Piše: Adna Srabović
Datum: 17.10.2021. u 14:10
Kategorija: Kritika političkog uma
„I poslije rata je rat!“ Ovom rečenicom smo upozoreni od svih koji su dobro znali s kim živimo.
U pokušaju da se definiše rat, Thomas Hobbes se odlučno pomjerio od definicije rata kao čina: rat se ne sastoji u samoj borbi, može biti shvaćen kao stanje stvari koje može postojati čak i ako ratne, preciznije rečeno oružane operacije nisu nastavljene; rat opisuje kao stanje uma, kao želju da se bude u ratu.
Tako danas, dvadeset i šest godina nakon što su Daytonskim mirovnim sporazumom okončani oružani sukobi i agresija na našu zemlju, u Bosni i Hercegovini, u tom postkonfliktnom društvu, postoji narod i predstavnici tog naroda koji teže ka suživotu, uprkos golgoti kroz koju su prošli tokom rata, te narod i predstavnici tog naroda koji svakodnevno prizivaju rat, slaveći i ohrabrujući zločine koje su počinili u prethodnom ratu.
Milorad Dodik, kao lider srpskog naroda u BiH, posljednjih mjeseci, a intenzivno u prošlim danima, najavljuje ratni scenarij. Međutim, naši „nepristrasni“ mediji tu retoriku nazivaju Dodikovim debaklom, dok brojni politički subjekti ističu kako će Dodik „ići do kraja“. Mišljenja sam da Dodikova retorika nije nikakav debakl, te da će Srbi, ukoliko srpski politički vrh odluči ući u sukob, poslušati svoje lidere, kao što su to uradili i 90-ih godina, bez obzira što bi mogući oružani sukobi značili konačan kraj velikosrpskog projekta. Ne smijemo smetnuti s uma, saveznici najjače vojno-političke alijanse na svijetu, NATO-saveza, su Bošnjaci, Crnogorci, Albanci… Praktično govoreći, danas je vojna sila u našim rukama, dok je 90-ih JNA bila u rukama Srba.
Kako Bošnjaci reaguju na aktuelna dešavanja i na Dodikovu retoriku (koja je, mene što se tiče, implicitna objava rata)?
Bošnjaci, kao i devedesetih godina prošlog stoljeća, pozivaju na mir i suživot, a među sobom oštro osuđuju svakoga ko na bilo koji način digne glas protiv prijetnji koje dolaze od velikosrba. I u reakcijama na recentne velikosrpske narative, podijeljeni su. Inače, nemali problem s kojim se danas susreću jeste njihova politička fragmentiranost. Naravno, treba pozdraviti politički pluralizam u jednom narodu, ali skoro je suicidalno što neke političke partije bošnjačke i probosanske provenijencije svoje programe i retoriku grade potiskujući identitarna pitanja, koja su ključna za očuvanje Bosne i Hercegovine. Latentni autošovinizam i kompleks niže vrijednosti kod dijela bošnjačke javnosti slabe su tačke ovoga naroda. A kada nas tuku po slabostima, mi platimo genocidom.
Opskurna grupacija pod imenom „Karton revolucija“ nedavno je u Tuzli organizirala protestno okupljanje sa kojeg će poslati poruku da neće „nasjedati na nacionalističke priče političara“ te da „neće rat, nego hapšenja“. Da naša javnost, kako vrijeme protiče, sve kvalitetnije razlikuje destruktivno-populističke od racionalnih narativa potvrđuje i fotografija sa spomenutog skupa na kojem se vidi svega 25 okupljenih građana, vjerovatno samih članova „Karton revolucije“. (Foto: Fb-stranica Karton revolucije)
Fenomen bošnjačke fragmentiranosti, nedovoljno poznavanje vlastite historije, kao i samo bježanje od bošnjačkog identiteta ovaj narod može skupo koštati. Mnogo je faktora koji doprinose trenutnom stanju. Jedan od ključnih su svakako mediji koji sve češće perfidno manipulišu javnim mnijenjem, predstavljajući izjave bošnjačkih političara kao pogubne za mir, a izjave srpske opozicije kao nadu i svjetlo u odnosu na tminu vladajuće srpske politike, te relativizirajući zastrašujuću politiku srpske pozicije nazivajući je tek nekakvim debaklom.
Ipak, najveći teret krivice stavljam na leđa bošnjačke akademske zajednice. Među Bošnjacima nikada nije bilo više doktora nauka, a i nikada nije bilo lakše doprijeti do naroda. Međutim, akademska zajednica masovno šuti. Ta šutnja kao da potvrđuje da je bošnjačka intelektualna elita još uvijek pod jakim utjecajem komunizma, te da je obavijena strahom i stidom od bošnjaštva i islama. Baš onako kako odgovara našem komšiluku.
Bošnjačka akademska zajednica se svojom šutnjom povinuje politikama koje su ovaj narod više od deset puta tokom historije dovodile do ruba egzistencije. Nažalost, ohrabruju i Bošnjake na putu samodestrukcije koja bi mogla biti ishod silnog truda da se prilagode i sažive sa onima čije su ruke isprljane bošnjačkom krvlju. Bošnjaci su dovedeni u stanje u kojem mahom gaze preko svog identiteta, preko onoga za što su najbolji sinovi i kćeri dali živote, e ne bi li se poklonili zloduhu političke korektnosti.
Svako ima slobodu da se izjašnjava kako želi, da se opredijeli za bilo koju političku opciju, ali mora se biti svjesno da se bježanjem od bošnjačkog identiteta brutalno gazi po žrtvama iz prethodnih ratova, te da se stvara pogodan teren za nove žrtve.
Među podijeljenim Bošnjacima postoji i ona frakcija koja odmahuje rukom i zaziva da „rat bude u kući onoga ko ga želi“, govori da se onakav rat nikada više neće ponoviti, te da „Svijet“ to neće dopustiti. Nažalost, čini se da takvi nisu naučili lekciju iz prethodnog rata: Međunarodna zajednica nam je pomogla, ne kada smo napadnuti, kada su se Bošnjaci masovno ubijali i protjerivali, nego kada smo se organizirali i formirali oružanu silu, Armiju Republike Bosne i Hercegovine.
Misija Bošnjaka je da očuvaju svoju državu, narod, identitet, vjeru. Otuda, potrebno im je kolektivno buđenje, osvještavanje i ujedinjenje, a za takvo što potrebnno je da bošnjačka akademska zajednic okonča šutnju i stane na bedeme odbrane bošnjačkog identiteta onako kako to oni najbolje znaju – govorom, kreiranjem adekvatnog narativa, jer nismo u oružanoj borbi, ali jesmo u kulturratu.
Adna Srabović, rođena je 05.02.1999. godine u Tuzli. Osnovno i srednje obrazovanje stekla je u rodnom gradu. Trenutno završava studij na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli.
