Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 03.07.2022. u 20:35
Kategorija: Kritika političkog uma
Nije fer! Nije fer što o posljednjem kurclušu u Sarajevu motiviranom prekinutim izvođenjem predstave “Zajedno” nemamo pristojnu, smirenu, racionalnu raspravu teoretičara umjetnosti, umjetnika, sociologa, psihologa u javnom prostoru. Umjesto nje imamo, kao i uvijek, eksplicitna i isključiva dijametralno suprotstavljena stajališta, bitno politizirana i ideologizirana. Moraš biti za ili protiv da bi ti se čuo glas, pristojan čovjek ne smije ni pomisliti da kaže: “Polako, daj da čujemo i drugu stranu šta ima za reći.” jer bi ga i jedna i druga strana optužila da “filozofira”.
Svakako imam svoje mišljenje o tome da li je, zašto je, kako i kada je potrebno / nepotrebno u umjetničke svrhe izlagati ogoljeno ljudsko tijelo. Jer, tijelo ima svoje semiotičke vrijednosti. Naša tijela, po sebi, šalju značenja u ne samo vizualnim umjetničkim oblicima, o čemu je u nekoliko poglavlja sjajne knjige “Pulsacija književnosti” pisao slovački teoretičar Peter Zajac.
Primjera radi, čin penetracije muškarca u ženu u porno filmovima nema konotativna značenja, dok u von Trierovom filmu “Antihrist” ima suštinsku: traje svega nekoliko sekundi i opozitna je sceni u kojoj čedno, aseksualno stvorenje koje se, u trenutku dok mu se roditelji seksualno zadovoljavaju, pa ne mogu paziti na njega, penje na prozor, pada sa njega i gine. Roditelji su izgubili dijete zbog toga što su zadovoljavali svoje prirodne nagone. Ili, roditelji su izgubili dijete dok su zadovoljavali svoje prirodne nagone. Možete pročitati tu scenu kako želite, ali ako ste gledali film teško ćete moći oboriti argument da bi bez nje film izgubio makar polovinu svoje značenjske vrijednosti.
Slovački teoretičar Peter Zajac (1946 – 2012) u svojoj knjizi „Pulsacija književnosti“ piše da tijelo ne samo da nosi znakove, nego i svojim somatskim markerima označava, te da „somatski markeri omogućavaju organizmu da koristi skriveni, nesvjesni mehanizam odlučivanja i obilježavaju reprezentaciju emocija i osjeta u mozgu. U ovom smislu oni imaju modalni semiotički karakter.“ (Foto: sk.wikipedia.org)
U teoriji umjetnosti naspram pojma estetika uzvišenog operatibilan je pojam estetika ružnog, koji je utemeljen nakon objavljivanja zbirke pjesama “Cvjetovi zla”, francuskog pjesnika Charlesa Baudileairea. Funkcionalnost estetike ružnog u afirmiranju uzvišenih vrijednosti ne materijala / riječi kojima se gradi književni tekst, bolje reći referanata na koji upućuje taj materijal / riječ / znak, nego afirmiranje uzvišenih duhovnih vrijednosti naspram ovozemaljskih / profanih, možda je najbolje pokazati pjesmom „Strvina“. Baudileare je praktično stao na stranu tradicionalne, monoteističke (preciznije, hrišćanske) percepcije svijeta u kojoj se isključivi primat daje duhovnim naspram ovosvjetkih / tjelesnih / prolaznih vrijednosti („A tada recite, kad vam dođu crvi, / Da vas jedu cjelovima, / Da ja čuvam oblik božanski i prvi / Svim svojim ljubavima“). Snaga poruke spomenutih stihova omogućilo je upravo pjesničko uobličenje jedne odvratne slike leša u raspadanju, odnosno estetika ružnog.
Drugim riječima, estetika ružnog nema funkciju promocije ružnih, nemoralnih vrijednosti, naprotiv. Umjetnost, općenito, ima zadatak da propituje kulturno-civilizacijske vrijednosti, ne da bi ih nužno negirala, mada nesumnjivo postoje djela koja imaju i takvu funkciju, nego da bi nerijetko ojačala uvjerenje u njih, što je nemoguće bez njihovoga osvještavanja.
