Crna Gora – subjekt ili objekt politike na Balkanu

Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 10.09.2020. u 01:35
Kategorija: Kritika političkog uma

„Gubitak identiteta plaća se ropstvom ili poniženjem.“  (Alija Izetbegović)

Ljudi se dijele na bipolarnoj osnovi. U tim podjelama, meni je najdraža Napoleonova: Ljudi se dijele na lidere i sljedbenike. Lideri su ljudi koji se, u skladu sa načinom na koji razumijevaju svijet i vrednuju pojave u njemu, usuđuju prvi napraviti korak u nepoznato. Na taj način, oni postaju subjekti, neko ko samoinicijativno djela, oni nisu objekti radnje nekog drugog. Isto se može reći i za narode. U skladu sa kulturom na kojoj grade vlastitu autentičnost kroz povijesne mijene nekada su subjekti političkih kretanja, a nekada samo njeni objekti.

Važno je istaći i da liderstvo nekada podrazumijeva priznanje nekom drugom da je bolji, umješniji, kvalitetniji i krenuti za njim, odnosno postati sljedbenik. I u tom slučaju pojedinac ili narod pokazuju da su subjekti, jer svojevoljno odlučuju hoće li ili neće slijediti određena načela.

Recentna dešavanja u Crnoj Gori otkrivaju nam šta se dešava kada jedan narod na zapadnom Balkanu (crnogorski / građani Crne Gore) odluči postati subjektom političkih kretanja na Balkanu.

Šok u noći 30. avgusta

Crna Gora je povratila nezavisnost 2006. godine, postala članica NATO-alijanse, ali te promjene kao da su se „morale desiti“, jer je Srbija pod teretom haških optuženika, koji su joj služili, izgledala pasivna i nemoćna. Nekako smo imali osjećaj da se Crna Gora okreće Zapadu zato što „to tako mora biti“, ne zato što Crnogorci to stvarno žele. Međutim, usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti i najskeptičniji spram Crnogoraca shvatili su da oni uistinu žele Zapadne vrijednosti. Jer upravo tim Zakonom Crnogorci su pokazali i sebi i svijetu da žele i da jesu – subjekt politike na Balkanu.

Zato smo doživjeli šok u kasnim satima 30. avgusta, kada smo shvatili da srpska politika ima nezanemarive igrače na terenu. Šta se, zapravo,  desilo na posljednjim parlamentarnim izborima u Crnoj Gori?

Rasvijetlio nam se sukob dva svjetopogleda: onog koji je inkluzivan, u vremenu i na prostoru, zainteresiran za procese koje je moguće ostvariti u ovosvjetskim mjerilima i onog koji je ekskluzivan, koji je u jeziku / priči / mitu, dakle transcedentan, zainteresiran da Carstvo Nebesko spusti na zemlju, prema mjerilima koje je sam postavio. Sukob moderne crnogorske nacionalne agende i anahronog iracionalnog svetosavskog velikosrpstva.

Svjedočili smo, četvrti (ili peti, ako računamo i Sloveniju) put u posljednje tri decenije, da svetosavsko srpstvo neće mirovati kada bilo ko od susjednih naroda odluči postati subjektom politike na zapadnom Balkanu. Samo ovoga puta, realni vojni i ekonomski, pa i politički kapaciteti nisu im ni blizu na raspolaganju kao 90-ih godina.

Zato u jednu ruku, ne treba brinuti za Crnu Goru. Crna Gora neće biti obala srpskog mora, taman da u njoj žive samo Srbi. Crna Gora je država čija je obala u geostrateškim okvirima postala obala Zapadne kulture i civilizacije, i takva će ostati najmanje sljeće stoljeće. Oružanih sukoba u njoj neće biti, a ako ih, ne daj Bože, i bude, Srbi će izgubiti i ono malo uticaja što im je ostalo na prostorima bivše Jugoslavije.

Ali ima i „druga ruka“ o kojoj treba brinuti. Pitanje je koliko će Crnogorci ostati subjekt politike, ne samo njen objekt.

