Platforma za progres – ušminkani populizam

Pišu: Amira Banjić i Maida Šljivić
Datum: 29.10.2020. u 21:00
Kategorija: Kritika političkog uma

Da je politička situacija u našoj državi kompleksna svjesni su i građani Bosne i Hercegovine i predstavnici vlasti. Jedan od ključnih razloga za to je ustavno uređenje države unutar kojeg antibosanska politika predstavnika administrativne jedinice unutar BiH, entiteta RS, konstantno sprečava progres društvenog i političkog života i to stalnim nagovještavanjem neostvarive secesije. Pored toga, visok stepen korupcije, i ekonomske i privredne poteškoće u BiH neki su od osnovnih razloga nezadovoljstva građana koji krivicu vide isključivo u predstavnicima vlasti. Mnogo je primjera nezadovoljstva i ogorčenosti prema državi, a njihov izvor trebalo bi, smatramo, ponekad potražiti i u nama, preciznije načinu na koji doživljavamo i percipiramo društvo, kao takvo, i odnose u njemu.

„Put u ropstvo“ 

Na tom fonu autor našeg portala, Sanjin Salahović, piše tekst Otrovni stid u procjepu između neba i zemlje.  Naime, u tekstu se između ostalog elaborira distinkcija, za javni diskurz važnih pojmova – moral i moralizam, kao i značenje samog pojma otrovnog stida, kao autodestruktivne pojave s kojom se suočava i pojedinac i zajednica.

Iz spomenutog teksta izdvojit ćemo dio koji upućuje na pokušaj socijalizma da zamijeni religiju: „Zamijenio je samo junake, pa je umjesto Isusa stavio generalno jaku ličnost (Staljin, Tito…) za obožavanje, a umjesto Boga državu. Kapitaliste i bogataše je uzeo za zlo, radništvo i siromahe za dobro te opravdao diktaturu i svima obećao da je isključiva egzistencija samo dobroga (radništva) moguća i na Zemlji. I na kraju, sam pojam ‘odlučnoga i teškog boja’ sinonim je za ‘sudnji dan’ a komunizam predstavlja milenarističke predodžbe o rajskome životu na zemlji nakon njega.“

Postsocijalističke države, kakva je i naša, pogodno su tlo za izgradnju kulta ličnosti, za jake lidere odnosno za različite autokrate koji će ”donijeti raj na zemlju”. Stvarnost je pak nešto drugo. Pokušaj izgradnje jake države koja će omogućiti nebeskoj pravdi da zauvijek uništi zlo na zemlji, za F. A. Hayeka je ništa drugo do „put u ropstvo“. U BiH na političkoj sceni bili su, a i dalje su brojni ovakvi lideri, jer se u javnom diskursu i dalje glasno čuje da ”nama treba čvrsta ruka”. O idejama, svjetonazorima nema riječi.

Nova / stara politička pojava

Jaka, stabilna država, svakako je poželjna. Poželjna je i sloboda govora, tj. kritiziranje vlasti  ma koliko bila dobra, uvijek može biti bolja, jer je po prirodi – nesavršena, kao i pojedinac što je nesavršen. Zato, vice versa, vlast i pojedinca, državu i građanina, kao takve, nesavršene,  treba prihvatiti, odnosno analizirati njihove postupske stalno imajući u vidu njihovu – nesavršenost. Što nije slučaj u našem političkom životu.

Na našoj političkoj sceni, opoziciono djelovanje se svodi isključivo i samo na diskreditiranju i stranaka koje su trenutno na vlasti, ne racionalnom argumentacijom nego naracijom koja hrani osjećanje da je moguća realizacija metafore abrahamske priče o borbi između dobra i zla. Narativi o nužnosti apsolutnog eliminiranja negativnih pojava, koji hrane moralistički duh društva, osnovno su i jedino oružje političkog djelovanja određenih stranaka. Takav način politike (ako se politikom uopće može nazvati) dovodi nas do pojma populizam koji sam po sebi nije ideologija, ali može poslužiti u nedostatku ideologije.

