Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 28.06.2020. u 23:04
Kategorija: Kritika političkog uma
Da li je „Zelena transferzala“ mit ili stvarnost? Prisjetimo se da je ovaj pojam bio babaroga u javnom prostoru bivše Jugoslavije, pred sami početak agresije Srbije na susjedne republike, vojne (Hrvatska i Bosna i Hercegovina) i političke (Crna Gora), u vrijeme početka realizacije plana za „konačno rješenje“ albanskog pitanja na Kosovu.
Kako se u to vrijeme (u nekim krugovima, nažalost, i danas) sve što se atribuiralo kao „islamsko“ ili „muslimansko“, što ima „zelenu boju“, a priori tumačilo kao nazadno, retrogradno, zaostalo, primitivno, muslimanski prvaci, poglavito bošnjački, uložili su ogroman napor da dokažu da je „Zelena transferzala“ mit nastao u velikosrpskim propagandnim uredima. Što je istina samo u dijelu koji se tiče propagande.
Balkanski muslimani – strateški partner Zapada
Šta je „Zelena transferzala“? Tipičan srpski, a i tradicionalno hrvatski diskurs (kojem su nasjeli i bosanski mediji, što bi trebalo biti predmetom posebne psiho-socijalne analize) ovom sintagmom nastoje (re)afirmirati islamofobne narative građene na strahu od „prodora islama u Evropu“. Međutim, „Zelena transferzala“ je pojam koji označava praktičnu vrijednost u geostrateškim planovima koji na Balkanu imaju kontinuitet u konstelaciji sila Istoka i Zapada kroz historiju.
„Zelena transferzala“ moguća je isključivo na teritoriji koja je pod kontrolom NATO-saveza. Foto: Demostat
Poput svih velikih imperijalnih poduhvata i Osmanlije su prirodno težile osvajanju prostora u vrijeme evropskoga srednjega vijeka. Nakon sloma Osmanske imperije njeni kulturološki ostaci na Balkanu su preživjeli, uprkos velikim izazovima od strane ponovo uspostavljene srpske države, većinski kulturološkog predstavnika Rusije na Balkanu.
Osmanski kulturološki pojas koji se, u srpskom imperijalnom diskursu u naporima za širenjem prema obali Jadrana naziva „Zelenom transferzalom“, naravno u negativnom smislu, predstavlja branu ruskoj ekspanziji (preko Srbije) na obale Jadranskog mora. Upravo iz tih razloga je ta kulturološka brana uporno njegovana i pomagana od važnih Zapadnih sila još od odlaska Turaka sa Balkana.
Nakon pada Berlinskog zida i udaljavanja Rusije iz Evrope, kulturološka dimenzija „Zelene transferzale“ napokon je mogla dobiti i svoju pojavnost u, pod patronatom Zapada, nastanku nacionalnih država Albanaca, Kosovara, Bošnjaka, Crnogoraca i Makedonaca koji su unutar nje, kao saveznici odani Zapadnim vrijednostima, zaštićeni od Srbije i njenih interesa, kojima su morali služiti od kraja Prvog svjetskog rata.
Dakle, ako zanemarimo srpski imperijalni diskurs ili „velikosrpski novogovor“, ova transferzala ima sasvim logičan geostrateški kontinuitet koji je uvijek imao svoju svrhu i mjesto u međunarodnoj politici.
Srpski vojni analitičar, Aleksandar Radić, konstatuje da je zagovaranje ulaska Srbije u EU bez ulaska u NATO „samoobmana“ i konstatuje: „Političari treba da imaju hrabrosti da bi govorili o članstvu u NATO. Radi se o temi koja oduzima glasove i malo je političara koji su voljni da plate tu cijenu.“ Izvor: Demostat
Globalno, Kina postaje američki i Zapadni „neprijatelj“. Islamski resursi su potrebni u novoj konfrontaciji. Ako „Zelena transferzala“ realizira svoj historijski potencijal u uslovima postmodernog svijeta, oko deset miliona ljudi, čije kulturno-civilizacijsko nasljeđe pripada islamsko-orijentalnom krugu, smirit će se u svojoj egzistenciji nakon što su se njihova sigurnost i mir izgubili padom Osmanskog carstva. I čak što više da nađu svoje samopouzdanje i samopoštovanje kao dio velike globalne slike održanja civilizacije Zapada kojoj je jako bitno čuvati sigurnost plovnih puteva.
Da „Zelena transferzala“ nije nikakav „(pan)islamski projekat“ dokaz su njeni „ne-islamski“ elementi, države Crna Gora i Makedonija, istočno-pravoslavne zemlje u kojoj se ova religija percipira bitno drugačije nego u Srbiji.