Nisam gledao predstavu “Zajedno” i ne mogu govoriti o njoj. Kao neko ko smatra da razumnom čovjeku nije potrebno eksplicitno prikazivanje golih tijela u vizualnim umjetnostima da bi se važnost tijela po sebi osvijestila, ne bih je ni gledao da sam bio u Sarajevu. Mada se ne bih smio zakleti da mi ne bi, da sam je gledao, dodatno osvijestila važnost tijela u partnerskim odnosima, a možda i ne bi. Ovisi to kako o samoj strukturi predstave, tako i o mojim kognitivnim i emocionalnim kapacitetima za njenu percepciju. Hoću reći, odbijam a priori afirmirati ili osuditi predstavljanje golotinje u vizualnim umjetničkim oblicima, pa tako i predstavu “Zajedno”.
Charles Baudelaire, francuski pjesnik simbolizma iz druge polovine XIX stoljeća. Utemeljitelj je estetike ružnog, kojom se fokus sa do tada uobičajenog razumijevanja književnosti pomjera ka samom jeziku, njegovim mogućnostima i sofisticiranom izrazu. Zbog svoje zbirke pjesama „Cvjetovi zla“ bio je optužen za ugrožavanje javnog morala. Danas, nezaobilazna je književna činjenica. (Ilustracija: Dunjalučar)
Ali da nije problematična ne bi izazvala ovoliko bure u javnosti. Pokušajmo sagledati obje varijante, i onu po kojoj nije problematična i onu po kojoj je problematična.
Ako je predstava značenjski harmonizirana sa temom festivala na kojem je odigrana (o čemu, kako rekoh, ne mogu govoriti jer je nisam gledao) onda ne bi smjela biti problematizirana. Kako je tema festivala “Ljubav i suživot između ljudi i zajednica”, onda je njen glumac, Marko Mandić, u pravu kada kaže: “Sadržaj predstave Zajedno je i ljubav. Ali ljubav uključuje i tijelo, često nago tijelo.” Golotinja u predstavi koja tematizira ljubav možda je najbolji šamar percepciji ljubavi svedenoj na “džep u kom se hladni prsti zgreju” (Đorđe Balašević), opravdana dekonstrukcija sistemski / masmedijski nametnute paradigme koja ljubavi amputira ako ne jednako važne, onda još važnije elemente od dobrog osjećaja, trenutnog. A trenutak prođe. (Metafizička važnost trenutka je neosporna, ali ne govorimo o tome.) Slijedi život, sa svojim i lijepim i ružnim sastavnicama: Koliko je samo brakova u kojem partneri nemaju seksualni odnos? Koliko je samo brakova koji se održavaju samo radi seksualnog odnosa? Do kakvih tragičnih socijalno-psiholoških lomova može doći ako se tabuizira tjelesnost, saznat ćete ako pročitate priču “Sunce”, Alije Nametka.
Detabuiziranje tjelesnosti ne podrazumijeva nužno eksplicitno predstavljanje golotinje, ali ako se i desi onda se mora kontekstualizirati, kao u spomenutom filmu “Antihrist”, na primjer. Tradicionalne monoteističke kulture isključuju javno predstavljanje golotinje kao potrebno sredstvo osvještavanja, jer njihovi sljedbenici nemaju potrebu za osvještavanjem tjelesnosti na taj način. Ali, šta je sa ljudima koji nisu vjernici, a zaslijepljeni su ljubavlju predstavljenom tekstovima Nure Bazdulj Hubijar? Imaju li oni pravo na nekoga ko će ih pokušati trgnuti iz uljuljkanosti u fiktivne svjetove?
