Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 13.08.2023. u 20:35
Kategorija: Kritika političkog uma
Ne može balkanski insan graditi slobodno društvo sve dok ponizno ne prizna i sebi i svijetu oko sebe da – ne zna šta je istina. Odnosno, da samo može izabrati jednu od svih “istina” koje su do sada ponudile različite kulture i civilizacije, a da pri tome i dalje nema empirijsku garanciju da je u pravu. (Može imati srčanu, jekin; blago onome ko ga ima.) K tome, da srčano prizna Drugome njegov izbor narativa, sviđao mu se ili ne, mislio o njemu dobro ili loše i, čak, što jeste najteže ostati otvoren i spreman da se izabrani narativ, pred snagom argumenata, i promijeni i usvoji neki drugi.
“Istina je jedna, ali ima više obzira.” Dvije decenije unazad citiram ovaj veličanstveni iskaz švicarskog perenijalnog filozofa i metafizičara Frithjofa Schuona, koja mi je pomogla da riješim ličnu dilemu – pitao sam Allaha da li je moguće da samo pripadnici jedne religije zaslužuju Džennet, Raj, Vječno Blaženstvo? Došla mi je u ruku Schuonova knjiga “O transcedentnom jedinstvu religija”, a u njoj citirana rečenica, vrijedi ponoviti je: “Istina je jedna, ali ima više obzira.”
“Istina je jedna, ali ima više obzira.” u redu, ali šta bi bili “obziri”? “Obzir” u Shuonovom iskazu je narativ, priča koja je interpretacija Istine, jednog modela postojanja, univerzalnog, nepromjenjivog, uzakonjenog. Stvorio ga je Onaj Koji je oduvijek i zauvijek. A mi smo, jer nam je dao moć govora i slobodu izbora prihvatanja ili neprihvatanja Njegove Jasne Riječi, taj Jedinstveni Model predstavili na tri u svijetu dominantna (Abrahamska) i ni sam ne znam koliko različitih načina.
Vječno pitanje predestinacije: “Ako je Bog svima odredio sudbinu, kakav je smisao slobodne volje pojedinca?”, nerješivo je u hemisferi kauzaliteta. Bez obzira, slobodnu volju je nemoguće negirati. Svako ljudsko biće, u svakom trenutku, može napraviti – izbor. Vjernik i nevjernik, ako su ozbiljni i hrabro suočeni sa ontološkim pitanjem smisla postojanja, nisu nužno “vjernik i nevjernik”, nego ljudi koji su napravili izbor. Od svih dostupnih nam “obzira”, narativa, mi imamo slobodu izabrati koji ćemo slijediti. I samo to. Sve ostalo, determinirano je. I ne želim reći da je lako napraviti izbor. Nije. Ne da nam ego. Svakoga dana šapće nam na uho: “Ti si iznad, ne daj da te iko zavede? Čak ni Bog. Koji te stvorio.”
Sviđalo se nama ili ne, ako svjesno ne napravimo izbor, neko drugi će ga napraviti za nas i mi ćemo slijediti određeni narativ, što po sebi ne mora, nužno, biti problematično. Problematično je kada pojedinac kaže da je “iznad”, da nije lik niti jedne unaprijed napisane priče, da on piše svoju priču.
Na ove refleksije motivirao me tekst Jakova Dakovića, kolumniste Antene M, uglednog suverenističkog portala u Crnoj Gori. Na osnovu njegovih prethodnih tekstova, pa i jednog usmenog razgovora s njim, dajem sebi slobodu da procijenim da je u pitanju pristojan i skroman, sofisticirani mislilac, željan znanja, tražitelj istine, ali deklarativno nepripadan niti jednom narativu. Također, dajem sebi slobodu da kažem da, iz njemu znanih razloga, odbija sebi priznati da je briselski novoljevičar, ili poststrukturalist, u nešto blažem slučaju, odnosno, kako smo u jednom od tekstova rekli, “nadkulturni nadčovjek”. Zapravo, pišem ovaj tekst jer sam razočaran… Naime, Daković je briljantno ogoljavao crnogorske ljevičare, posebno njihovog gurua, Andreja Nikolaidisa, lidera “nadkulturnih nadljudi”, ali jedan iskaz ga je svrstao upravo među njih. Citiram ga:
“Moram dodati još nešto: primijetio sam da neke moje uvažene kolege kolumnisti, braneći, s punim pravom i razlogom manjinske narode od razularenog velikosrpskog divljanja, ponešto i previde. Mlade žene koje nose hidžab, nihab ili burkini ne doprinose baš sekularizmu u Crnoj Gori. To nisu modni detalji već simboli ženske potčinjenosti (slično besmislenoj praksi pokrivanja glave kod žena u pravoslavnoj crkvi).”
