Benjaminino “jasno i glasno” upozorenje Bošnjacima

Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 19.02.2023. u 22:19
Kategorija: Kritika političkog uma

Gradonačelnica Sarajeva, “jasno i glasno” rekla je Miloradu Dodiku: “Sarajevo ima i imat će ulicu Srđana Aleksića”. Odgovor Benjamine Karić na optužbe Milorada Dodika o uklanjanju imena Srđana Aleksića iz naziva ulice jedan je u nizu znakova koji zabrinjavaju: laž je ušla u institucije sistema. Laž je opasna, od nje se teško sačuvati kada je promiču novinari i politikanti. Ali institucije moraju biti sačuvane od – laži. Institucionliziranje laži o pokojnom Srđanu Aleksiću upućuju nas na problem koji nismo ni definirali, a koji je neophodno riješiti želimo li Bosnu i Hercegovinu u okrilju zapadnih kulturno-civilizacijskih vrijednosti. Riječ je o novoljevičarskoj diskurzivnoj paradigmi, koja izvrće stvarnost; deklarira se kao pristalica zapadnih vrijednosti, a ne poštuje uvažavanje dvije bazične postavke Zapada: a) prihvatanje činjenica i b) jasna ideološka profiliranost učesnika u javnom životu. Novoljevičari, čiji su glavni predstavnici u Bosni i Hercegovini SDP i NS, odbijaju činjenice i zloupotrebljavaju ih radi realiziranja ne interesa nacije kojoj pripadaju, nego ideologije koju slijede.

Zapad i zapadne kulturno-civilizacijske vrijednosti, ti “magični” pojmovi koje na prostorima zapadnog Balkana razumijeva kako ko želi… Jednima je Zapad nova Jugoslavija, u kojoj će jedan centar odlučivati o njihovoj sudbini, kako se oni ne bi previše zamarali vlastitim životima; drugima je Zapad sinonim za ovosvjetski raj, Evropska unija je “kuća od čokolade” u kojoj su “prozori od marmelade”, a NATO-savez vojska u kojoj tuđi sinovi moraju ginuti za naše interese; trećima Zapad nije novoljevičarska utopija, ali to treba postati, pa njegove centre redovno optužuju za kolonijalizam od prije dva stoljeća i neokolonijalizam, neoliberalni kapitalizam, ali ipak žele biti njegovim dijelom, uzimati od novaca koje je Zapad proizveo kako bi ga lakše izveli na pravi put; četvrtima je Zapad imenica kojom se označava sistem vrijednosti u kojem se religija i konzervativni životni stil utjeruju u četiri zida, a promiskuitet i konzumiranje eksternih motivatora (alkohol i droga) ćute kao jedina “kulturna” vrijednost koja se, ako treba, i životima brani…

Rijetkima je Zapad sinonim za stabilnost sistema i detroniziranje ideologije, a introniziranje zakona oko kojih su različite ideologije postigle kompromis, koji i njima samima, kao i onima iz spomenutih kategorija, garantuje slobodu izbora, ali ne i tetošenje ako razbiju nos prilikom pada zbog napravljene loše odluke. Biti dijelom zapadnog kulturno-civilizacijskog kruga podrazumijeva preuzimanje odgovornosti za vlastite živote na individualnom i kolektivnom planu.

A ta agenda, u kojoj svaki pojedinac i svaka zajednica ima pravo artikulirati vlastiti život kako želi, ali i odgovornost da se sama izbori za sebe ne ugrožavajući druge, nije izmišljena preko noći, nisu je nametnule bogate porodice, nije dar pao s neba, ne postoji nikakav deus ex machina koji jednim potezom rješava problem… Zapadni poredak civilizacijska je tekovina, plod evolucije zapadnih društava koji je probao i deduktivne i induktivne metode spoznaje, nade polagao samo u pomoć s Neba, onda samo u razum, pa prošao krizni period u kojem je izgubio smisao, zbog čega su mu se na “tren” i ideologije zla (komunizam, fašizam i nacionalsocijalizam) učinile kao moguća dobra rješanja, da bi bi na koncu konaca shvatio da ne može ignorirati činjenice: sloboda pojedinca i zajednica, prava čovjeka na život, privatno vlasništvo i slobodu izražavanja vječne su kategorije čije relativiziranje redovno proizvodi nered.

