Piše: Sanjin Salahović
Datum: 20.05.2020. u 17:25
Kategorija: Kritika političkog uma
Podstaknuti otrovnim stidom koji još uvijek leži duboko utisnut u emocionalnom registru Bošnjaka gurajući ih u iluziju mitološke sigurnosti srbofilije, možda neki od njih doživljavaju nerede u Crnoj Gori kao renesansu srpske moći!? Zbilja, kao da vrijeme od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma nije prošlo, još se tamo iste političke kreature bore za Kosovo i odavno izgubljene posjede velikosrpske misli. Kakva je to impozantna upornost i izdržljivost na prvi pogled!?
Budi li to stari osjećaj nemoći u dijelu neodlučnih bh. Bošnjaka suočenih sa potrebom za zaštitom na Balkanskoj vjetrometini? Nije bilo lako oko dva stoljeća biti i prajmiran i farban osjećajima otrovnog stida i bezvrijednosti u odnosu na vlastitu kulturu i teško je i danas mnogima povjerovati u vlastitu poziciju političkoga subjekta i u regionalnoj i međunarodnoj politici. Da li će se Rusija vratiti u susjedstvo Balkana i dotaknuti ga uticajem kao prije? Pokrenuti opet onu nemilosrdnost ideologije ubica čiji nasljednici i danas opominju svojom glasnošću na ulicama i u medijima.
Mnogo je toga što se veže danas kod neodlučnih. Ali ipak, jedan faktor, koji nije bio tu osamdesetih godina prošlog vijeka, sada jeste. Bošnjaci su narod. Politički subjekt koji vrši izbore, vodi svoju politiku, prihvata posljedice i spreman je da se bori za dobar ishod. Naravno, ima za sve to partnere u zemlji i inozemstvu, a jedino što mu može pokvariti račun jeste vlastito odustajanje od samoga sebe.
Predsjednik Crne Gore, Milo Đukanović, odlučan je u raščišćavanju sa ostacima velikosrpske ideologije, čiji je posljednji stub u ovoj zemlji Srpska pravoslavna crkva. Foto: Stevo Vasiljević / REUTERS; Izvor: jutarnji.hr
Iz tog ugla političkoga subjekta pripadajućeg civilizaciji Zapada, Bošnjaci danas, baš kao i njihove kolege, brojčano mali narodi na Balkanu, promatraju svijet. U njemu se ukazuje posljednji čin drame neprilagođenosti velikosrpskoga mentaliteta civilizaciji Zapada, ovog puta u Crnoj Gori.
Posljednja predstava velikosrpstva
Bačeni u enklavu odijeljenu od Srbije Sandžakom i Kosovom, a od mora Crnogorcima koji žive u priobalju, igraju oni, nakon neprekidna teatra dvadesetoga stoljeća, svoju posljednju predstavu. Ovoga puta, u nedostatku fizičkog kontakta sa Srbijom, a u prilici njene vojne i političke impotentnosti u odnosu na Zapad. Rezultat ovoga političkog huliganstva produbljuje razlaz sa metakulturom crnogorstva kojoj su se priklonili svi osim njih u multikulturnoj Crnoj Gori. Loša je to usluga vlastitom opstanku u bogatom priobalju gdje će ih Crnogorci sve više gledati sa podozrenjem i nevjericom. Iskreno sumnjati u to da se oni ikada mogu uklopiti u bilo šta osim sebe i predimenzionirane predodžbe o sebi.
Teško je toj velikokulturi komunicirati sa sugrađanima u Crnoj Gori, obezbjeđivati egzistenciju nalaženjem posla i zadržavanjem na njemu. Djeci još teže osjećati prisnost sa vlastitom budućnošću kroz socijalizaciju sa djecom Crnogoraca i ostalih kultura koje pristaju uz metakulturu crnogorstva te poštuju svoju državu i njeno prozapadno usmjerenje.
Prizivanje nelagode u kulturi crnogorstva vlastitim djelima znači i lagano pomjeranje velikosrpstva iz priobalja – za početak, prema područjima u unutrašnjosti prema granici sa Bosnom i Hercegovinom. Nije lako biti tamo gdje te neko neće, a sam se nećeš mijenjati.
