parlamentarnih izbora u Bosni i Hercegovini. U to vrijeme, mediji su prognozirali pobjedu ne-nacionalnih stranaka. Transformirani Savez komunista BiH u SK SDP BiH i Savez reformskih snaga Jugoslavije bili su uvjereni u pobjedu. Većina umjetnika, profesora, ponosni na svoj „antinacionalizam“ hvalila je Bosnu kao „malu Jugoslaviju“,
„…U okolnostima kontinuirane ugroženosti određene etničke i nacionalne grupe “pozitivne” odlike nacionalizma po Smitu mogu da doprinesu i “spašavanju izgubljenih istorija i književnosti, nadahnuću kulturnog preporoda, društvenoj solidarnosti, kolektivnoj mobilizaciji u pružanju daljeg otpora i ostvarivanju ideala narodne suverenosti”. Sve što je Smit naveo u kontekstu pozitivnih odlika nacionalizama može savršeno da se primijeni na slučaj bošnjačke nacije koja se do dan danas, već vijek i po, nalazi pod neprekidnim pritiscima dva ekstremno agresivna i ekspanzionistička nacionalizma koji su tokom istorije u više navrata pokazali svoje izuzetno svirepo lice spram nje – srpskog i hrvatskog.“ (Ivan Ejub Kostić) Izvor: Preporod.com
Ali, autizam bosanskohercegovačkih (tada još uvijek režimskih) medija je razumljiv. Polustololjetnom, sistemski promicanom ideologijom „bratstva i jedinstva“ u bivšoj Jugoslaviji, svaki pokušaj artikuliranja etno-nacionalnog identiteta (ukoliko takvi pokušaji nisu bili u funkciji jugokomunističke ideologije) dočekivan je na nož. Moralističkom retorikom stigmatiziran je kao neprijateljski, što u jednu ruku i nije bilo teško, a zbog zala koja su u 2. svjetskom ratu počinili četnici i ustaše, zagovornici velikih nacionalističkih projekata Srba, odnosno Hrvata. Otuda je sama atribucija „nacionalno“ sobom nosila negativne konotacije, kao takve, a bh. mediji su samo nastavili poslušno slijediti tada već propalu ideologiju.
No, desio se šok. Pobijedila je antikomunistička koalicija SDA-SDS-HDZ, koja je osvojila preko 80 % glasova. Izbori nisu mogli biti namješteni, jer ih je organizirala aktuelna, komunistička vlast. Rezultati su dali stvarnu sliku raspoloženja naroda i građana u Bosni i Hercegovini. Zapravo, sa realne slike (pred)političkog raspoloženja građana skinuta je prašina koja se na nju slijegala pola stoljeća.
Nema države bez identiteta
Teorijski, anahrono je pred ulazak u novi milenij politiku graditi na etno-nacionalnim principima. Otuda se, s pravom može reći da je bosanskohercegovačko društvo na prvim parlamentarnim izborima poslije 2 svjetskog rata pokazalo da je predpolitičko društvo. Nisu građani glasali za ovu ili onu ideologiju, nego za političke partije čiji ciljevi nisu bili afirmacija određene ideološke paradigme, nego borba za ostvarenje ovog ili onog nacionalnog interesa.
„Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem.“ (Alija Izetbegović)
Građani su razmišljali „predpolitički“, a ne politički, zbog presije komunističkog režima koji je, ideoloških razloga radi, totalno marginalizirao etno-religijsku komponentu i pojedinca i zajednice kojoj pojedinac pripada. Zato je prefiks pred- u atribuciji „predpolitčki“ možda i nepotreban, jer je nemoguće graditi društvenu zajednicu bez njenoga identitarnog temelja. Ne može se zajednica politički ustrojiti ako se ne obnove njeni „predpolitički“, identitarni temelji.
Uspjeh nacionalnih stranaka je zato bio očekivan svakome ko je bio u stanju čuti glas proječnoga građanina, a ne slijepo vjerovati tadašnjoj medijskoj mašineriji u Bosni i Hercegovini koja je, sa YUTEL-om na čelu, uporno širila politički korektno i samorazumljivo „antinacionalističko“ raspoloženje.
Vox populi Bošnjaka na prvim parlamentarnim izborima bio je jasan, kao i Srba i Hrvata. Antikomunistička koalicija nacionalnih stranaka, ne samo da po sebi nije bila retrogradna, nego je bila razuman pokušaj da se saniraju posljedice polustoljetnog totalitarnog režima. Koalicija tri nacionalne stranke, SDA, SDS i HDZ prije više od dvije decenije nagovještavala je neku vrstu ideološke, političke i ekonomsko renesanse u Bosni i Hercegovini.
Očekivali smo kapitalistički ustroj, umjesto socijalističkog, te nacionalnu renesansu kako na partikularnom, etno-religijskom nivou, tako i na sveobuhvatnom, bosanskohercegovačkom nivou. Nažalost, brzo ćemo uvidjeti da Srbe (nešto manje i Hrvate) u Bosni i Hercegovini uopće ne zanima bosanskohercegovački okvir za bilo šta, što su dokazali pristajanjem na realizaciju planova iz Beograda i dijela političkih krugova iz Zagreba.