Plaćanje cijene crnogorskom srbovanju

Rezultati izbora u Crnoj Gori i dešavanja u prvim danima poslije izbora, kako rekoh, pokazuju da na prostorima zapadnog Balkana imamo sukob civilizacijskih vrijednosti, ne onih huntingtonovskih, nego liberalno-demokratskih i milenijalističkih.

Na jednoj strani, liberalno-demokratskoj, narodi su koji se žele izboriti za pravo na postojanje njihovih kultura i država, vlastitu slobodu, uključujući slobodu izbora da budu dijelom Zapadnog kulturno-civilizacijskog kruga, i svoju čast. Na drugoj strani je ideologija nastala u okvirima srpske kulture, bitno određene svetosavskim pogledom na svijet koja neće ili ne može percipirati druge / susjedne narode kao zasebne, nesrpske narode koji imaju nesrpske države.

U toj nemoći da se percipira realnost (tako očigledna opredijeljenost Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca, Albanaca i Makedonaca da ne žele političko i kulturno ukidanje vlastitih osobenosti zarad zadovoljavanja svetosavsko-velikosrpske percepcije svijeta), nastojala je prilagoditi sebi, najprije oružjem i genocidom. Kada je na tom planu djelovanja izgubila, nastavila je „sveti rat“ – jezikom. Koji je možda teži od oružanog, posebno ako se uzme u obzir jugoslovensko nasljeđe, suštinski određeno egalitarizmom i etatizmom, metodološki istovjetnim obrascima kao i svetosavlje, a u kojem su formirane generacije političara, univerzitetskih profesora, publicista koji danas kreiraju javno mnijenje.

Uspjeh prosrpskih partija na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori samo je logična posljedica atmosfere kreirane u medijima, ali i događaja iz prošlosti. Crnogorci plaćaju cijenu dvostoljetnog srbiziranja vlastite kulture i okupacije iz 1918., kada eksplicitno postaju objektom srpske politike.

Danas Crnogorci skupo plaćaju cijenu iskrene opredjeljenosti njihovih predaka idejama ujedinjenja južnih Slavena, zbog kojih je Petar II Petrović Njegoš u crnogorski kulturni narativ instalirao kosovski mit, Crna Gora kasnije odbila neutralnost u 1. svjetskom ratu, te svojoj  vojsci namijenila ulogu kamikaza (Bitka na Mojkovcu) kako bi se pomoglo „bratskom“ (srpskom) narodu. Narod, sa milenijskom poviješću, koji u sebi ima i nasljeđe katoličke Evrope i pravoslavnog svijeta, i uticaj islamsko-orijentalne kulture, došao je u poziciju da mora dokazivati vlastito postojanje.

Primjera radi, najveći nacionalni heroj, Krsto Zrnov Popović, u crnogorskom diskurzu do skoro je bio živ samo u usmenoj formi, u porodičnim pričama, nipošto u pismu (medijima i obrazovanju). Čak i danas, neki crnogorski suverenisti ga nerado spominju, jer u 2. svjetskom ratu nije bio s partizanima, nego je vodio autentičnu crnogorsku vojnu formaciju („Lovćenska brigada“).

Iskrena opredijeljenost Crnogoraca južnoslavenskoj ideji, ovaj narod učinila je objektom srpkih, pa i hrvatskih, planova. Skupo su je platili 1918., cijena je bila krvava (o čemu malo znamo). Plaćaju je i danas, hvala Bogu ne životima, nego „samo“ nervima.

 

Milo Đukanović – subjekt politike na Balkanu

Zato, ma koliko južnoslavenskoj politički korektnoj (čitaj: ruskim interesima prilagođenoj) javnosti danas izgledalo suludo ovo što ću reći, simboličku važnost za crnogorski suverenizam koju ima kralj Nikola, danas ima Milo Đukanović. Možda i veću, jer je za razliku od svog političkog pretka crnogorski narod učinio subjektom političkih gibanja na Balkanu. Kako?