„Srbi i Kinezi zauvek braća“, „Rusi i Kinezi zauvek braća“, „Hvala, brate Si“ i slično, učestale su parole na protestima u Srbiji, bilboardima, naslovnim stranama srpskih tabloida koji su, praktično, zvanični mediji vlasti u Srbiji. Izvor: slobodnaeveropa.org
Integracija u NATO – Omča oko vrata srpskom hegemonijskom projektu
U Crnoj Gori kulturu srpsku ovakvu kakva jeste teško mogu htjeti: Crnogorci, Bošnjaci, Albanci, Hrvati. Neće ih ni Zapad sa svojim NATO-om. Neće ih niko do li oni sami sebe. Vrijeme za povlačenje?!
Kroz onaj mali prostor uz granicu prema Goraždu ima velikokultura mali spoj prema sve pustijim područjima bratskoga velikoentiteta RS u Istočnoj Hercegovini. Tu njihovu veličinu nadzire bošnjačka BiH sa NATO-om i teško je osjećati se opušteno. Moderna kulturpolitika Zapada ne ide na eliminaciju neprijatelja nego na njegovu integraciju u svoju civilizaciju koja se održava u snažnim institucijama što neumoljivo stežu Srbiju i njene interese na Balkanu.
U njoj Srbi dobijaju uvjete za život i kulturne slobode, ali ni izdaleka ih, dok utakmica neumoljivo traje, ne mogu koristiti tako produktivno kao kad bi znali razumjeti i sami koristiti to «nerazumljivo» civilizacijski zapadno protiv čega se tako usrdno bore na Balkanu, a čemu tako revnosno znaju služiti kao gastarbajteri. Nikada to više za njih neće biti njihovo onako kako su navikli u svojim tradicionalnim predodžbama o spoju svoje velikokulture i velikoteritorija.
Nužnost promjene u pravcu Zapada
Ta nelagoda traži da se definitivno mijenjaju i uklapaju u Zapad poput svih onih Srba koji su historijski živjeli u rubnim dijelovima Austrougarske što se zvaše krajinama u Hrvatskoj. Tu su davali visoke činovnike i generale monarhiji. Sticali kulturne navike i dijelili kontekst sa prijateljima što ih je kvalificiralo za oficire i birokrate ne samo u Habzburškoj monarhiji nego i u NDH koja je također imala potrebu za njihovim znanjem i umijećem.
A mnogi će, sada, na tom putu egzodusa iz neprijateljskih okuženja koje su sami stvorili svojom neprilagodbom sunarodnicima, jednostavno nastaviti svoj put dalje prema kulturno bliskim područjima Srbije ili neutralnim i otvorenim kulturama EU i Zapada. Tamo mogu naći mir i distancu prema konfuziji u kojoj žive sada.
NATO-udari na Srbiju uslijedili su kako bi se osigurala nezavisnost Kosova. „Ono što bih želio da vidim je sporazum između Srbije i Kosova koji bi normalizovao odnose. Da Kosovo ima mjesto u Ujedinjenim nacijama i da obje zemlje postanu članice Evropske unije. Nema razloga zašto dvije zemlje ne mogu biti dobri susjedi.” (Wesley Clark, bivši glavni komandant NATO-a za Evropu)
Područja Istočne Hercegovine su pusta i besperspektivna za njih u otvorenom svijetu u kome se pogodnosti nude na uštrb kolonizacijskoj motivaciji s kojom bi trebali naseljavati ista. Nije ovo više devetnaesto i dijelom dvadeseto stoljeće. I srpstvo, pa i ono veliko, voli komfor i ljepše se osjeća u Njemačkoj nego u istočnoj Hercegovini. Ta područja više i nisu sigurna, jer je priobalje definitivno ono što se od velikotvorevine oslonjene na Rusiju i Kinu želi sačuvati i paziti zarad kolektivne bezbjednosti civilizacije koja želi kontrolisati plovne puteve.
