Pepeljuga više ne stanuje ovdje – kratko kazivanje o bošnjačkoj usmenoj književnosti

Piše: Mirsad Kunić
Datum: 10.05.2020. u 18:15
Kategorija: Savremeni odjeci

Bošnjačka se usmena književnost na južnoslavenskome prostoru, kako kaže Alois Schmaus, pojavila u ulozi treće, omražene i neželjene (polu)sestre – Pepeljuge (danas se ovom slikovitom alegorijom može predstaviti i sudbina crnogorske usmene književnosti, kao četvrte sestre). Ovu je tvrdnju Schmaus, glasni afirmator bošnjačke usmene epike, posebno krajiške, iznio u uvodnom dijelu svoje znamenite knjige Studije o krajinskoj epici početkom pedesetih godina XX stoljeća ni ne sluteći da će Pepeljuga, samo nekoliko decenija poslije, konačno izboriti se za pravo na postojanje u okvirima globalne kulture.

U procesu kulturne emancipacije, još pod okriljem različitih opresivnih formi sh-hs/jugoslavenskih režima, u skoro stogodišnjem razmaku, osim Schmausa, poseban doprinos dali su još Kosta Hörmann, Luka Marjanović, Friedrich Krauss, Gerhard Gesemann, Milman Parry, Albert Lord, Đenana Buturović, Munib Maglajlić…

Mogući uticaj balade „Hasanaginica“ na evropski romantizam

Međutim, nije bošnjačka usmena književnost svoj emancipacijski put započela u drugoj polovini XIX stoljeća, kako se obično misli, nego cijela dva i po stoljeća ranije, kada je ušla na velika vrata evropske književnosti i evropske kulture.

Radi se o poznatom slučaju Hasanaginice, „jedne od najljepših svjetskih balada“, koja je, zahvaljujući italijanskoj publikaciji iz 1774. godine doprla do nacionalnih književnih autoriteta i dobila pravo glasa na većini evropskih jezika. Fortisov inicijalni čin izazvao je drugi još važniji – krajnje afirmativnu reakciju J. W. Goethea i drugih njemačkih romantičara na pojavu ove balade.

Naime, čini mi se da nisu dovoljno istraženi, ili su naprosto skrivani pa prešućivani, eventualni uplivi Hasanaginice na oblikovanje romantičarskih ideja njemačkih pisaca, posebno onih koje govore o narodnom geniju ovaploćenom u narodnoj književnosti. Nije, čini mi se, istražena, ili je opet prešućena, moguća veza Hasanaginice sa inicijativom Goethea, braće Grim i Herdera da se na južnoslavenskome dijelu Balkana krene u sistemsko sakupljanje usmene tradicije, što će, naposljetku, rezultirati znamenitim sakupljačkim projektom Vuka Karadžića u Srbiji, koji će, opet, inicirati slične projekte u Hrvatskoj i Bosni.

Važno je nama, koji se danas bavimo bošnjačkom usmenom književnošću, osloboditi se romantičarskih narativa građenih na Vukovim idejama svekolike srpske narodne književnosti i na Vukovoj poetici “dobre epske pjesme” i, istovremeno, sa naglašenom opreznošću čuvati sebe od pada u ponore sopstvenog nacionalromantizma. Na tako postavljenim osnovama u posljednjih nekoliko desetljeća odvija se konstruiranje novog vjerodostojnog narativa o zasebnoj usmenoj književnosti Bošnjaka, koja ima svoju dugu povijest emancipacijskih bijegova iz traumatičnoga prostora roditeljskog slavenskog doma, pri čemu svoju trezvenu zrelost demonstrira sviješću o pripadanju a ne odricanju, sposobnošću savladavanja traume a ne robovanja istoj.

Bošnjačkom usmenom tradicijom riješeno „Homersko pitanje“

Hajde da se nastavimo igrati sa alegorijom o Pepeljuzi. Nakon prvoga bala u društvu Fortis-Goethe-Puškin prinčeva, zatim drugoga u pratnji kavalira poput Hoermanna-Marjanovića-Kraussa-Schmausa, naša je Pepeljuga dočekala i treći poziv na završni bal, da bi konačno bila uvedena u salon odabranih.

Naime, radi se ujedno o trećem emancipacijskom pohodu, kojega vodi najprije Milman Parry, a zatim njegovi nasljednici Albert Lord, John Foley i drugi iz samoga centra svjetskih naučnih i kulturnih tokova.