Upravo usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti nekoliko mjeseci pred parlamentarne izbore, događajem koji ima težinu kakvu je imala Podgorička skupština 1918., samo ovoga puta sa potpuno suprotnim vrijednostima.

Svima je bilo jasno da će usvajanje toga Zakona izazvati oštru reakciju srpske politike u Crnoj Gori i Srpske pravoslavne crkve. Religijsko-politički skupovi („litije“) bili su očekivani, kao i mogući poraz suverenističke političke opcije na parlamentarnim izborima. Ipak, Milo Đukanović je preuzeo odgovornost i napravio sudbonosni korak poslije kojega ništa više u Crnoj Gori i na Balkanu neće biti isto.

Zadao je žestok udarac posljednjoj odstupnici velikosrpskog nacionalizma – Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je (ako do sada to nije bilo jasno, valjda sada jeste) ništa drugo do parapolitička, interesna organizacija koja otvoreno zloupotrebljava Hristov nauk zarad ostvarenja političkih ciljeva zvaničnog Beograda.

Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, Srbima je poslata jasna poruka: Nećete u Crnoj Gori imati ni manja, ni veća prava od drugih naroda. Upravo zbog toga, usvajanje Zakona pred same izbore, državnički je korak jer je i onima koji su ga donijeli bilo jasno da crnogorsko srpstvo nije bezazleno, da je odlučnije i opasnije čak i od srbijanskog srpstva, ali korak se morao napraviti, odgovornost se morala preuzeti, nedvosmislena desrbizacija crnogorstva je morala početi.

To ne vide politički analitičari kojima su inteligentni i sposobni samo oni političari koji igraju na zicer. Istina jeste da je politika umijeće mogućeg, kao i da su ishitreni potezi obično pogubni, ali postoje periodi u povijesti kada se mora donijeti odluka poslije koje nema povratka. Zato se Đukanovićeva odluka da se SPC u Crnoj Gori postavi gdje joj mjesto ima čitati kao odluka da će o sudbini Crne Gore odlučivati svi njeni građani, ne samo Srbi.

Problemi javnog mnijenja

I Crnogorska je javnost, kao i bosanskohercegovačka, dobro prajmirana jugoslovenskim egalitarizmom pa su se na njoj boje ruskog i svetosavskog ideološkog obrasca dobro primile.

To možda najbolje potvrđuje medijski koncern „Vijesti“, koji ima veći uticaj na crnogorsku javnost nego javni servis. Vrlo je zanimljiv način na koji taj koncern nastao i kakva je njegova „ideološka“ agenda (svaka paralela „Vijesti“ i medijskog diva „Dnevni avaz“, ne može biti slučajna, sve i da hoćemo). Potvrđuju to  i državne institucije, poput Filozofskog fakulteta u Nikšiću i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, koje, iako na budžetu Zapadno orijentirane Crne Gore, nesmetano direktno ili neradom / šutnjom (CANU) otvoreno rade protiv etabliranja crnogorskog nacionalnog identiteta. Najnoviji materijalni dokaz je knjiga „Crnogorski jezik i nacionalizam“, koju je napisala profesorica spomenutog fakulteta, Rajka Glušica, uredno i dobro plaćena od „Milove države“.

Nije lako boriti se sa crnogorskim srpstvom. Metaforičan u tom smislu je slučaj Mirne Nikčević, bivše uposlenice crnogorske diplomatije u Turskoj. Ako su Milo i DPS napravili grešku sa Zakonom, onda je greška u tome što je donesen prekasno, ne prerano.

Na kraju krajeva, Crnogorci su danas na velikom, historijkom ispitu: ako imaju kapaciteta, izborit će se za svoj identitet i svoju državu. Ako ne, zakoni nesavršenog svijeta u kojem živimo učinit će da ih ne bude na mapi evropskih naroda. Ovaj glas ptice zloslutnice je čista hipoteza, za čije dokaze, ako Bog da, neće biti argumenata: Crna Gora je pod zaštitom megaprojekta liberalne Zapadne civilizacije, ali njeni garanti (SAD, Velika Britanija, EU) neće, pa i ne moraju, brinuti o supstanciji crnogorskog identiteta, bez čijeg etabliranja i institucionalne zaštite neće biti mira u Crnoj Gori. To je posao Crnogoraca.