Sva haotičnost i nevolja crnogorskog diskurza je opća logička nekonzistentnost. Smatram, puno sam pisao o tome, da je za crnogorski identitet najveća nevolja jugosocijalističko nasljeđe suverenističkih političara, profesora, novinara i publicista. Međutim, u konkrenom slučaju, ti, prema mom sudu neznavenici, kako-tako deklarirali su se kao ljevičari, pripadni su lijevom narativu. I principijelno ga slijede. Znamo s kim imamo posla. Tako su, principijelno, osudili vrijeđanje muslimanki u burkiniju. A Jakov Daković osuđuje njih što su osudili verbalne nasilnike, jer, kako kaže pokrivene žene “ne doprinose sekularnoj državi”.
Šta mu je bio motiv? Ne znam, bojim se da je principijelan u negiranju svakog poteza crnogorske ljevice, bilo da su oni dobri ili ne. Realno, ma koliko ljevičarska misao bila suicidalna za crnogorski identitet, nije sve crno kod nje. Nije crna, recimo, njihova principijelna borba za građansku državu. Ostavimo po strani što se za nju bore ne kao Crnogorci, nego kao građani svijeta. Ali principijelni su. Izabrali su narativ, znamo s kim komuniciramo, znamo šta nam se ne sviđa ili sviđa kod njih. Nekoga reda, kako tako, ima. Ima jasnih polaznih osnova sa kojih ulazimo u raspravu, dijalog (ako je s ljevičarima dijalog uopće moguć).
Ali ako u tekstu, iz kojeg je razvidno da autor argumentirano kritizira površnost, neznanje, manipuliranje religijom, što je uvijek dobro došlo i za pohvalu, naiđemo na citat koji graniči s latentnim dehumaniziranjem pripadnika određene kulture, onda ostajemo zbunjeni… Nekako jedno s drugim ne ide. Kritika devijacija i devijacija, kao takva, zajedno, u paketu.
Kolumnisti na suverenističkim portalima u Crnoj Gori uglavnom zauzimaju poziciju nadkulturnog nadčovjeka, koji s intelektualnom odbojnošću percipiraju svijet, kakav jeste, i odbijaju ući u dijalog s njim, jer ga ne poštuju. Poštovanje je magična institucija koja hronično nedostaje prostorima Zapadnog Balkana. Poštovati treba i neprijatelja. Ratovati protiv njega, svakako, ali i poštovati njegov izbor. Pokušati naučiti nešto novo u komunikaciji s njim, bilo da je ta komunikacija dijalog ili sukob. No ozbiljnom, intelektualno i emocionalno zrelom odnosu prema ljudima i životu kakvi jesu, ma koliko teški bili, moguće je prići samo ako se ima kapaciteta prihvatiti da je naša sloboda svedena na izbor narativa koji ćemo slijediti, a da je odbijanje pravljenja izbora između ponuđenih nesvjesno robovanje nevidljivom narativu koji neko drugi kreira za nas. U južnoslavenskom slučaju taj nevidljivi narativ usisava sve “slobodne mislioce”, a nastao je u zapadnom kulturno-civilizacijskom krugu na (re)afirmaciji roussauevske metafizike o pojedincu koji se rađa slobodan, a koji su srušili, bolje reći svakodnevno ruše, i život i empirijska znanost.
A u toj (neo)prosvjetiteljskoj paradigmi, da ne kažem ateiziranom briselskom novogovoru, jedna od bazičnih vrijednosti zapadnog poretka, sekularizam, ne samo da se ne razumije, nego se zloupotrebljava za kritiku vjernika i atribuiranje njihovog životnog stila kao neprimjerenog 21. stoljeću. Slava Bogu koji nam je dao slobodu da odbijemo čak i Njegovu Riječ, a ne samo slobodu da nam se nešto sviđa ili ne. Nije problematično što neko misli da ovaj ili onaj životni stil jeste ili nije primjeren vremenu u kojem živimo. Problem je kada se životni stil građanina evropske, sekularne države, atribuira kao politički nepoželjan. Na taj način mi ogoljavamo vlastitu nesposobnost da priznamo Drugačijem ono što sebi želimo – slobodu. Citatom iz spomenutog teksta, Daković se, na moje veliko žaljenje, svrstao u kategoriju boraca za slobodu, koju negira Drugom.
Postavljam mu dva pitanja, nadajući se odgovoru iz kojeg ću, možda, naučiti nešto što ne znam:
1.Zašto je pokrivanje djevojaka i žena znak njihove podčinjenosti, posebno ako svojevoljno, bez ičije prisile, sakriju svoje tjelesne ukrase od pogleda muškaraca sa kojima nisu u intimnom odnosu?
2.Zašto pokrivene djevojke i žene “ne doprinose” sekuralizmu, ako poštuju zakone sekularne države u kojoj žive?
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
