Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 13.10.2021. u 16:15
Kategorija: Kritika političkog uma
Na naslovnoj fotografiji ovoga teksta vidimo zastave država u kojima su muslimanski narodi Balkana, Bošnjaci i Albanci, ili većina ili bitan politički faktor bez kojeg je nemoguće kreirati društvenu stvarnost. Riječ je, dakle, o državama kroz koje prolazi Zelena transferzala, strateški interes Zapada, od kojeg on nikada neće odustati jer bi bilo krajnje nerazumno da izlaz na toplo more prepuste Rusiji. A ako šta ne možemo pripisati „hladnom“ i proračunatom Zapadu, to je nerazumnost. Drugim riječima, balkanski muslimani su saveznici Zapada.
Iskaz „balkanski muslimani su saveznici Zapada“, nemoguće je čuti u javnom prostoru Bosne i Hercegovine. Razlog tome je višestruk, a dominiraju tri ključna.
Prvi je što generacija koja kreira akademsko, kulturno i društveno-političko javno mnijenje, uprkos svemu, i dalje promišlja stvarnost u duhu jugokomunističke psiho-socijalne utopije. Možemo je podijeliti na lijevu i na, uslovno rečeno, desnu, nazovimo je „promuslimansku“ (koja, pak, važno je istaći, ne igra po pravilima koje postavlja Islamska zajednica Bosne i Hercegovine, a koja je i deklaracijama i djelima prozapadna institucija).
Britanski premijer Neville Chamberlain i njemački kancelar Adolf Hitler pred potpisivanje Münchenskog sporazuma, kojim je Njemačkoj priznato pravo na češku oblast Sudete. Dok je dio svjetske javnosti ovim događajima bio šokiran i razočaran, veliki dio zapadne javnosti ih je smatrao ispravljanjem versajskih nepravdi te iskorištenom prilikom za postizanje trajnog mira u svijetu. (Izvor: Wikipedia)
U percepciji stvarnosti duhovnih očeva ljevice, „nacionalni interes“ je zabranjena sintagma, a kapitalizam fenomen koji je Zapadnog čovjeka duhovno i moralno uništio, pa nema osjećaja za patnju i stradanja drugih. Kao da upravo zarad nacionalnih interesa Zapadni narodi poslije 2. svjetskog rata nisu razvijali za čovjeka najsigurnija društva (države EU, Veliku Britaniju, SAD, Kanadu).
Ta radikalno ljevičarska percepcija stvarnosti, sa nasljeđem jugokomunističkog sistema, opteretila je i muslimansku misao u Bosni i Hercegovini. Ideolozi promuslimanskih novinara također će upirati prstom u Zapad i optužiti ga što Bosna i Hercegovina nije đul bašča u kojoj teku med i mlijeko, nego država puna problema, podjela, političke i ekonomske nestabilnosti. Njihova naracija ne bi se mogla atribuirati kao islamistička, ali jeste pogodna da upravo takvim narativima daje vjetar u jedra. A središte te destruktivne, a reći ću i blago autistične naracije jeste stajalište: „Zapad ne sređuje stanje u Bosni, jer u njoj većinski žive muslimani.“
„Problem je u Bosni što u njoj živi dva miliona muslimana.“ – izjavit će jedan poznati političar, svojevremeno osnivač Komunističke partije Bosne i Hercegovine (koja se, očekivano, raspala nakon što je formirana). I u tome nema nikakvog paradoksa. Socijalistički i islamistički mislioci imaju identičan, moralistički pogled na svijet.
Da su Zapadu problem muslimani, nikada Bosna i Hercegovina ne bi bila priznata država, nikada Kosovo ne bi bilo nezavisno, nikada Albanija ne bi ušla u NATO. Priznavanje i zahvalnost Zapadu što je pomogao balkanskim muslimanima u ratovima ’90-ih godina prošlog stoljeća, ne može doći iz trećeg, možda ključnog razloga: percepcija geostrateške politike ograničena je vjerovanjem, uvjerenjem, stajalištem da postoji virtualni neko, „svijet“, „međunarodna zajednica“, „Zapad“, „NATO“, koji pritiskom na dugme može riješiti probleme, samo ako hoće. A u našem slučaju neće, jer smo, je li, muslimani.
Istini za volju, Zapad zna pogriješiti. Pogriješio je 1918. godine, kada je izabrao Srbe da naprave sanitarni koridor prema Jadranskom moru: Kraljevina SHS / Jugoslavije nije bila ništa drugo do politički okvir koji je imao ulogu sprečavanja uticaja ruskog boljševizma na Evropu. Ako je vjerovati Williamu Montgomeriju mogao je zaustaviti ratove na prostorima bivše Jugoslavije, prije nego što su počeli.
U zoru, 6. juna 1944. godine, nepunih šest godina nakon nakon potpisivanja Minhenskog, sporazuma, počela je najveća pomorska invazija u povijesti. (Foto: Vojna Povijest / Večernji.hr.)