Biti subjektom podrazumijeva civiliziranost

Dakle, ima razloga za nervozu, razočaranost, pa i strah… Također, ne želim omalovažavati glasove iz Crne Gore koji se žale na vlast DPS-a. Čast, za koju mislim da bi Milo Đukanović trebao imati, možda (ali samo – možda) i jeste nezaslužena zbog bezbrojnih optužbi na račun njegove vlasti za preopterećenost korupcijom, klijentelizmom, nepotizmom.

No, o tome više čaršija bruji, nego što dokazuju sudski proceci, pa je ta kakofonija, vrlo moguće, prije dobro razrađen plan ruskih propagandnih službi, čiji je jedan od ciljeva svakako uvjeravanje građana bivše Jugoslavije da je država odgovorna za naše živote i da pojedinac ne može uticati na društvenu stvarnost, osim kao revulucionar. A i više od toga…

Upravo na odnosu prema zvaničnim dokumentima, a ne napisima tabloida i medija čija je misija ucjenjivačka, možemo čitati ko je spreman biti objektom, a ko subjektom dešavanja.

Onaj ko želi biti subjektom društvenih procesa mora uvažavati najmanji zajednički sadržilac svih jedinki i grupa, a on se zove – zakon. U suprotnom, ako ignorira zakone, propise, dogovore, postaje ili nasilnik ili romantičarski idealist, potpuno nezainteresiran za poimanje stvarnosti, a predan svijetu koji je sam za sebe i u sebi izgradio. Da, pričam o Dritanu Abazoviću.

Ne, ne pričam o tome da li su dokumenti kojima je mahao u predizbornoj kampanji, i koji navodno inkriminiraju Mila Đukanovića i DPS, stvarni ili izmišljeni. Pričam o ovosvjetskoj realnosti na Balkanu, koja nije savršena, ali ni toliko loša koliko pričamo da je loša.

Nikome razumnom ne može, ne bi bilo moralno prihvatljivo da Crna Gora postane država pod vlašću klerikalnih fašista iz Demokratskog fronta. Čak i da se „desi što se desiti ne može“, da klerikalni fašisti budu pošteniji od DPS-a, opet je bolje više korumpirana, a slobodna Crna Gora, nego manje korumpirana, a (ponovo) ideološki i identitarno okupirana, a zašto?

Isključivo zato što samo slobodan narod može ući u iskustvene procese kroz koje će spontano sazrijeti do nivoa na kojem će se i sam uvjeriti da korupcija nije sredstvo pomoću kojeg se dolazi do boljeg život. U vrijednosnom (ne kvantitativnom) smislu, korupcija je jednako opasna kada platite policajcu koji vas zaustavi zbog brze vožnje i kada nekome platite da vas zaposli u javnu ustanovu, „na budžet“. Onaj koji je spreman dati policajcu 20 KM da mu ovaj na piše kaznu od 200 KM, zasigurno bi bio spreman i ministru dati 100 000 KM da dobije tender vrijedan nekoliko miliona – korupcija je stvar kulture življenja.

Onoga trenutka kada se zakoni postsocijalističkih država reformiraju u skladu sa Zapadnim (EU) zakonima i kada odnos prosječnog građanina prema institucijama bude ispravan, kada se institucija i državni službenik počnu doživljavati kao uposlenici građana, a ne uspješni (jer primaju budžetsku platu), bit će manje, znantno manje korupcije, a ni tada neće biti apsolutno ukinuta. Problem korupcije ne rješavaju „pošteni političari“, nego kultura poštivanja dogovora.