Tridesetih godina XX stoljeća Parry je, vođem nekim svojim naučnim razlozima, došao na prostore Bosne, Crne Gore i Srbije i, nakon skoro dvije godine terenskog istraživanja, ostvario najopsežniji i znanstveno najozbiljniji uvid u bošnjačku usmenu književnost, istovremeno i jedan od najznačajnih folklorističkih projekata u svijetu. Iz tog uvida i neposrednog kontakta sa živom usmenom tradicijom došao je do otkrića o visokom stepenu razvijenosti bošnjačke usmene tradicije, o njenoj organskoj pripadnosti istoj onoj evropskoj tradiciji na čijem početku figurira Homer.

Istovremeno, Parry ovakvim spoznajama u određenoj mjeri dovodi u pitanje veliki eurocentrični narativ, potkopavajući ga u samoj njegovoj osnovi. Naime, dovodi se u pitanje inokosna središnjost Homera, kao onoga ko stoji na početku eurocentričnog narativa i mita o nezaustavljivom progresu, time što mu se uz rame stavlja Avdo Međedović, ‘Homer našega doba’, koji je u stanju komponirati i izvoditi velike epove poput Ilijade i Odiseje. Da se razumijemo, velike ne samo obimom – uostalom, Avdo je u konačnom zbiru stihova ispjevao oko osam takvih epova – nego ljepotom naracije i kompleksnošću kompozicije.

Svijet kroz priču postaje dio nas

Pored Avde Međedovića ne treba ispustiti iz vida ni Saliha Ugljanina, Halila Bajgorića, Murata Kurtagića, Ćamila Kulenovića, Murata Žunića, Mehmeda Kolakovića, Salku Vojnikovića, Ibru Topića… – svi su oni bili savremeni rapsodi, koji su sačuvali isti onaj odnos prema svijetu kao u Homerovo doba, kako je zaključio Parry a kasnije i Zlatan Čolaković.

Svijet nije za njih materijalni resurs, kao što je to postao nama od epohe prosvjetiteljstva, već narativni potencijal koji nas okružuje i čiji smo dio, a kada ga pretvorimo u priču – on postaje dio nas. Predstava o subjektu koji svijet pretvara u priču i internalizuje ga u svijet subjekta predstava je blažene umirujuće harmonije koje više nema.

Drugi subverzivni atak na eurocentrični narativ impliciran je u Parryjevim zanimljivim opservacijama o odnosu usmenosti i pisma, tačnije, o presudnoj važnosti usmene tradicije, koja je, prema Parryju čak i važnija od pisane u povijesti konstruiranja evropskog identiteta.

Samoovješćujući pogled unutra, onaj koji se desio sa pojavom prosvjetiteljstva, bio je iniciran spoznajom evropskog kulturnog subjekta o važnosti usmene tradicije i potrebom da se ona počne sakupljati i istraživati, sa čime se događa kopernikanski obrt i ubrzani prosvjetiteljski put u progres. Istovremeno se potkopava neupitna supremacija pisma i svega šta se kasnije izvodilo iz tog obuhvatnog pojma – knjige, nauke, znanja, tehnologije, progresa – dovođenjem u istu ravan naše usmenosti, naše potrebe da sebe sačuvamo u živom govoru, a ne samo pismu i u vremenu koje mu nije naklonjeno.

Koliko god je bio velik spisak apologeta isti je, ako ne i veći, bio spisak poricatelja samosvojnosti i bilo kakve vrijednosti bošnjačke usmene književnosti, samo što je glas njihovoga poricanja sve više sličio na graktanje sumanutih vrana.

Njihovi stavovi derivati su Vukove poetike usmene (=narodne) književnosti, koja je pažljivo izvođena i temeljena na srpskoj epici, optimiziranoj u sažetom stilu i obimu od svega nekoliko stotina stihova. Takav je Vukov standard dobre epske (=junačke) pjesme slijedio i neko koga se smatralo ozbiljnim znanstvenikom, Zdeslav Dukat, zapadajući u čisto epigonsko sljepilo kada kao primjer dobre i sažete pjesme uzima Hasanaginicu, da bi je suprotstavio pretjerano opširnom epu Ženidba Smailagić Meha Avde Međedovića.

Zašto je nama danas važna usmena književnost? Zato što je produkt usmenosti, za naše pretke to je bio jedini način trajanja u jeziku, za savremenike važan segment našega bića bez kojega nas ne bi bilo, a razumijevanjem sopstvene usmenosti stvaramo preduslov za pravilno razumijevanje (sve)obuhvatne pismenosti. Na taj način shvaćena usmena književnost omogućava razumijevanje pisane književnosti.