Vremenom, saradnja između područja koja mahom naseljavaju Bošnjaci, Crnogorci, Albanci i Makedonci bivaće sve veća u taktu sa izgradnjom transportnih komunikacija na terenu od Bihaća na zapadu BiH do albanskih luka na jugu. Dodamo li tome plinovod, „južni tok“, koji zauvijek Evropu oslobađa ovisnosti od ruskog plina, sili „Zelene transferzale“ u biti neće biti važno kako je ko zove, uprkos islamofobiji na koju su Srbija i Hrvatska rado igrale, i moralizmu i otrovnom stidu kojim Srbija želi opteretiti Crnu Goru.
Srpski tabloidi neumorno upozoravaju na pravljenje velike Albanije. Paradoksalno je što, istovremeno, podgrijavaju atmosferu u kojoj se priznavanje ionako izgubljenog Kosova tumači kao čin veleizdaje, zanemarujući pri tome da bi upravo priznavanje Kosova i demarkacija državnih granica Srbije sa okolnim državama bila najveća prepreka stvaranju velike Albanije. Slika koju prenosimo pod naslovom je: „Evropska unija priznala Veliku Albaniju“. Izvor: alo.rs
Fatalne greške srpske politike i propagande
U svom odnosu spram Zapada, Srbija je historijski imala priliku da pridobije njegovo povjerenje i nije uspjela. Formiranje Kraljevine SHS (kasnije Jugoslavije) bio je nalog Zapada, koji je u toj novoj državi vidio moguću branu od nadirućeg ruskog boljševizma. Srbima je, praktično, dat zadatak glavnog izvršioca radova struktuiranja vrijednosnog sistema u duhu liberalne-demokratskije i kapitalizma. Međutim, odnos srpske krune prema brojčano manjim narodima oslabio je početni južnoslavensko-romantičarski entuzijazam, da bi ga u konačnici pretvorio u vlastitu suprotnost.
I druga Jugoslavije je, donekle, odgovarala Zapadu, prije svega zbog njene tzv. politike nesvrstanosti. Ali onoga trenutka kada se druga Jugoslavija raspala, reafirmirana je „Zelena transferzala“. Srbi, brojčano najveći narod sa demokratskom tradicijom dužom od one koje imaju ostali narodi sa južnoslavenskih prostora, ne samo da nisu prihvatili temeljne Zapadne vrijednosti, nego su vojno krenuli na narode kojima Zapad jeste interes. Ostalo je već postalo historija koja svjedoči povlačenju velikosrpske političke i kulturne paradigme nazad u maticu.
Srpska propaganda je „Zelenu transferzalu“ tumačila isključivo i samo kao muslimanski projekat, a zapravo se radi o geostrateškom planu Zapada, sa Velikom Britanijom i Sjedinjenim Američkim Državama na čelu. U tom planu ključnu ulogu imaju narodi čiji je identitet bitno određen islamsko-orijentalnim kulturno-civilizacijskim nasljeđem. Zato se „transferzala“ i zove „zelena“. Ne znam odgovor na pitanje da li se taj plan i službeno naziva „zelena“, ili joj je srpska propaganda dala boju, ali da jeste „zelen“, u to nema nikakve sumnje.
„Gazimestan je jedna šovinistička manifestacija. Nisu se samo Srbi borili protiv Turaka, u bici su sudjelovali i Albanci, i Hrvati, i Bosanci. To je događaj od značaja za sve jugoslovenske narode. Moj dojam je da u Jugoslaviji postoje snage koje gotovo priželjkuju terorističke akcije na Kosovu. Mogu samo da upozorim Srbe da uvijek kada je neki mali narod, a i Srbi su mali narod, pokušavao da nametne svoju prevlast na Balkanu, to se završavalo njegovom osobnom tragedijom.“ (Ibrahim Rugova, lider kosovskih Albanaca prije osamostaljivanja Kosova) Foto: slobodnaevropa.org
Kako u inteligenciju lidera srpske politike i akademije ne treba sumnjati, teško je povjerovati da za „plan zelene transferzale“ nisu znali onoga trenutka kada je nastao, ili možda koju godinu, ili deceniju poslije. Otuda se nameće pitanje zašto su je pogrešno tumačili.
Balkanski muslimani, jasno je, nisu imali politički, ekonomski, a posebno vojni kapacitet da je sami osmisle i da ima cilj, ne odvajanja Srbije od mora, nego neki baš islamistički, pravljenje balkanskog kalifata, recimo. „Zelena transferzala“ je nemoguća bez aminovanja Zapadnih sila, a njima, bezbeli, nije u interesu takvo što.