Povijest hoće zabilježiti da je Zapad pogriješio ’90-ih godina, kao što je pogriješio kada je Chamberlain vodio politiku appeasmenta i žmirio na Hitlerov pakt sa ruskim komunistima, odnosno podjelu Poljske, okupaciju Češke, a Amerikanci se ponašali kao da ih se jačanje nacionalsocijalizma u Njemačkoj i fašizma u Italiji uopće ne tiče. Zapad je pogriješio i što je „nagradio“ srpsku agresiju formiranjem manjeg bh. entiteta, iako postoji mogući razlog da je takvo što opravdano.
Odnos Zapada prema Bosni i Hercegovini, te u posljednje dvije godine prema Crnoj Gori, koketiranje sa Aleksandrom Vučićem, toleriranje njegove diktature u Srbiji, također mogu biti razlogom da se pomisli da je Zapad odustao od Zelene transferzale. Otuda je frustracija, Bošnjaka i Crnogoraca prije svih, ponašanjem Zapada danas, donekle opravdana. Ali samo donekle. Operisani od promišljanja političkih gibanja u širim okvirima, fokusirani na dnevno-političke događaje i navalu moralističko-populističkih medijskih sadržaja, a opterećeni spomenutim uvjerenjima da je krizu moguće riješiti pritiskom na dugme, previđamo da Zapad, niti je Bog, niti je monolitan. Vrijednosti na kojima počiva, pak, jake su, institucionalno zaštićene i teško da bi se bez velikih potresa mogle urušiti. Upravo zbog toga, zbog vrijednosti Zapada, države u sastavu zelene transferzale nikada neće biti van njegove zone interesa, što znači da smo, malobrojni narodi na Balkanu, veoma bitan faktor.
Albin Kurti, premijer Republike Kosovo, jedini je političar na Balkanu koji otvoreno govori o važnosti saveza naroda zapadnog Balkana u borbi protiv srpskog hegemonizma. U intervjuu za O Kanal (bivša TV 1), koji možete pogledati klikom na fotografiju, izjavio je: “Ima mogućnosti i potrebe za nekakvu balkansku alijansu između Bošnjaka, Albanca, pa i Crnogoraca, Makedonaca i Hrvata jer i u 21. vijeku, ne samo u 20. vijeku, Srbija i dalje glavni problem Balkana.“ (Foto: N1)
Poteze Zapadnih političkih, vojnih i ekonomskih centara moći, treba tumačiti kontekstualno. Primjera radi, koketiranje Njemačke sa Srbijom, uzrokovano je specifičnim nacionalnim interesima te zemlje u ekonomskim okvirima, što zbog Sjevernog toka (gasa), što zbog rudnika litijuma u Srbiji, na koje njemački privrednici žele položiti ruku. A i što zbog njene vodeće uloge u Evropi i shodna, latentna rivalstva sa Amerikom u „svome“ dvorištu. Ali to ne znači da je Njemačka napustila strategiju Zapada, staru više od dva stoljeća. Nije ugodno čuti bivšu njemačku kancelarku kako hvali Vučića, no ako pravilno razumijemo zašto ga hvali, neće nam smetati.
S druge strane… Izjave Zapadnih diplomata, posjete Vučiću, toleriranje kleronacizma Srpske pravoslavne crkve, možda su samo zatišje pred buru. Smije li se neko zakleti da današnji odnos Zapada prema Srbima nije identičan odnosu Zapada prema Nijemcima u zoru 2. svjetskog rata? Smije li neko garantirati da, ukoliko Srbi sa riječi o „srpskom svijetu“ pređu na djela, Zapad neće odgovoriti mnogo žešće nego 1999. godine?
Bilo ne bilo „zatišje pred buru“, nužno je podsjetiti se da malobrojni narodi na zapadnom Balkanu nisu nebitan faktor. Bošnjaci i Albanci, prije svih, zbog demografske strukture, ali i Crnogorci i Makedonci. Maligni svetosavsko-nacionalsocijalistički uticaj velikosrpske kulture na te narode i njihove države moguće je zaustaviti i bez pomoći Zapada. Slogan najveće bošnjačke političke partije sa posljednjih parlamentarnih izbora, „U jedinstvu je snaga“, stajališta sam, treba prenijeti sa bošnjačkog, na narode i države Zelene transferzale.
Balkanski muslimani, Bošnjaci i Albanci, saveznici su Zapada, zajedno sa Crnogorcima drže ključeve obale Jadranskog mora i dovoljno su jaki da bez ičije pomoći ostvare vlastite nacionalne interese. Uslov je racionalna saradnja oslonjena na moral i kulturološku bliskost što garantuje pravilnu brigu o vlastitim i poštovanje tuđih nacionalnih interesa. Nema to mnogo veze sa ostvarenjem nebeske pravde na zemlji, idealom koji nas je „ujedinjavao“ u vremenu političke pobjede i teritorijalizacije socijalističke utopije nakon Drugog svjetskog rata da bi nas, lišena unutarnje logike oslonjene na racionalnost i moral, ostavila na milost i nemilost predatorstvu velikosrpskog projekta devedesetih godina prošlog stoljeća.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