Na kolektivnom planu, osvješćivanjem toga dijela kulturnog identiteta, kako je to Parry pokazao na primjeru evropskog, stvaramo pretpostavku da kao narod iz faze adoloscencije uđemo u fazu zrelosti.

O potrebi za Drugim u bošnjačkoj epici

Mi svoje razloge pronalazimo u sebi a ne izvan sebe, u slobodnoj ponudi i izboru kulturnih sadržaja, a ne u borbama za oslobođenje od okupacije; mi smo vanjsku slobodu već posjedovali, nedostajala nam je još ona unutrašnja.

Zato Friedrich Krauss za bošnjačku epiku kaže da je produkt slobodnog i otvorenog duha, da je osvajačka u vojnome (jer je bila dio osmanske osvajačke misije) i još više u smislu kulturnoga pohoda vođenoga jakom potrebom za Drugim i Drugačijim. Zato je prostor kojim se kreću bošnjački epski junaci znatno proširen i višestruko nadmašen – Biograd, Osijek, Sisak, Siget, Carigrad, Moskovija, Indija, Malta, Talija samo su neki toponimi koji mapiraju bošnjački epski prostor – administrativne i granice sopstvenih identiteta su tu da budu savladane i pređene a ne da zatvore i štite.

Još jedan važan razlog nam se nameće. U vrijeme kada se cijeli svijet bori protiv najopasnije bolesti u posljednjih pedesetak godina nije naodmet podsjetiti se da su slične pošasti harale u prošlosti i da su našle svoje mjesto u različitim pjesmama i predajama. Dakle, iskustvo opasne bolesti nije novo, novi je možda samo virus, sve je već doživljeno, opjevano i ispripovijedano.

Usmena je pjevačica/pjevač, pripovjedačica/pripovjedač oduvijek imao potrebu da sva iskustva, pa i ona najcrnja i najtragičnija, poput kuge/morije, obuhvati jezikom i stavi u pjesmu ili predaju, time im dajući smisao i neophodnu lahkoću podnošenja. I drugi životni sadržaji su opjevani i opričani, kako oni iz vanjskog tako i oni iz unutrašnjeg svijeta. Epski se pjevač našao pred zadatkom obuhvaćanja svijeta oko sebe, a lirska pjevačica pred zadatkom izražavanja doživljaja svijeta, na sceni je klasično umijeće opijevanja svijeta oko sebe (događajnog) i svijeta u sebi (doživljajnog).

Elaborilala je tako bošnjačka epika i iskustvo Drugoga iz svog neposrednog okruženja. Kosta Hörmann u zbirci “Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini” donosi predaju o snovima i mejdanu Alije Đerzeleza i Kraljevića Marka, dvojice suprotstavljenih junaka mitskih karakteristika. Oba junaka, svako u svome prostoru i na udaljenim tačkama, sanjaju isti san u kome im posestrima vila dovodi onoga drugog junaka da se pobrate, jer je, kako kaže, bolji junak od prvoga.

Maskiran u derviša Alija kreće u potragu za onim ‘drugim i boljim’, susreću se negdje između, na sredini, i nakon osmosatnog mejdana, kada je vidio da će biti pobijeđen, Marko traži od neznanog junaka da mu kaže svoje ime. Kazujući imena junaci otkrivaju svoje prave identitete, otkrivajući svoje identitete – odlučuju da se bratime. Epsko pobratimstvo ovdje nam se nudi kao predidentitarni model za prevazilaženje prepreka, nesuglasica i sukoba u interpersonalnoj komunikaciji, što je mogući odgovor na konstantne i depresivne identitarne pritiske.

Granica – kao filozofski motiv bošnjačke usmene književnosti

Kako u ovom kratkom kazivanju o bošnjačkoj usmenoj književnosti ne osvrnuti se na pjesmu Bećirbegova ženidba Halila Bajgorića iz Stoca, pjesmu koja na literarno uvjerljiv način podastire deseterački model transformacije mitskog u krajiškog junaka, u junaka koji je isuviše sličan živim ljudima a nimalo bogovima, kako samog sebi dovoljnog junaka – John Foley ga je nazvao „a lone wolf“ – iz njegove kule ‘poviš Sarajeva’ spustiti u konkretan prostor i privesti ga (udbinskoj) zajednici, konačno, kako na epski uvjerljiv način ispripovijedati prastari i vječiti mit o čovjekovom padu, silasku ili progonu sa neba na zemlju.