Naizgled paradoksalno, umjetnici koji su indiferentni spram oblika izražavanja imanentnih tradicionalnim religijama rade posao upravo za religije, čiji je cilj osvještavanje Tvorca, koje je nemoguće bez osvještavanja realnosti, nerijetko surove realnosti, surove tim više jer je u svakom čovjeku potencijal za činjenje zla i ružnog podjednak onome potrebnom za činjenje dobrog i lijepog. Da bi se išlo ka dobrom, nužno je osvijestiti i zlo u sebi, a što se nerijetko može postići prikazivanjem, vizualnim prikazivanjem, samoga zla. Narodski rečeno, klin se klinom izbija.
“Svaka predstava je test sa publikom i okolinom u kojoj se igra.” (Marko Mandić, glumac predstave „Zajedno“) (Izvor: N1)
Ipak, osim što se izvodila na javnom prostoru, pa su prisutni građani praktično natjerani da gledaju scene koje ne bi gledali svojom voljom, predstava je problematična iz dva razloga. Sve i da se i sa estetskog i sa moralnog stajališta može odbraniti, problematična je.
Prvi razlog je društveni kontekst u kojem je odigrana. Ako ćemo sintagmom “osvještavanje tjelesnosti” braniti predstavljanje golotinje u predstavama, postavlja se pitanje da li je ono jedno od prioriteta zajednice u kojoj se takve predstave igraju. Funkcija umjetnosti je osvještavanje i propitivanje neupitnih vrijednosti u cilju njihovog ili negiranja ili afirmiranja. Shodno tome, umjetnici su humanisti, neka vrsta postmodernih proroka, kojima je vrata otvorila indiferentnost savremenog čovjeka za monoteističke religije i komunikacijske modele usklađene s njima. S obzirom na rečeno, nameću nam se pitanja: Šta je za Sarajevo i njegove žitelje važnije, propitivanje ideja i modela po kojima funkcionira demokratija ili propitivanje tjelesnosti u partnerskim odnosima? Propitivanje komunikacije u javnom prostoru ili dekonstrukcija tradicionalnog morala, i to one zajednice, one kulture koja je koliko jučer doživjela genocid? Afirmacija bošnjačke kulture ili afirmacija univerazlnih humanističkih vrijednosti? Važno je sve navedeno, ali u datom kontekstu jedno je važnije od drugog. Stajališta sam da Bošnjaci i ostali bosanski patrioti na listi pitanja kojima se trebaju baviti imaju mnoštvo prioritetnijih no što je tjelesnost. Zato je izvođenje predstave “Zajedno” više nego problematično.
Drugi razlog su sami organizatori, sa Dinom Mustafićem, na čelu, od kojih većina vjerovatno nije ni informirana o pojmovima estetika ružnog i estetika uzvišenog, a oni koji znaju ponešto o tome nisu dovoljno racionalni da prepoznaju šta je pozitivna funkcija umjetnosti u recentnom kontekstu. Smio bih se zakleti da je organizatorima, duhovnoj djeci ideologije sarajevske Trojke, preciznije onoga dijela koji se odaziva na ime Naša stranka, dobro “sve što je drugačije, a nije naše, a još bolje ono što je potpuno drugačije od onoga što je naše, i to samo zato što nije naše”. Bošnjačkoj kulturi (našoj) nije imanentan vizuelni umjetnički oblik u kojem se eksplicitno prikazuje golotinja, što je ne čini niti manje, niti više vrijednom u odnosu na ostale kulture, nego je čini takvom kakva jeste. Da li će doći vrijeme kada bošnjačka kultura, iz nije bitno kojih razloga, bude imala potrebu za predstavu “Zajedno” u svome javnom prostoru, vrijeme će pokazati. Danas prosječan Bošnjak, pa i prosječan građanin Bosne i Hercegovine, više je nego konzervativan što ga, kao i njegovu kulturu, ne čini ni manje ni više vrijednim od građanina Slovenije, nego takvim kakav jeste. Ne uvažiti njegove estetske horizonte, i to na njegovom terenu, bez potrebnog i dovoljnog razloga za neuvažavanje, ništa je drugo do njegovo nepoštivanje. Neka predstava koja bi dekonstruirala recentne oblike komunikacije u našem javnom prostoru, a iskočila iz horizonta očekivanja, s druge strane, bila bi poželjna. Pa, u našem kontekstu gledano, zar ne bi umjetnici više sevapa zaradili kada bi propitali sadržaje masovnih medija, nego kada propituju tjelesnost u partnerskim odnosima?