Za uspostavljanje reda, stabilnosti, predvidivosti u granicama u kojem je svakom Božijem robu, pa i zapadnom čovjeku, ona moguća, nužno je bilo artikulirati filozofsko-teorijske pretekste, preciznije rečeno – ideologije. Ideološka opredijeljenost, ako ne opredijeljenost, onda makar (samo)svijest o pozicioniranju u okvirima ove ili one ideologije, za zapadnog čovjeka je stvar pristojnosti, želi li ući u javni diskurz.

Jedan od razloga zbog kojih na zapadnom Balkanu imamo nestabilnost je neozbiljnost učesnika u javnom životu kada je u pitanju ideološko opredjeljenje. Pretjerano bi bilo reći da naši političari, univerzitetski profesori, novinari i publicisti, umjetnici nisu ideološki profilirani. Istina je da mnogi od njih odbijaju priznati da jesu pripadni ovom ili onom ideološkom spektru, ali to ne znači da nisu manje ili više liberali, socijalisti, demokrate, monarhisti, fašisti, komunisti, konzervativci, konzervativni liberali, socijal liberali… A upravo to odbijanje ideološkog pozicioniranja govori o nečemu mnogo ozbiljnijem i tiče se same etike. Nerijetko od učesnika u javnom govoru istovremeno čujemo hvalospjeve o zapadnoj demokratiji i bivšoj Jugoslaviji, što je contradictio in adiecto: najglasniji u kritici nacionalizma i zaštiti ljudskih prava (kao da biti nacionalisti nije ljudsko pravo) slave tu istu Jugoslaviju, državu u kojoj su ljudska prava zakonski bila osporena, odnosno moguća isključivo i samo u okvirima komunističkih dogmi.

Ta neozbiljnost i neprincipijelnost dobrog dijela političara, profesora i analitičara, koji se nalaze na pozicijama moći, unosi nemir i zabunu među građanima, pa čak i uznemirenost. U Bosni i Hercegovini najveće probleme prave socijalisti, okupljeni uglavnom oko političke partije koja se zove SDP, te novinari koji tri decenije šire narativ blizak toj organizaciji.

Ako je SDP istinski opredijeljen za zapadne vrijednosti, onda bi morao biti opredijeljen i za prihvatanje činjenica. Imaju, kao i ostali, legitimno (ideološko) pravo da ih tumače na svoj način, ali nemaju pravo da ih negiraju, kao ni pravo da laži (ono što nije, anti-činjenicu) koriste za promidžbu vlastitih ideoloških obrazaca i političkih vrijednosti, a još manje da ih institucionaliziraju.

Ali problem nije samo u SDP-u… Problem je u zloduhu novoljevičarske diskurzivne paradigme, kojoj stvarnost predstavlja ozbiljan problem za realiziranje vlastitih utopijskih fantazija za čije je ostvarenje neophodno promijeniti čovjeka, njegovu univerzalnu prirodu, a možda i sam kosmički poredak. Naša, bosanska inačica novoljevice, SDP, samo je jedna figura na šahovskoj ploči, na čijim stranama sjede igrači, od kojih jedan ne vjeruje u mogućnost promjene svijeta, nego samo promjena u svijetu, a drugi ne želi promjene u svijetu nego samu promjenu svijeta. “Jasan i glasan” odgovor Banjemine Karić Miloradu Dodiku simptom je koji upozorova na trenutno premoć arhitekata “promjene čovjek”.

Kome i zašto treba laž o Srđanu Aleksiću? Ako kažemo da treba samo velikosrpskom projektu radi lakšeg asimiliranja Bošnjaka, nećemo pogriješiti. Ali bojimo se da u tom slučaju nećemo vidjeti šumu od drveta – nije problem (samo) velikosrpska agenda, problem je naša nesposobnost da prepoznamo kako su modificirane jugosocijalističke vrijednosti u akordu sa novoljevičarskom ideologijom, i kao takve alat u rukama velikosrpske mašinerije, jer (veliko)srpska kultura, kao i socijalizam, ima utopističku viziju svijeta.