Ili na pjesmu-alegoriju Nahod i Radovan, sinovi Bojičić Alije Murata Kurtagića iz Rožaja, koja aktuelizira najvažniju temu krajiške epike, bošnjačke i bosanske književnosti – a to je granica – granice koja nije samo puka prostorna dijelnica, nego duboko identitarno obilježje, koje istovremeno cijepa i spaja naša pojedinačna i kolektivna bića. Ili, šta reći za snažno individualizirane krajiške junake, sa naglašenim senzibilitetom za psihološku karakterizaciju – Mustaj-bega Ličkog, Muju i Halila Hrnjice – koji još snažnije grade skladnu udbinsku zajednicu, kao arhetipski model funkcioniranja svake zajednice. I šta reći za najizrasliju pojavu među njima, za Budalinu Talu ili Ličanina Talu, vedrog antijunaka, kako ga je nazvala Hatidža Krnjević, koji svojom pojavom smrtno ozbiljnome svijetu epske pjesme daje jednu višu dimenziju, a idealiziranu sliku privodi optimalnoj obuhvatnosti svijeta.

Uticaj bošnjačke usmene tradicije na Sigmunda Freuda

Friedrich Krauss, uz Parryja i Lorda još jedan suvereni poznavalac i apologet bošnjačke usmene književnosti, pored nekoliko objavljenih tekstova, ostavio je iza sebe značajnu zbirku, koja se čuva na University of California Los Angeles (UCLA). Međutim, njegove zasluge idu još i dalje, u pravcu uvođenja naše usmene tradicije u središnji narativ evropske misli XX stoljeća.

Naime, Krauss je svoga kolegu i prijatelja Sigmunda Freuda zainteresirao za građu koju je godinama sakupljao i istraživao među Bošnjacima Hercegovine do te mjere da će Freud najprije revidirati a zatim i teorijski dovršiti neke svoje ideje i spoznaje o snovima, seksualnosti i zaboravljanju.

Na osnovu Kraussove građe i nekih usmenih svjedočenja Freud je bio zaintrigiran načinom na koji se Bošnjaci odnose prema sopstvenoj seksualnosti i smrti, dvjema radikalno suprotnima segmentima njihovih života. Ako se seksualnosti daje središnja pozicija u hedonističkom konzumiranju svijeta, iznenađuje da se i sam čin umiranja doživljava na sličan način – kao bezuvjetno prihvatanje i prepuštanje trenutku prelaska iz prolaznog u vječni svijet, priželjkujući nastavak uživanja, erotskog prožimanja, na jednoj od zasluženih pozicija dženneta.

Freud se, naravno, nije bavio našom usmenom tradicijom, njemu je Kraussova građa služila kao podsticaj i korektiv za neke od ključnih ideja, ali je ovim antropološkim invektivama, kao i brojnim drugim idejama koje je ostavio iza sebe, postavio okvire za nova razumijevanja i tumačenja.

Tako se naša usmena tradicija, u svjetlu ovih uvida u kolektivnu psihologiju, može čitati i razumijevati kao kolektivno podsvjesno, unutar kojega je pohranjeno naše ukupno bivanje u prostoru i vremenu, naše prihvatanje života i smrti do nivoa hedonističkog prepuštanja i životu i smrti, kao prolaznim tačkama na putu ka vječnom uživanju.

Na jednom polu nalazi se sevdalinka kao sveprožimajuće rastakanje subjekta u prostoru, kao trenutni odgovor i bijeg u orgazmički zaborav, a na drugom balada sa svojim užurbanim hodom kroz prolazni ka svijetu vječnog uživanja. A između jednog i drugog pola smjestio se život uhvaćen u epske narative o čovjekovoj etičnosti na putu savladavanja prepreka, ekstenzivna i uzbudljiva pripovijest, kao odgovor na intenzivnu i tegobnu povijest.

Mirsad Kunić rođen je u Tuzli, odrastao u Turiji, Opština Lukavac. Školovao se u Lukavcu, Beogradu, Sarajevu. Kao Fulbrightov gostujući istraživač na Harvardu istraživao Parryjevu zbirku. Bavi se fenomenom usmenosti i usmene tradicije, posebno neistražene bošnjačke. Predaje Usmenu književnost na Univerzitetu u Tuzli. Autor nekoliko knjiga o usmenoj tradiciji, posebno bošnjačkoj. Posjeduje obimnu građu iz bošnjačke usmene književnosti i čeka istraživače da pokažu interes.