„Želim se izviniti za uznemirenje i pometnju koje je današnjom izvedbom na Trgu Susan Sontag ispred NPS-a, višestruko nagrađivani performans “Together”, renomiranih slovenačkih umjetnika, mogao uvesti u njihove zivote.“ (Jasmina Prolić, umjetnička direktorica Internacionalnog Art Festivala “Zvrk”) Iz ove izjave se da zaključiti dvoje: 1. Jasmini Prolić su od umjetnosti i kontekstu u kojem se umjetničko djelo prezentira, mnogo važniji statusni simboli „višestruko nagrađivan performans“, „renomirani umjetnici“, tim više jer po vlastitom priznanju nije bila upućena u sadržaj predstave i 2. građane Sarajeva implicitno optužuje za neprosvijećenost jer su negativno reagirali na „višestruko nagrađivani performans ‘Together’, renomiranih slovenačkih umjetnika“ (Izvor: Faktor)
Ali kakve veze sve ovo ima sa eksplicitnom porukom “Glasajte za SDA”? Odgovor je u Harisu Zahiragiću, zastupniku SDA u Skupštini Kantona Sarajevo, koji je načinom na koji je prekinuo predstavu, koji bi se također mogao percipirati kao umjetnički performans, uspio ogoljeti stvarne intencije, ne glumaca i autora predstave “Zajedno”, nego organizatora Festivala “Zvrk” na kojem je prikazana.
Istina, Zahiragić je nastupio populistički, isključivo, ni on pojma nema o estetici ružnog i estetici uzvišenog, njega vodi samo kulturološki instikt, ugrađeni bošnjački kulturni kod u kojem, za sada, nema mjesta za umjetničke oblike tipa predstave “Zajedno”. I sada ga “fina gradska raja” proziva za neotesanog SDA junošu, “papka” koji ne zna šta je savremena umjetnost. A zapravo to i nije pitanje koje je važno u cijelom slučaju. Važno pitanje u cijelom slučaju je ko poštuje zakone i procedure, kojima se kreira realnost, a ko ne.
Načinom na koji je prekinuo predstavu, Zahiragić je pokazao da poštuje pravila i procedure, te dominantnu kulturu kojoj pripada i čije pravo na poštivanje želi zaštititi. Dakle, pokazao je da je civiliziran. Organizatori, pak, niti su imali dozvolu za izvođenje predstave na javnom prostoru, kršili su procedure, niti su uvažavali dominantnu kulturu na prostoru (Sarajevo) u kojem je odigrana predstava. Dakle, pokazali su neciviliziranost.
Civilizirani pojedinci i grupe za svoje ciljeve se bore zakonskim putem, što radi SDA. Necivilizirani pojedinci i grupe za svoje ciljeve se bore populizmom, plasiranjem tendencioznih poluistina, otvorenim ignoriranjem realnosti, bošnjačke kulture, posredno tome njenom diskvalifikacijom u aksiološkom smislu.
Gorak ukus, ipak, ostaje što je predstava iznijela na vidjelo naš loš običaj da ono što je šokantno ili osudimo ili podržimo, uopće ga (to šokantno) ne razumijevajući ili, još gore, što i ne pomišljamo da ga treba razumjeti. I tzv. fina gradska raja i konzervativni Bošnjaci pokazali su isključivost, nizak nivo obaviještenosti o važnosti umjetnosti, njenim oblicima, njenom smislu. Zato nije bilo smislene rasprave o predstavi, iako za takve predstave, kako rekoh, u našem kontekstu nema puno mjesta. Bez obzira, da imamo kapaciteta mirno bismo i racionalno raspravljali o njoj, dobrim i lošim stranama njenog prikazivanja, ne bi se vršile dodatne podjele među nama… A možda su upravo i dodatne podjele cilj centara moći kojima služi trenutni režim u Kantonu Sarajevo.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
