Piše: Sanjin Salahović
Datum: 14.04.2021. u 08:55
Kategorija: Kritika političkog uma
Mišljenja sam da je malo mjesta na svijetu na kojima je, kao kod nas, osjećanje zavisti tako važno u političkoj zbilji. Premda je simfonija ljepote vanjskog izgleda u naših političara doživjela krešendo u mladosti i vizualnome utisku nove gradonačelnice u Sarajevu, ostaje ipak, za one poput mene, koji istinu ne gledaju nego promišljaju, gorak ukus spoznaje razdora u bosanskom političkom tijelu koji se u svojoj punoći ogleda u načinu i pojavnosti političke smjene nakon zadnjih lokalnih izbora u ovom gradu.
Dubina razdora koja stvara nelagodu u samom doživljaju politike kod nas je arhetipskog karaktera i tiče se samog doživljaja pojma istine ili smisla i načina na koji promišljamo veliko filozofsko pitanje bitka. Da li će te razlike koje nebeska filozofija marksizma uporno gradi spram konzervativaca i narodnjaka u cijelom svijetu, a po našem dobrom običaju u kome mi pokušavamo biti najveći u onom što ne treba, i kod nas izazivati u nedogled fatalnu nepremostivost razlika svijeta ljevice i desnice?
Badiouova percepcija istine
Zato mislim da je budućnost Bosne, nakon njene odbrane od eshovanja i njegovih predstavnika u zemlji u ratu, kao i konsolidaciji i nastavku borbe u kulturratu koji se nastavlja u miru, prožeta velikim zadatkom osvjetljavanja i dekonstrukcije filozofskih postavki na kojima ovaj fenomen tako uporno pravi razlike među Bošnjacima i radi Bosni o glavi. Mi smo svi odrasli u SFRJ na lijevoj literaturi i ako smo i proučavali građanske filozofe, činili smo to iz ugla posebnosti i nepomirljivosti marksističke paradigme u kojoj smo bili zatvoreni.
„Sve se uvijek svodi na jedno pitanje u etici istine: kako ću ja, kao neko ko jeste, nastaviti uvećavati moje vlastito bice“ Alain Badiou (1937) francuski filozof, Foto: France Culture
Zbog toga je tranzicija vezana i za filozofiju i potrebu da ju se promatra u komparativnom svjetlu koje teži evolucijskoj spoznaji, a ne onom moralističkom koje teži revolucionarnom sudu. Stoga, zadatak je bosanskohercegovačke inteligencije da proučava i dekonstruiše lijevu misao na koju se recidiv našega starog socijalizma, a u njegovoj i brazdi ruskosrpske imperijalne kulture, oslanja i pokušava ponovo, pod plaštom progresa, okrenuti točak historije unazad u vrijeme koje je prošlo nakon pada Berlinskog zida.
U tom smislu možemo tumačiti i dešavanja oko izbora gradonačelnika u Sarajevu. Jedan mali primjer toga posla može se dočarati kroz filozofiju francuskog ljevičara Alain Badiou(a) koji prezentira svoje filozofsko promišljanje istine na European Graduate School, augusta 2002. godine. Slijedi citat dijela njegovog izlaganja:
„Jedan od oblika ovog motiva koji izričito vezuje istinu za oponašanje jeste poimanje istine kao odnosa – odnosa primjerenosti između intelekta i stvari koja se ‘intelektira’. Odnos adekvacije (sukladnost stvari i razuma – prim.prev.) koji uvijek pretpostavlja, kako je Heidegger vrlo dobro razumio, da je istina lokalizirana u obliku prijedloga. Moderna filozofija je kritika istine kao adekvacije. Istina nije ograničena na oblik presude. Heidegger sugerira da je to povijesna sudbina. Krenut ću od sljedeće ideje: Istina je prije svega nešto novo. Ono što prenosi, što ponavlja, nazvat ćemo znanjem. Bitno je razlikovati istinu od znanja. To je razlika koja je već napravljena u Kantovom djelu, između razuma i razumijevanja i to je, kao što znate, glavna razlika za Heidegger(a), koji istinu poima kao aletheia (neskrivenost), a razumijevanje kao spoznaju, znanost i tehnologiju. Aletheia je uvijek pravilan početak. Techne je uvijek nastavak, primjena, ponavljanje. To je razlog zašto Heidegger kaže da je pjesnik istine uvijek pjesnik svojevrsne zore nad svijetom. Citiram Heidegger(a): Pjesnik uvijek govori kao da je bitak prvi put izražen. Ako je sva istina nešto novo, šta je onda taj bitan filozofski problem koji se odnosi na istinu? To je problem njene pojave i postajanja. Istina se mora podvrgnuti mišljenju ne kao prosudba ili prijedlog, već kao stvarni proces.“
Dva razumijevanja pojma Aletheia
Abdulah Skaka, bivši gradonačelnik, i Benjamina Karić, nova gradonačelnica Sarajeva, simboli su dva različita načina odnosa prema istini.