Relativno nova politička organizacija u Bosni i Hercegovini, Platforma za progres, čiji je predsjednik Mirsad Hadžikadić stara je po načinu političkog djelovanja. „Školovan čovjek koji se vratio iz Amerike“ – narodski  je opis lidera Platforme za progres koji je na izborima 2018. godine zavrijedio skoro 60 hiljada glasova. Hadžikadić je nakon ovakvog rezultata osnovao Platformu za progres, a imat će i kandidate na predstojećim lokalnim izborima.

Kako i sam naziv njihove protesne šetnje iliti kampanje „Dosta je bilo šutnje“ referira na kritiziranje trenutne vlasti, tako se i skoro svi Hadžikadićevi javni nastupi odnose na glorificiranje narativa koji bi u narodu trebali probuditi pobunjenički stav, sa namjerom da više ne budu „robovi trenutnog sistema“: „Mi nemamo državu. Mi imamo ljude koji koriste državu za sebe. Osnovni problem je politička elita na vlasti“ Ovakva izjava jedna je u nizu koje smo imali priliku čuti od svih opozicionih partija i prije pojave Platforme za progres, a koja odgovara populitičkom narativu oslikavanja reaktivne, a ne kostruktivne vizije jedne politike.

Populizam umjesto ideologije

Analizirajući javne nastupe Hadžikadića primjetno je pojednostavljivanje stvarnosti, populizam, davanje jednostavnih rješanja. U svom radu Populizam i kriza demokracije, Augustin Derado upoznaje nas sa bitnim svojstvom populizma, a to je pojednostavljivanje političkog života, te negiranje kompleksnosti demokratskog političkog procesa, pri čemu jednostavna rješenja postaju njegov zaštitni znak.

Tako, primjera radi, Hadžikadić se zalaže za nestranačke premijere. Na pitanje novinara da li je to moguće, lider Platforme odgovara: ”Oni treba da razmišljaju sa pozicije BiH, trenutno oni samo zastupaju interese stranke. Oni bi trebali da zalede sve funkcije i da tako rade.“

Svako geslo Platforme nije ništa novo, ponekad je i naivno. Tanka je linija između liberalne demokratije i populizma kada su u pitanju narativi za zalaganje za opće (građansko) dobro, ali je unatoč tome razlika očita – populizam ćemo prepoznati po relativiziranju kompleksnosti političkog života i djelovanja.

Kada je na sceni određeni problem, populista se trudi da ga što detaljnije prikaže i rado otkrije krivca, koji je uglavnom pripadnik vladajuće elite koju je već predstavio kao nužno zlo u svom idealnom obliku borbe između dobra i zla. Pri tome biva samo prezentator problema. Rješenje? Ako ga i ima, pojednostavljeno je, pri čemu su zanemarene mnogobrojne kompleksne okolnosti karakteristične za balkansko, posebno bosanskohercegovačko podneblje.

Treba li SAD učiti od Bosne i Hercegovine?

Na tom tragu, primjećujemo Hadžikadićevo pojednostavljivanje kako bh. političkog života tako i mentaliteta koji gradi kulturu/e u BiH:

„Ljudi shvate da im je u interesu zajednička efikasna dobra država i biraju najboljeg čovjeka. Ja sam apsolutno uvjeren da bi Bošnjaci birali najsposobnijeg čovjeka bez obzira ko je on i odakle dolazi. A da Amerika uvede sljedeće: Svi moraju imati člana predsjedništva ili određen broj mjesta u američkom kongresu. Da u Americi uvedemo ustav i zakonski proces koji imamo u BiH, za 8 godina Amerika bi se raspala. (…) Mi moramo imati jednog predsjednika kojeg svi moraju birati pa čak i ako kažemo ‘Hajde da imamo tri predsjednika, ali da svako može birati bilo kojeg’. Bar bi bili bliže nekako budućnosti.“

Imamo pravo na ironiju, jer nam ovakva izjava otvara vrata za nju: stepen političke kulture i demokratske svijesti građana Bosne i Hercegovine na znatno višem je nivou od onoga koji imaju građani SAD-a, jer Bosna i Hercegovina se sa svojim ustavom i zakonskim procesima ne raspada skoro tri decenije, a SAD bi se raspala za osam godina.