Dritan – objekt misionarskog vizionarstva

Ništa od toga ne vidi jedan mladi političar. Ime mu je Abazović Dritan. Samozaljubljen, uzbuđen jer ima priliku da govori narodu i svijetu (strašno je koliko i kako taj čovjek priča) svojim skromnim izbornim rezultatom došao je u poziciju da jednoj milenijskoj kulturi, koja je imala svoje uspone i padove, znatno oteža daljnje pozicioniranje u savremene povijesne tokove.

Ponovit ću, nema opasnosti za državu Crnu Goru, ali ima za identitet Crnogoraca. Ukoliko velikosrbi formiraju vladu, imat ćemo u naredne četiri godine brutalnu srbizaciju javnog prostora u Crnoj Gori kroz medije i akademiju.

Sporazum, koji je već potpisan između tri „opozicione kolone“ izgleda divno. Srbima savršeno – u sporazumu se ne spominju sadržaji nastavnih planova i programa, a upravo tu će eksponenti političkog Beograda zauzeti busije i nastaviti s krivotvorenjem povijesti, promociju tendencioznih poluistina, afirmiranje srpske simbolike, a nemam nikakve dileme da će se i opskurni Milomir Marić ponovo moći gledati na televizijama u Crnoj Gori, zajedno sa „Zarugama“, „Farmama“… Ne, neće Krivokapić i Bečić udariti na NATO, EU-put, povlačenje priznanja Kosova, ali hoće na crnogorski jezik i kulturni identitet. Srbi igraju dugoročno.

Dritan od toga ništa ne vidi, niti ga zanima. Njemu identitarna pitanja, očito, nisu bitna, a nisu jer je, poput Nea iz Matrixa popio pilulu, ali onu koja ga je uvela u lažni svijet nebitnosti kolektivnog identiteta.

Ne zamjeram Dritanovom idealizmu. Ali pojava čovjeka koji je duboko uvjeren da se ovaj svijet može napraviti rajem na zemlji uspostavljanjem svjetskog Ethosa (čitaj: ukidanjem etičkih sistema utemeljenih kroz dominantne monoteističke vrijednosti, otjelovljene u različitim religijama), niti jednoj političkoj sceni ne može donijeti dobra. Dritan ima želju da mijenja svijet. Dovoljno je pametan da shvati da ne može odjednom. Zato ide postepeno. Prvo će napraviti partiju (u čemu je uspio), onda će promijeniti državu (Crnu Goru, u čemu neće uspjeti), pa kad Crnom Gorom zavladaju džennetska načela, Dritan će imati s čime izaći pred, ne cijeli svijet, polako, nego prvo pred Evropu: „Vidite šta sam napravio. Znam kako! Poslušajte me.“

Njegov misionarski pristup je iritantan, ali i lažan – on mantra: „Mi smo pretpolitičko društvo!“ Naprotiv! Možda je Crna Gora najviše odmakla od pretpolitičkog društva, jer je na izborima „mafijaškom klanu“, koji je organizirao te iste izbore, ugrožen njegov politički položaj. Ako ništa, a ono priznanje vlasti DPS-a treba odati jer nije zloupotrijebila institucije da ostane na vlasti, i to kad je možda najpotrebnije bilo da ostanu, jer protivnik otvoreno dovodi u opasnost put kojim je Crna Gora krenula. Lično, poštujem vox populi, ali slijep kod očiju ne mogu biti. Kako je to jedna vlast kriminalna ako ne iskoristi svoje kriminalne metode da ostane na vlasti?

Dritan nije „nečiji igrač“. Ne vjerujem da ga je poslao Vučić ili Putin da izvrši zadatak. Ne, oni su mu samo dali pare preko koncerna „Vijesti“. Vide da je dovoljno u svom, a nimalo u svijetu realnosti, pa mu kao pijanom čovjeku govore ono što sam želi čuti, kako ne bi napravio kakvog belaja, i redovno mu piće plaćaju jer govori dovoljno glasno i dovoljno uvjerljivo da dobije 4-5 mandata sa kojima će pomoći upravo njima, nalogodavcima iz Srbije i izvršiteljima u Crnoj Gori, da sa zvaničnih pozicija udare na identitet Crnogoraca i Crne Gore.

