Piše: Sanjin Salahović
Datum: 17.06.2020. u 22:54
Kategorija: Kritika političkog uma
Kao svjedok bošnjačkom diskursu od rata do danas mogu reći da Bošnjaci nisu nikad uzeli u upotrebu jezičke alate romantizma. Bilo je pokušaja tamo još 92/93 u korištenju jezika u takvom maniru, ali se brzo odustalo od toga. Jezik je u književnosti, historiografiji ili politici ostao korektan. Posebno u književnosti, teatru i filmu, umjetničkim žanrovima u kojima se jezik može najlakše zloupotrijebiti.
Na primjer, bošnjački literarni jezik nije nikada koristio pojam ”bošnjaštvo” onako kako je, primjera radi, Aleksa Šantić koristio ”srpstvo” u svojim rodoljubivim pjesmama i općenito mnogi srpski književnici, posebno pjesnici, koji imaju veliku moć proizvodnje osjećanja u čitaocu. Šta bi za Srbe i Hrvate u Bosni i Hercegovini značilo kada bi nacional-romantizam dominirao u bošnjačkom poetskom izrazu? Mislim da bi im bilo teško baš kao Bošnjacima koji su dobro okusili moć riječi upotrijebljene u nacionalnom političkom programu velike Srbije.
Aleksa Šantić (1868. – 1924.) srpski i bosanskohercegovački pjesnik, jedan od ključnih književnika čija su djela i aktivnosti imali funkciju buđenja nacionalne svijesti Srba u Bosni i Hercegovini, ali i posrbljavanja bošnjačkog stanovništva Hercegovine. Izvor: Srpska akademija nauka i umjetnosti
Emocionalni naspram racionalnog diskurza
Bošnjaci su odabrali racionalan pristup problematici svoga vlastitog nacionalnog buđenja i gradnje svoje vlastite kulture. Po tome, a to je bitno, ukazuju i na vrijednosti balansa između razuma i emocija generalno kao filozofske kategorije na kojoj hoće graditi i njegovati vlastitu kulturu.
I sam izbjegavam koristiti riječi na način koji može proizvesti osjećanja koja mogu diskvalifikovati druge kulture u Bosni i Hercegovini (ako nekad u svom govoru ne uspijem, javno se izvinjavam svakom nebošnjaku ako ga je moja riječ povrijedila na taj način); racionalna kritika, s druge strane, oštra je i ne mislim je mijenjati, pa ni izvinjavati se zbog nje ako se neko zbog nje osjeća povrijeđen.
Neobično poštujem taj pristup i mislim da je on optimalan u davanju prostora racionalnosti Srba i Hrvata da se integriraju u političko bosanstvo. No da li su ove dvije kulture racionalne u svojim kulturnim poduhvatima? Da li njihova racionalnost seže tek do uobličenja velikoprojekata, a sama izvedba odatle, poput kola puštenih nizbrdo, prepuštena emocionalnome i svim manipulacijama koje se u njemu provode?
Rad suda u Den Haagu kao sigurnost očuvanja civilizacijskih vrijednosti
Rad Međunarodnog suda i njegove presude, a u biti sav onaj materijal ostavljen za budućnost, vrhunac je racionalnoga kvaliteta civilizacije Zapada u njegovom pokušaju da vrijednosti racionalnosti i morala, koje počivaju na pisanoj riječi i poštovanju zakona, prenese i na naše područje. Bila je to velika financijska, kulturna, mitoloških proporcija dostojna duhovna investicija koja je, u vrijeme optimizma globalizacije zasnovane na liberalnoj ideji multikulturalizma, našla svoju realizaciju i u BiH.
Našem napaćenom življu i njegovoj kulturi, bio je to duhovni mehlem na ranu. Ustanoviti fakta, donijeti presude i ostaviti ogroman materijal na proučavanje akademiji i medijima, politici za upotrebu u budućnosti.
Poštivanje presuda Međunarodnog suda za ratne zločine na prostorima za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu u diskurzivnim strategijama bilo koje politike, jedan je od temeljnih uslova bez kojeg je pomirenje među narodima i izgradnja dobrosusjedskih odnosa prosto nemoguća. Foto: ICTY
I sve to zaštititi civilizacijskim autoritetom od modernih balkanskih vandala istine oličenim u negatorima presuda koji veličaju i presuđene za zločine u ratu. Jer, zamislimo, kako bi bilo Bošnjacima danas da nemaju takvu civilizacijsku logistiku koja stoji iza pravosudnog sistema koji je donio presude koje, među ostalima, spominju njihovo ime u generalnom značenju žrtve?!