Šalu na stranu. Citirana izjava klasičan je spin, usuđujemo se reći i vrijeđanje inteligencije građana. Hažikadić politički i kulturološki rat koji se vodi protiv Bošnjaka i Bosne i Hercegovine svodi na problem ustavnog ustrojstva zemlje, populističkim mantrama svjesno skrivajući contradictio in adiecto u vlastitoj izjavi: ustav naše zemlje takav je kakav je upravo i samo za to što politički predstavnici dva konstituenta (srpskog i hrvatskog) u državi ne žele funkcionalnu državu. I njegova izjava bi imala smisla kada bi uperio prstom na proizvođače problema u društvu – ideologe srpsko-hrvatskih velikoprojakata i njihove operativce u našoj državi.

Ali očigledno je da, politički slabo obrazovanim građanima harizmatičnom, lideru nije do prepoznavanja suštine problema, nego upravo do promocije crno-bijele slike svijeta isticanjem razlike između „potlačenog naroda“ i „elite“: istaći ontološku razliku između „nas“ (dobrog naroda) i „njih“ (zlih političara), skrivajući istinu, koju niko razuman ne može poreći, da je broj dobrih i zlih građana proporcionalan dobrim i zlim političarima.

Poput kolega iz tradicionalne ljevice u BiH, SDP-a i NS-a, ne pravi razliku između probosanskih politika SDA, DF, SD i GS, s jedne, i antibosanskih SNSD i HDZ s druge strane. Imamo posla sa žilavim narativnim postupkom imanentnog lijevo orijentiranoj građanskoj sceni koja zastupa stajalište o sukobu „tri razarajuća nacionalizma unutar Bosne i Hercegovine“, koji na sebe navlače „korupciju, kriminal i svaku drugu nesreću“.

Mirsad i Dritan – politička braća blizanci

Rješenje Hadžikadić pak vidi u ujedinjenju svih probosanskih snaga koje trebaju izgraditi nacionalni plan BiH za narednih 150 godina. No, nedugo poslije ovakvih izjava izjavljuje kako bi vrlo rado koalirao sa strankama iz bh. entiteta RS-a.

Na naš upit nije li malo kontradiktorno propagirati ujedinjavanje probosanskih snaga, a onda zalagati se za  koaliciju sa strankama koje grade antibosansku politiku i u svojim programima imaju Bosnu i Hercegovinu samo u tragovima, odgovorio je: „Opcije sa kojim razgovaramo u entitetu RS su nove političke opcije koje nisu bazirane na ekstremnom nacionalizmu. Također, ja mislim da su nacionalisti u tom entitetu postali nacionalisti iz pragmatičnih razloga (pobjeda na izborima), a ne iz ideoloških razloga.“

Ova izjava čak je na fonu revizionizma i ne odgovara stvarnosti – srpski nacionalsocijalizam je ideološka pozicija stranaka u RS-u, nije ga stvorio ni Dejtonski sporazum, čak ni rat, nego je otrovni plod svetosavske kulture i ideologije, koju je utemeljivo Velimir Nikolajević. Hadžikadić to očito ne vidi, ne može ili ne želi vidjeti. Kako god, možemo konstatovati da, predsjednik nove političke opcije u Bosni i Hercegovini, koja je protiv nacionalista, ali ne i onih iz manjeg bh. entiteta, nema potreban moralni kapacitet da se suoči sa prepoznavanjem kulturološkog rata koji se protiv Bosne vodi još od 19. stoljeća, a čega posljedica jeste loša ekonomska i društvena klima, i ne samo u Bosni i Hercegovini.