Promjena metoda velikosrpske agresije

Treba reći „Car je go!“, pardon… Treba reći: nevolje na Balkanu proizvodi isključivo i samo velikosrpska ideologija, nadahnuta svetosavljem metafizički opravdanim aminovanjem Srpske pravoslavne crkve. Velika je to priča i nimalo bezazlene. Bilo bi divno kada bi se ušlo u dijalog sa njenim glavnim likovima, nešto bi se moglo i naučiti o životu i svijetu, ali oni ne razgovaraju – oni samo govore. I negiraju – subjektivnost Drugih.

Savez balkanskih naroda protiv te ideologije, nužan je. Srbi, kako već rekoh, rade ono što su mogli uraditi 90-ih, ali nisu jer im je sila udarila u glavu. Kad su izgubili silu, prešli su na jezik, na modeliranje svijesti.

Tri decenije mi slušamo naše analitičare, profesore, novinare o tome kako smo „ludi jer smo izgubili Jugoslaviju“, kako su „nekada kompetentni i pošteni ljudi bili državnici“, kako „ovdje nema života, pa mladi moraju ići“ i, u konačnici, „kako je promjena nužna“, a sve to, zapravo, znači da su borbe balkanskih naroda da sami odlučuju o svojoj sudbini ništavne, besmislene i da nas je neko žestoko prevario. Taj neko je, naravno, „imaginarni neko“ (ne može ni biti realan, jer ga nema, odnosno niko nas nije zeznuo, sve što se desilo logična je posljedica uzroka iz prošlosti), pa je naš je jedini mogući zadatak – promjena vlasti!

Skoro niko ne govori o pravu, slobodi i časti – naroda, svakog naroda. A ako neko i progovori, ekspresno se razapinje na križevima političke korektnosti, nakrivo nasađene, one političke  korektnosti koja se hrani ideološkim konstruktima komunista o „internacionalizmu“.  Danas, u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, svaki govor o nacionalnim pravima, nacionalnom identitetu, a pod geslom „Treba gledati od čega se živi.“, stigmatizira se kao „manipulacija političara“, kao da uopće nije važno pitanje „Za šta se živi?“

Ako ne i jednako važno, to pitanje možda je i važnije, jer kad znamo zašto, lakše mi je naći kako, pa ćemo lakše i progutati gorke pilule koje mora popiti svako ko želi naprijed. Zato, naše misli treba „ohladiti“ od emotivnih udara koji se ciljano usmjeravaju iz ruskih i srpskih propagandnih centara i razumjeti da se korupcija, nepotizam, klijentelizam, partokratija neće riješiti promjenom vlasti, nego promjenom kulture, njenom vesternizacijom.

A promjena je moguća samo reformom zakona u skladu sa zakonima Evropske unije i razvijanjem birokratskog aparata koji će raditi u skladu sa zakonima, „slijepo“ ih slijediti i na taj način kontrolirati politiku i ideologijske anomalije. Privatizacija javnih preduzeća i razvijanje individualizma u duhu kapitalizma – smanjit će nivo korupcije u našim društvima. Na tome treba strpljivo raditi i izbaciti revoluciju iz naših umova, pa čak i revolucionarni obračun sa velikorpskom kulturom koja nas guši duge tri decenije.

Otuda, svjesno organizirana društvena akcija kroz medije, nevladin sektor, državne institucije kada se za to ima prilika, put je kojim će se i Crnogorci i Bošnjaci vratiti sebi – paralelno sa uređivanjem državnog aparata nužno je osvještavati identitet, kojem taj aparat treba služiti u praksi. Jer, ako ne znamo ko smo, ni šta hoćemo, bit ćemo ili poniženi, ili robovi, ili i jedno i drugo, bilo svoje, a neuređene ili tuđe države.

Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.