Zašto su, onda, Srbi „zelenoj transferzali“ davali značenja kojeg nema? Dva su moguća razloga. Prvi je reafirmacija kosovskog mita, buđenje antimuslimanskih osjećanja kako bi se vlastiti narod spremio za odlučan boj: „Šest vijekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene.“ (Slobodan Milošević) Drugi, u duhu je prvog, i veže se za odanost kulturno-civilizacijskim vrijednostima bitno drukčijim od Zapadnih.
Srpski rascjep između de jure i de facto
Srbi su izgubili sve ratove koje su pokrenuli 90-ih. Cilj je bio napraviti veliku Srbiju, „ujediniti sve srpske zemlje“. Rezultati su katastrofalni za sve narode, uključujući i Srbe, podsjetimo se:
NATO bombardovanje Srbije, logično je, uzrokom je negativnog odnosa prosječnog građanina Srbije prema ovoj organizaciji. S druge strane, uzroci bombardovanja Srbije (zaustavljanje genocida i egzodusa kosovskih Albanaca) u srpskoj javnosti su zabranjena tema. Na slici vojno skladište u Sremskoj Mitrovici nakon bombardovanja. Foto: hr.wikipedia
U Hrvatskoj su doživjeli egzodus. Narod koji je imao priliku imati, de facto, državu u državi (Plan Z4) danas je politički potpuno nebitan. Bosna i Hercegovina je ostala suverena država, a Bošnjaci, kojem je srpska politika planirala nestanak, ne samo opstao, nego postao nezaobilazan politički faktor. Kosovo, „sveta srpska zemlja“, nepovratno je izgubljeno, a „drugo oko u glavi“, Crna Gora, konačno je počela osvještavati (neko će reći kasno, ja ću reći da nikada nije kasno) vlastitu etno-nacionalnu i državotvornu autentičnost, odnosno vratila se svojim kulturno-civilizacijskim korijenima: odlučno stala na stranu Zapada i time, svojom obalskom pozicijom, postala važna u formiranju upravo – „Zelene transferzale“.
Kako je san o velikoj Srbiji de facto zauvijek uništen, pred Srbima ostaje samo jedan, užasno težak zadatak: suočavanje sa činjenicama iz bliske prošlosti. I ne samo nje… Pitam se, primjera radi, kada će doći dan da se Srbi zapitaju zašto su svrgnuli prozapadnu dinastiju Obrenovića i instalirali prorusku dinastiju Karađorđevića?
To je, uistinu, težak zadatak. Ako ga urade valjano, može imati i praktične posljedice. Nepriznavanje presuda Međunarodnog suda za ratne zločine na prostorima bivše Jugoslavije ima krajnje racionalan cilj: izbjegavanje plaćanje odštete žrtvama genocida i ratnih zločina. No, pare su mnogo manji problem od onog koji bi uslijedio na emocionalnoj razini, neizbježan tim više jer bi se cijeli kulturno-civilizacijski okvir u kojem danas obitavaju morao dekonstruirati.
Egzodus Srba iz Hrvatske poslije oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske „Bljesak“ i „Oluja“ prva je ozbiljnija cijena koju je srpski narod platio, nakon što su ga vjerski i politički lideri poveli u osvajačke ratove. Foto: Kurir
Otuda ne treba čuditi nastojanje perjanica srpske politike i kulture da istravaju na sukusu vrijednosti kojima je zajednički imenitelj – antizapadna kultura, koja počiva na poštivanju, ne mitova, „pravde“, nego dogovorenih pravila / zakona.
Poštivanje „dogovorenih pravila“ (a najvažnije u ovom trenutku je poštivanje presuda iz Den Haaga i demarkacija državnih granica Srbije i Bosne i Hercegovine, koje još uvijek nema) velikosrpske planove i de jure i de facto šalje na stranice historijskih knjiga, čega prihvatanje nužno implicira osvještavanje, koje će biti bolno.
Zato je srpska kultura danas, od najniže (tzv. mainstream kulture) do najviše razine (zvanična politika, mediji pod kontrolom srpskog režima u Beogradu, neizbježna SANU) ispunjena mitovtima i vrijednostima koje direktno ili indirektno za sve zlo, ne samo Srba, nego i cijeloga svijeta, okrivljuje Zapad i Ameriku. (Pojedinci i manje organizirane grupe koje se opiru recentnim vrijednostima koje dominiraju u srpskom diskurzu, nažalost, nemaju nikakav uticaj, a nerijetko su izložene i podsmijehu.)
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