Nacionalizam može biti poželjan
Kako god, Bošnjaci, Srbi i Hrvati treću deceniju glasaju za „svoje“, za nacionalne partije. Iako Bošnjaci više od Srba i Hrvata pokazuju spremnost da ne budu politički uniformni kroz jednu (dominantnu) političku partiju (SDA), nema dileme da su većinski opredijeljeni za vlastitu nacionalnu agendu.
Takva konstelacija odnosa u krugovima tzv. građanske intelektualne elite iz Sarajeva ne nailazi na pravilno razumijevanje. Nacionalizam, per se, koji je neizbježna varijabla ili konstanta, kako hoćete, u jednačinama za rješavanje naših društvenih problema, nastoji se izbaciti tako što se a priori osuđuje ili se krivo predstavlja.
U „anacionalnoj“ Tuzli, na samom početku 1992. godine, pravi šok je izazvala naslovna strana lokalnog lista „Korzo“. Samo to što je napisano da je neki etnos (Muslimani / Bošnjaci) na nišanu, a ne „ljudi“, bila je dovoljna da se „Korzo“ atribuira kao nacionalistički list.
Osuđivati nacionalizam je lahko. Po definiciji, nacionalizam znači „pretjeranu ljubav prema narodu kojem se pripada“, nipošto mržnju prema drugima (pojam za mržnju je šovinizam), a svako pretjerivanje nije dobro. Svejedno, odnosno bez obzira što sa aspekta i teorije i prakse suverenitet građanina, a ne naroda, vodi ka progresu, ne može se i ne smije samo osuđivati raspoloženje građana u našoj zemlji. Ako pod pojmom „nacionalizam“ podrazumijevamo brigu i interes za etno-nacionalnu zajednicu kojoj se pripada, nije teško uvidjeti da je većinski dio građana Bosne i Hercegovini nacionalistički raspoložen.
Intelektulci tzv. građanske orijentacije izbjegavaju trud da razumiju stvarne razloge tog „predpolitičkog“ osjećanja, jer bi sami rezultati takvog istraživanja doveli do zaključaka koji njihovu ideološku opredijeljenost, natopljenu recidivima bivšeg sistema, čini anahronom i jalovom.
Zato umjesto da objasne šta je to „nacionalizam“ i kakav sve može biti, oni ga krivo predstavljaju, što je nemoralno. Posebno ako je jasno da svi nacionalizmi nisu isti. Uporedimo srpski i bošnjački nacionalizam.
„Pretjerana ljubav prema narodu kojem se pripada“ kod Srba podrazumijeva slavljenje ratnih zločinaca, ostrašćeno zadovoljstvo što se pripada narodu koji je zaratio s cijelim (Zapadnim) svijetom, negiranje činjenica, vjerovanje u mitove i legende, odnosno ignoriranje povijesne građe. S druge strane, bošnjačka „pretjerana ljubav prema narodu kojem se pripada“ podrazumijeva razvijanje kulture sjećanja, beskompromisna borba za opstanak države (BiH) koju su susjedi nastojali podijeliti između sebe, ignoriranje političke volje Srba i Hrvata u BiH koji nisu za državu Zapadnog tipa.
Nije teško primijetiti da razlike između dva nacionalizma postoje. Da, razlike između nacionalizama postoje, a nekada ne da nisu loši, nego su i poželjni.
Autistična intelektualna nadmenost
U spomenutom tekstu, u kojem samozadovoljno objašnjava istraživanje razloga zbog kojeg građani BiH stalno glasaju za nacionalne stranke, odnosno, kako kaže „pucaju sebi u nogu“ prof. dr. Asim Mujkić kristalno jasno pokazuje ignoranciju političke volje građana, koja jeste podijeljena na tri etnička dijela, te eksplicitni autizam.
Mujkićeva temeljna postavka je, citiram: „suština etnonacionalističke koncepcije politike je u shvaćanju da najvažnija politička pitanja imaju formu zero-sum („sve ili ništa“) stavova, odnosno da se dobitak jedne strane ostvaruje samo gubitkom, porazom druge strane.“
Teorijski gledano, suština etnonacionalističke koncepcije politike ne mora biti forma zero-sum. Ali, ako i pretpostavimo da jeste, Mujkić upravo na tom mjestu pokazuje da mu je puka teorija važnija od prakse, da ne kažem pojavnosti kojima svjedočimo na dnevnom nivou.