Egzodus kulturni je to svojevrsni. Znaju to oldfashion proruske vladike u Srba. I znaju da srpskorusko oružje i sila ne mogu više ništa tu te da su oni, sa svojom religijskom ulogom u moći kulture, posljednja linija odbrane velikosrpstva u Crnoj Gori. Zato se litijaši nemilosrdno obračunavaju sa legalnim institucijama sistema u ovoj državi. A njihovo divljanje sada tamo jeste loš predosjećaj – onima koji divljaju. Posljedica pogrešna načina suočavanja sa nevoljom kako u prošlosti tako i dan danas. Kontinuitet greške koja traje još od osamdesetih godina nakon Titove smrti, kada je dominatna velikokultura u Srba na misli o propasti SSSR-a i ruskoga prisustva na Balkanu, odlučila reagovati maksimalističkim željama uz korištenje vojne sile i ultimativne političke misli konačnih rješenja. Veliki izbori, velike posljedice. Danas su zakomplikovane konsekvence toga izbora u fazi konačnog raspleta.
Velika Srbija – balkanski surogat abrahamske misli o kraljevstvu nebeskom
Odricanjem prava na imovinu SPC u Crnoj Gori, ovom glavnom stubu kulture velikosrpstva, oduzet je legitimitet postojanja u toj zemlji. Nakon rješavanja Kosova, Makedonije i sad, uz ponovni ustanku Srba protiv zemlje u kojoj žive, Crne Gore, za Zapad i njemu lojalne kulture u regiji, ostaje još Bosna i Hercegovina. I to je kraj projekta velike Srbije kojega možda još očekuje borba da zadrži Vojvodinu.
Ostaje naravno velikomisao i velikonada o propasti Zapada i usponu Istoka. A nade ima. Ako zafali, namiriće RT i Sputnik, zajedno sa Vučićevim medijima. Svojevrsna je to eshatološka predodžba o neumoljivom dolasku ultimativne pravde na zemlju, u ovom slučaju Balkan. Stoljećima se kod nas koristi eshatologija biblijske priče – vjera u Sudnji dan i raj i na zemlji. Ona se doduše koristila kao prajmer, temeljna podloga na koju su se farbala očekivanja ideologije socijalizma o posljednjem i odlučnom teškom boju i raju komunizma.
Simbolika jugokomunističkog nasljeđa, koja unosi haos u diskurzu, kod Bošnjaka polako gubi na značaju. Slikovit je primjer teksta na portalu Izdvojeno.ba kojim se podržava otpor „blajburškoj misi“ u Sarajevu, ali istovremeno se negativno kritizira simbolika koja je dominirala na demonstracijama protiv nje u Sarajevu. Izvor: Izdvojeno.ba
A i velika Srbija nije izbjegla obećati perspektivu mira i blagostanja svome historijski traumatiziranom narodu. Sve što treba je junački potegnuti, čak i na uštrb i želja i života brojčano malih naroda i sunarodnjaka koji su se našli na putu. Ali čekali su ljudi već puno puta u historiji realizaciju biblijske priče. Nebesa se otvore i vojska anđela najavi trubama nastanak tisućljetnog kraljevstva pravde, mira i ljubavi na zemlji – čitaj Balkanu. Ništa novo.
Nije li to ista misao koja vodi Srbe i ulijeva im snagu da izdrže u svom vjerovanju o pogodnostima života u velikoj Srbiji? Nije li velika Srbija balkanski surogat abrahamske misli o kraljevstvu nebeskom i ultimativnoj pravdi na Zemlji – čitaj Balkanu? O tome će se govoriti vjerovatno u mnogim djelima o idejehistorijskoj pozadini srpskoga velikoprojekta.
Skoro trideset godina nakon Daytona, poput mladih lica Hitlerove omladine u zadnjim danima Berlina, iste parole, iste pjesme, isti izrazi lica, hoće da pokažu da su spremni ići do kraja. Uglavnom, to što se čeka, bilo u abrahamskim religijama, ideologiji boljševičkog socijalizma, nacionalsocijalizma, islamizma, fašizma ili velikosrpstva i njegovog svetosavlja, niko još nije dočekao. A ka’ će, ne zna se!?