Imajući ovo u vidu, pitam se da li su presude Međunarodnoga suda zgodna prilika Srbima i Hrvatima i u BiH i u maticama da prihvate ovu ruku racionalnosti i morala koju i Zapad i Bošnjaci pružaju pozivajući ih na uklapanje u vrijednosti civilizacije kojoj pripadamo nakon pada SSSR?
Te matice koje vode kulturpolitiku Srba i Hrvata u BiH, a koje, zajedno sa njima, nazivam eshovcima, po uzoru na metaforu srpskohrvatskog jezika u SFRJ i konsekventne politike prema Bošnjacima u obje Jugoslavije, zbilja jesu iskoristile sva moguća sredstva u jeziku u dvadesetom stoljeću, a posebno od devedesetih do danas, da asimiliraju Bošnjake i dekonstruišu Bosnu i Hercegovinu. Da li je vrijeme da priznaju neuspjeh i da pomisle da, ako oni već jesu probali i iskoristili sve alate rušenja Bosne i bošnjačke kulture, bošnjačka kultura alate destrukcije njihovih kultura još nije?! Ako nisu, mislim da bi trebali.
I bošnjački pjesnici su, iako ne u mjeri kao i srpski i hrvatski, u tzv. književnosti preporoda (preciznije: književnosti austrougarskog perioda) pisali nacional-romantičarsku poeziju. Jedan od najpoznatijih primjera je Pjesma Bošnjaku, Safvet-bega Bašagića, u kojijma su i stihovi: „Znaš, Bošnjače, nije davno bilo, / Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta, / Kad u našoj Bosni ponositoj, / I junačkoj zemlji Hercegovoj, / Od Trebinja do Brodskijeh vrata, / Nije bilo Srba ni Hrvata. / A danas se kroz svoje hire, / Oba stranca ko u svome šire.“ Izvor: historija.info
Svetost Riječi
I upravo zato stavljam gore primjer upotrebe i zloupotrebe riječi poput ”srpstvo” i ”bošnjaštvo” i inih koje se mogu uzeti i iskoristiti za podizanje vlastite nacionalne svijesti te usmjeravanja iste protiv drugih koje se uzme za neprijatelje. U slučaju Bošnjaka tu nisu samo eshovci u liku Srba i Hrvata nego i pripadajuća ideološka zbirka bosnoslavena, uglavnom srbofila, koji svoju borbu protiv bošnjačke kulture legitimiraju idealiziranim dosezima jugoslovenstva.
U početku bijaše riječ, pravilno kažu Svete Knjige abrahamskih religija upućujući na neobičnu lingvističku i filozofsku mudrost, bila ona produkt ultimativne božanske ili profane inteligencije. I na kraju biva riječ, kao onaj presudni momenat koji odlučuje izbore radnji i njihovih posljedica.
Velikokultura Srba, da se fokusiram na njihov grandiozni poduhvat 19. i 20. st., imala je svoje ”zlatno doba”, a vremena se mijenjaju. Bošnjaci su najbrojniji narod u BiH. Biće sve brojniji i pored velikih napada na institucije njihove kulture, za koju Islamska zajednica nesumnjivo ima centralnu važnost; ne zbog toga što Bošnjaci vlasititi identitet grade isključivo na vjerskoj dimenziji, nego zato što je upravo islamsko-orijentalno kulturno i civilizacijsko nasljeđe Bošnjake danas odredilo kao (poslije Slovenaca) najiskrenije odane Zapadnim vrijednostima oličenim u Evropskoj uniji i NATO-savezu. I šta će biti kada Bošnjaci sa 51% dođu do 60 %? Ništa neće biti isto. Baš kao što kvalitativno ništa neće biti isto kada taj broj nastavi da raste u Bosni koja diktatom Amerike i velikih sila neumoljivo ostaje cjelovita?
Ako nacionalistička elita u svojoj dubokoj državi, koju nikako ne ispušta iz ruku, odbija motivitirati promjenu srpske kulturne paradigme, šta je onda činiti prosječnom građaninu srpske nacionalnosti u Bosni i Hercegovini koji za promjenu te iste kulture nema adekvatne alate, do li onih s kojima individualno može mijenjati samo sebe?
Da li je vrijeme da promišlja svoju budućnost u BiH pokušavajući, ako već ne logičko-analitičkom inteligencijom uz moralne standarde, barem empatijom, na individualnom nivou, doći do odgovora na pitanje kako je to egzistirati kada se na tebe okrenu teške riječi u literaturi, poeziji i uopšte verbalnoj dimenziji cijele kulture? (Ne smetnimo s uma, svaka izgovorena riječ postaje dio misli, stvarnosti i sudbine u koju njima (riječima) bivamo uhvaćeni?) Dakle, da empatijom prepozna osjećanja Bošnjaka uhvaćenih u literarni ili svakodnevni izraz ”srpstvo”, i drugih riječi natkriljenih njome, koje produciraju grandiozna osjećanja.