Ne pokojnom Srđanu Aleksiću, nego liku iz izmišljene priče koji se zove Srđan Aleksić, priznanje nije odato samo imenovanjem jedna sarajevske ulice po njemu. “Ulicu Srđana Aleksića” imaju i Novi Sad i Podgorica, a jedan pasaž u Pančevu također nosi njegovo ime. Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini nije našao za shodno da provjeri istinost trebinjske priče pa je običnom trgovcu farmerkama, koji je stradao nesretnim slučajem, posthumno dodijelio Povelju za ljudska prava. Isto je uradio i predsjednik Republike Srbije, Boris Tadić, posthumno odlikujući pokojnog Aleksića Zlatnom medaljom “Miloš Obilić”. Laž je glasno ušla u institucije sistema, na isti način kao što je bila instalirana u socijalističkoj Jugoslaviji.

Nije teško primijetiti da i politički centar “srpskog svijeta” i centri u kojem ljevica u javnom prostoru igra ključnu ulogu (Sarajevo, Novi Sad, Podgorica) mitom žele zamijeniti istinu o Srđanu Aleksiću. Što nas ne treba čuditi: ideologija eksponenata novoljevičarske paradigme u Sarajevu (SDP) i Podgorici (DPS), pa i Novom Sadu (LSV) ima isti interes kao i velikosrpska ideologija – realativizirati stvarnost. Ne na isti način. Za razliku od velikosrba, novoljevičari u Sarajevu, Podgorici i Novom Sadu neće negirati velikosrpsku agresiju i genocid nad Bošnjacima, ali zasigurno hoće relativizirati suštinu zbog kojih je do njih došlo.

A suštna je bitna različitost bošnjačke, pa i crnogorske (iako još uvijek institucionalno nedovoljno artikulirane) kulture od srpske kulture. Bošnjaci i Crnogorci (doduše, sa zakašnjenjem od nepune decenije) istovijetno su reagirali na posljedice pada Berlinskog zida, te po prirodi stvari odlučili se za vlastiti i suverenitet država u kojima su stožerni narodi. Srbima je to pokvarilo stoljetnu dominaciju na prostorima bivše Jugoslavije, zatvorilo im izlaz na Jadransko more, pa su ognjem i mačem željeli zaustaviti neizbježne procese. Kada sa izgubili oružanu borbu, nastavili su agresiju narativnim sredstvima. Priča o Srđanu Aleksiću je samo jedna u nizu izmišljenih priča koja je oružje u novom obliku agresije.

I nije čudno što je SDP nasjeo na nju. I socijalisti, kao i Srbi, vole izmišljene priče, vole utopije, vole biti mesije, ispravljači Božijih “grešaka”. Ali boli i frustrira kada gradonačelnica glavnog grada države, koji je osjetio pakao opsade, nema kapacitet da prepozna opasnost izmišljenih priča.

Zato je njen “jasan i glasan” odgovor Miloradu Dodiku upravo ono što su velikosrbi željeli čuti, jer im je znak da dobro rade to što rade. Istovremeno. njen odgovor  je jasno i glasno upozorenje Bošnjacima i ostalim bosanskohercegovačkim patriotama da je jedan od strateških zadataka odbrane od velikosrpske narativne agresije oslobađanje zloduha socijalizma, pristupanje nekoj vrsti individualnog egzorcizma suočavanjem sa stvarnošću kakva jeste i traženjem mira u sebi, kako bi racionalno djelovali van sebe. Samo racionalnost, koja podrazumijeva balans između logičko-analitičkih i emocionalnih obzira našega postojanja, Bošnjake može uvesti u onaj poredak koji je, trenutno, najprikladniji svakom pojedincu i svakom kolektivu, a to jeste zapadni kulturno-civilizacijski poredak.

Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.