Zbilja kad-tad prepozna blefiranje
Postoji zapis da je i Slobodan Milošević igrao na istu kartu. Nakon što je bombardovana Srbija bezuvjetno izgubila Kosovo, smije se Sloba i pruža ruku zbunjenom američkom generalu Wesley Clarku i kaže: ”Čestitam, pobijedili ste nas!” Ko da to general nije znao. A Boga mi i Kosovari i mi. U međuvremenu zbilja stvarnosti uređivala je događaje na Zemlji u životu nesavršenom, pomalo čistom i prljavom u isto vrijeme, sa nepodnošljivom lakoćom življenja u paradoksima koji život znače. Istim onim za koje srpska velikokultura nije imala toleranciju u svojoj želji da Balkan učini beskompromisno prema svojoj slici.
Blefirala ne blefirala poput Slobodana, bila je to skoro dva vijeka duga predstava srpskoga megalomantstva i pogrešna tretiranja vlastite historijske traume iskustva života na balkanskoj vjetrometini. A i što ne, prilike su bile da im se može u vakuumskoj tački geostrateške frikcije između Istoka i Zapada. Nikoga nije bilo da ih potegne za uši i kaže da ne može. A i mnogo miliona Srba ima, može se milion žrtvovati uz misao Biljane Plavšić i negodovanje Dušana Kovačevića.
Prilog srbijanskog medija Prve TV o „zelenoj transferzali“ svojevremeno je izazvao burne reakcije u bosanskohercegovačkoj javnosti. Iako se taj pojam krivo tumači kao tajni plan muslimana Balkana da se spoje u jednu državu, mit o „zelenoj transferzali“ ima realno uporište u geostrateškim interesima Zapada da odvoje Srbiju od mora i na taj način Rusima jednom za sva vremena spriječe pristup Jadranskom moru. U tom projektu Zapad računa na narode islamsko-orijentalnog kutlurnog nasljeđa, ali i na Crnogorce i Makedonce čija je percepcija pravoslavlja bitno drugačija od rusko-svetosavske. Izvor: N1
Ovosvjetovna megalomanija velikosrpstva reinterpretirala je već poznatu, u mislima ljudi utisnutu, religijsku priču o pravolinijskom vremenu koje se, kroz borbu dobra i zla, ultimativno kreće ka trijumfu dobra na zemlji. Velika Srbija je bila to projektovano dobro u čije ime je bilo dozvoljeno činiti zlo. Baš ko što je to bio i Četvrti Reich u Nijemaca. Obećanje zbog kojeg su se tako uporno borili, do samoga kraja. Više od državne tvorevine, davala je velika Srbija psihsocijalnu projekciju mira i blagostanja koji će zauvijek izliječiti unutrašnji bol i nemir u Srba. Nije uspjelo. ”Izvinite, mi smo probali”, rekao bi Slobodan. ”Po koju cijenu opet?”, upitao bi Kovačević.
A priča je moguća samo na nebu dok Balkan, kao tipičan primjer nesavršenosti zemaljskoga života, ukazuje neumoljivo koliko je stvarnost daleko od toga. Ide se kraju. Predstava je prošla svoj zaplet i vrhunac. Predstoji rasplet. Što bi glumac Karlo Bulić, kao doktor Luigi iz Maloga mista, rekao: ”Comedia e finita”. Ostaje još samo da Bošnjaci ostave historiju svojoj historiografiji te sami sebe uvjere da se sigurnost ipak nalazi sa sobom i u sebi. Očiste sebe od otrovna stida s kojim su ga ”braća” prajmirala vijekovima i prihvate se stvarnosti u kojoj veličina Srbije uveliko zavisi od dimenzije slike koju oni sami, baš kao i svi brojčano mali narodi na Balkanu, imaju o sebi.
Kako kulturološki egzodus Srba traje, nošene individualnim duhom maloga čovjeka, vraćaju se male kulture kućama. Simbolički na prostorima sa kojih ih, bilo fizički ili duhovno, zločini i genocid nisu otjerali.. Egzodus velikosrba – teška riječ?! Nije. Tako je to sa onima koji hoće sve na ovom, u isto vrijeme i čistom i prljavom svijetu na kome niko još sve dobio nije. A izgubio jeste – ako ništa dušu.
Sanjin Salahović rođen je 16. 1. 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