Dakle, ako prihvatimo da nacionalisti igraju na kartu sve ili ništa, uviđamo razliku između bošnjačkog i srpskog nacionalizma. Bošnjacima je sve uljuđena, normalna država u kojoj će svaki građanin, a ne pripadnik jednog etno-nacionalnog kolektiva, imati jednaka prava, Srbima je sve Srbiji pripojen bh. entitet Republika srpska. Politički nekorektno pitanje je da li je etički biti bošnjački nacionalist? Moj odgovor je, s obzirom na bitne značajke bošnjačkoga i srpskoga „svega ili ničega“, afirmativan, jer sa srpske strane sve (odvajanje RS i pripajanje Srbiji) je legalizacija i legitimizacija genocida. Biti bošnjački nacionalist, u recentnom kontekstu, znači biti za liberalno-demokratske vrijednosti, društvo slobodnih pojedinaca, zaštitu etnonacionalnih interesa i većinskih i manjinskih naroda itd.
Na portalu Inforadar, Mujkićev tekst je ukrašen i ovom fotografijom, ispod koje piše: Može li u zajednici izrasti politička kontrasnaga na ideološkoj antinacionalističkoj osnovi? Očigledno, uredništvo portala nije dovoljno educirano, pa ne vidi bitne razlike između „nacionalizma“, o kojem Mujkić piše, i „fašizma“. Možda uredništvu možemo halaliti elementarno neznanje, ali kako da to neznanje ne primijeti i ne reaguje na njega profesor sa Fakulteta političkih nauka?
Srpska politika u Bosni i Hercegovini, od dolaska Dodika na vlast („arhetipski“ politički neprijatelj Bošnjacima je SDS, partija koja je, sviđalo se nekome ili ne, poslije Dejtonskog sporazuma i prije Dodika, i u periodu 2014. – 2018. pokazala mnogo više sluha za razum i kompromis) ima samo jedan cilj – destabilizaciju političkih odnosa, kočenje reformskih procesa, nastojanje prikazivanja Bosne i Hercegovine kao „failed state“ („nemoguća država“), u čemu joj, uzgred budi rečeno, nesvjesno, ali zdušno, pomaže moralistička buka Bošnjaka na društvenim mrežama i skoro svi tzv. probosanski mediji . U takvoj konstelaciji odnosa, uistinu, da li je grijeh istrajavati na bošnjačkom etno-nacionalističkom sve?
Nacionalizam može biti inkluzivan. U Crnoj Gori, primjera radi, nacionalistički (ne jugokomunističko-političko-korektni) suverenisti imaju nacionalni interes da se Bošnjaci, Albanci i Hrvati osjećaju komotno u Crnoj Gori, jer su im potrebni u borbi protiv srpskog hegemonizma. Zbog analogije sa Crnom Gorom u tom smislu, slobodno možemo reći da nije paradoksalno, što je sve na kojem istrajava bošnjački nacionalizam – antinacionalističko ustrojstvo države. Pitanje za milion dolara: Zašto bošnjačka ljevica, oličena u liku i djelu prof. dr. Asima Mujkića to poslovično prešućuje? Jer, nije zgorega ponoviti, nisu svi nacionalizmi isti, nije svaki zlo, a definitivno nije svaki zlo po sebi. K tome, vodeća bošnjačka partija, SDA, nije jednom pristala na kompromis zarad mira u kući. I svaki kompromis napravljen od strane SDA u narativu bošnjačke ljevice dočekan je na nož kao „izdaja Bosne“.
Metastaza uravnilovke
Tako Mujkić u istu ravan dovodi sve nacionalizme, i zato što se „dobitak jedne strane ostvaruje samo gubitkom, porazom druge strane“. A kada jedan nacionalizam (SDA-ov) ne porazi „drugu stranu“, nego napravi s njom kompromis, onda njegova naracija smješta SDA u izdajnike, a u medijima se okrene kolo „jedan nacionalizam hrani drugi, svi su isti“.
Gdje je iskon te potrebe da se „sve nacionalne stranke“ tretiraju na isti način, bez obzira što su njihovi nacionalizmi različiti i imaju različite ciljeve? Jedini razuman odgovor do kojeg mogu doći je vitalnost institucije koja se zove uravnilovka, koja je iz svog prirodnog staništa (ekonomija i privreda) metastazirala u sveukupan društveni diskurz. Ta očajnička potreba da svi budemo isti, doslovno je nasilje i nad pojedincem i nad kolektivom, a dubinski izraz je nesposobnosti da se Drugi i Drugačiji, jednostavno rečeno, uvaži kao takav, bez obzira dijelili sa njim uvjerenja ili ne.
Uistinu, kada se nacionalizmi čiji se različiti ciljevi na etičkoj ravni nalaze na istom nivou, Mujkićevo istraživanje dobija puni smisao. Ali znamo da u bosanskohercegovačkom slučaju stvari stoje bitno drugačije. Jer, na etičkoj ravni, nisu isti nacionalizam kojem je cilj „unitarna“, građanska Bosna i Hercegovina i nacionalizam kojem je cilj legalizacija genocida.
Pa ako uzroke istrajavanja na narativu „svi su isti“ vidim u vitalnosti uravnilovke, zaista ne znam gdje su uzroci odbijanja uključivanja elementarne etike u promišljanje, a zarad istrajavanja na ideološkom puritanstvu. Jer, kad nema etičkih načela ne može biti ni suvislih i smislenih odgovora na teška pitanja koja su pred nama tri decenije.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