Izvor: aidiamarketing.com
Zapitajmo se, da li bosanskohercegovački Srbin uopće razmišlja kakvi bi odnosi u našoj zemlji mogli biti kada bi Bošnjaci izvršili transfer emocionalnog potencijala koju sobom nosi riječ ”srpstvo” u riječ ”bošnjaštvo”? Ili, jednostavno, zamisli da vrijeme ide sa prolaznom srećom za njegove aktere i da oni koji su bili gore idu dolje, i obrnuto?
Ukoliko bi se to (iz današnje perspektive gledano) čudo desilo, možda napokon i Balkan otkrije toplu vodu i shvati da je moral racionalan proizvod žudnje za mirom i sigurnošću gdje odnos prema drugom onakav kakav bismo poželjeli da drugi imaju prema nama, biva najbolji garant vlastitoj egzistenciji.
Da li je u toj prilici, takvoga empatijskoga eksperimenta, racionalan zaključak da je prihvatanje odluka Međunarodnoga suda, modus vivendi vlastite egzistencije?
Mogućnost promjena na individualnom nivou
Nakon desetljeća ubjeđivanja i strpljenja, u taktu sa NATO učvršćivanjem na prostoru Balkana, srpska velikokultura u Crnoj Gori dobila je otkaz izbijanjem iz njene građevine njenoga najvažnijeg stuba – Srpske pravoslavne crkve. Tiha, diskretna integracija Srba u crnogorsko društvo je počela i zahuktava se, uporedo sa egzodusom onih koji se novom stanju ne mogu prilagoditi. Bilo bi lijepo da su ti ljudi tamo odlučili njegovati svoju kulturu bez nastojanja da vladaju zemljom u kojoj žive, ali nisu. I posljedice slijede.
Dragan Bursać, novinar i publicista iz Bosne i Hercegovine, jedan je od rijetkih građana srpske nacionalnosti koji događaje iz vremena agresije na Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992. – 1995. naziva pravim imenom. Koliko je njegov narativ uticajan među Srbima u Bosni i Hercegovini, veliko je pitanje. No, kako je bio pripadnik VRS, on svakako jeste primjer mogućnosti promjene na individualnom nivou. Foto: tuzlanski.ba
Slično je i u Bosni i Hercegovini… Uslovi za uklapanje u kulturu bosanstva i racionalno uređenje odnosa sa najvećim narodom u BiH, Bošnjacima, još su tu, rekao bih akutelni na individualnom planu. Kao odluka svakoga pojedinca kulture eshovanja da procijeni svoju budućnost i izglede da zadrži BiH bilo kroz svoje kulturno (ne velikokulturno) ili teritorijalno (ne velikoteritorijalno) prisustvo.
Kako vrijeme ide, bit će sve teže, a jednog dana, ako riječ ”bošnjaštvo” bude u upotrebi izvan racionalnoga diskursa u kome jeste danas i počne pratiti životnu priču riječi ”srpstvo”, imat ćemo problem. I to vrijedi i pored velikih napora riječi ”srpstvo” da se sakrije i trojanski uvuče u ”bosanstvo” mobilizirajući vijek i pol, u Bošnjake, manje u Hrvate, induciranu srbofiliju. Ali o tome drugi put.
Kulturrat je u punom zamahu u BiH u kojoj rat od devedesetih nikad nije prestao. Možda je, u taktu sa učvršćenjem NATO-a, vrijeme da se počnu praviti konture mira i detanta postratnoga perioda? Nesumnjivo, na individualnom nivou. Jer, kako mi se čini, matice eshovanja su odlučne da idu do kraja do posljednjeg eshovca što je velika šteta za Bosnu koja zbilja može biti dragulj multikulturalizma ukoliko uspije učvrstiti kulturu bosanstva u racionalnome modusu civilizacije Zapada kojoj i Bošnjaci i Bosna, a trebalo bi i ostali, danas pripadaju.
Svi govore o planovima eshovaca. Mnogo ih se izredalo od osamdesetih do danas i stalno izbijaju novi. Drsko manipuliraju bošnjačku egzistencijalnu anksioznost. Ali plan B Bošnjaka još nije prizvan. A tu je. Možda desetak godina pred nama, ukoliko ne prevlada racionalni modus multikulturalnosti kome je civilizacija Zapada, kroz rad Međunarodnoga suda, prostrla najljepšu postelju u BiH.
Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