Dok Skaka ima referansu na svoju mladomuslimansku predodžbu o istini kao objavi koja zadovoljava njegovu radoznalost i potrebu za konačnim, pa može tragati za slobodom ili užitkom na ovom neperfektnom svijetu, mlada gradonačelnica, ustvari više oni koji je ističu pred sobom, zasada više vizualnim simbolima, krenula je da nam pokaže kako se istina podvrgava mišljenju kao stvarni proces u kome Sarajevo doživljava ponovo preobrazbu iz postratnog u predratno društvo.
Pozitivan odnos spram vrijednosti na kojima je počivao jugoslovenski socijalizam, simbolički izražen „selfijem“ nove gradonačelnice Sarajeva, ne može korespondirati sa njenom ramazanskom čestitkom Sarajlijama, osim u tehnici zavođenja plebsa blagoglagoljivošću.
Pojednostavljeno rečeno, Skaka je apsolutnu istinu i pravdu situirao tamo gdje joj je mjesto, na Nebu, i na taj način dozvolio sebi da pojam istine podvrgne procesu mišljenja u ovosvjetskim razmjerama, kojima je, kao ljudsko biće na dunjaluku, omeđen.
S druge strane, Benjamina Karić pravi salto mortale: i ona promišlja istinu, ali za nju Sarajevo, onakvo kakvo jeste danas, dakle ono što je, heidegerovski rečeno, alethia, ne prepušta procesu mišljenja, nego nastoji vratiti kontekst u kojem je alethia “Sarajevo kakvo je nekada bilo“.
Baš kao da je iskustvo, kao pojam, objekt manipulativne negacije, a nauk koji proističe iz njega, stvar trenutna ukusa. I opet, pojam istina, kao proces, za tabor gradonačelnice počinje od 1945. godine i egzistira u prostoru obećanja između te godine i kraja osamdesetih kada se Jugoslavija raspada u vlastitoj truleži.
Iz tog prostora njeni obožavatelji ruskog idealizma, i njegovog narativa koji obećava sve i sva na zemlji u zamjenu za vjeru u život po njegovim mjerilima, ne mogu izaći. Ne zato što ih neko drži tamo, već samo zato što je u njemu i samo u njemu, moguće držati proces stvarnim. Nije li Mandićevo “oslobađanje” Sarajeva priča o konkurentskom odnosu prema pojmu istine kojem smo svjedoci u ovom gradu, te njegovoj želji da se oslobodi Skake kao neugodnog podsjetnika da nje (istine) možda nema na Zemlji, ali da niko ne može zabraniti “pjesniku” da je u formi bitka plasira na nebo. I nakon toga, ljudima koji su potrošači poezije i ne više od toga, ostavi prostora da proizvode stvarnost u kojoj mogu tražiti svoj izgubljeni duševni mir?!
Za mene generalno postoji duboki jaz između onoga što filozofi i filozofija hoće govoriti i onoga što njihovi potrošači na terenu, političari i oni koji ih slijede, običavaju ostvariti. Čini mi se da je Sarajevo jedan primjer ove šizme. Da prkosim objavi američkog političkog filozofa Francis Fukuyama(e) o kraju historije liberalnog Zapada zadovoljenjem čovjekovih potreba nakon Drugog svjetskog rata.
Posla još ima, po mom mišljenju. Ako ništa, da stavimo filozofe u ulogu da žive svoju filozofiju u stvarnosti. Mislim da je razočarenje koje može proizaći iz toga i shodan poticaj njihovim mislima nakon što se sami uvjere kako ih drugi (ne) shvataju, podloga tom boljem svijetu kojem se već sad možemo radovati. Nije li Sarajevo mjesto i za takvu vrstu “pucnja” pored onog Gavrilovog koji je tako, rekao bih bespotrebno, obilježio prošlo stoljeće? U svakom slučaju, s moje strane želim reći, u nas je svaki početak lahak. A novu gradonačelnicu, nakon opijenosti takvim početkom, čeka težak posao.
Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