Da naš problem nije samo naš, odnosno da se sa fenomenima sličnim Hadžikadiću suočavaju i druge države koje su nekada bile u sastavu bivše Jugoslavije, pokazuje i nedavna postizborna situacija u Crnoj Gori. Lider Građanskog pokreta URA, Dritan Abazović, koji se u svom programu zalaže za građansku, sekularnu, prozapadnu Crnu Goru u koaliciji je sa političkim partijama, dobro organiziranim ćelijama svetosavskog velikosrpstva, koje negiraju identitet Crnogoraca i Crnu Goru žele vratiti pod srpske skute.

Fenomen ostrašćene borbe protiv suverenestičkih političkih opcija u Bosni i Hercegovini (SDA) i Crnoj Gori (DPS), očito je, upućuje na mnogo složeniju igru od one kakvom nam je većina medija nastoji predstaviti, a u kojoj su Dritan Abazović i Mirsad Hadžikadić politička braća blizanci. Jer, nemoguće je zagovarati prozapadnu državu, a biti spreman koalirati sa srpskim (u Crnoj Gori), odnosno srpskohrvatskim (u BiH) šovinistima.

Hadžikadić Dodikovu i Čovićevu politiku vidi ovako:„Ja ne vjerujem da su Dodik i Čović nacionalisti. Ja mislim da su oni praktičari kojima je njihov interes skoro najvažniji. I onda se to prenosi na interes naroda, pa onda pogledajte kako je njima, a kako je narodu.“

Retoričke vještine, očigledno, nisu strane Hadžikadiću, kao i podcjenjivanje inteligencije bošnjačkih birača (jer i on očekuje njihove glasove, Srbi i Hrvati glasat će za njega na nivou statističke greške). Zadovoljit će Bošnjaka (Dodik i Čović su loši momci, kojima je „njihov interes najvažniji“), tako da on neće razmišljati o onome što kaže i suštinski poručuje: Čović i Dodik nisu nacionalisti, oni su samo „loši momci“, a „pravi problem“ i „pravi nacionalista“ je „Bakir Izetbegović“, koji je nacionalista, jer je i on (njegova partija) na vlasti i „samo gleda svoje interese“. Ništa se drugo ne može zaključiti iz nestavljanja Bakira Izetbegovića u isti saf sa Dodikom i Čovićem.

Evolucija ili revolucija

Zajedno sa pojednostavljenom slikom o bh. društvu i jednostavnih rješenja za probleme, Mirsad Hadžikadić zagovara zapadne vrijednosti, sa idejom sekularizma i kapitalizma, što je odličan put ka skidanju plašta socijalizma i napretku u duhu sa kulturom koja je prošla sve potrebne civilizacijske procese i koja se pokazala kao najuspješnijom za njeno slijeđenje. Međutim, da bi se pogurao progresivni kotač u tom pravcu nužno je osloboditi se moralizma i početi shvatati kulturu kao proizvod nas samih – nesavršenih bića.

Mnogo prije zvaničnog početka predizborne kampanje, Platforma za progres je krenula u nju. Do sada je organizirala protestne šetnje u osam gradova: Sarajevo, Tuzla, Mostar, Bihać, Brčko (online), Banja Luka, Zenica i Goražde. Protesti jesu legitiman način izražavanja nezadovoljstva građana. No, da li se revolucionarnom promjenom vlasti može govoriti o evolutivnom procesu, za početak, individue koja zajedno sa ostalima gradi kolektivitet, a što Hadžikadić i sam zagovara.

Možemo li se, najzad, revolucionarnom a ne evolutivnom promjenom vlasti uklopiti u zapadnu civilizaciju koja je prošla kroz fazu drugog srednjeg vijeka u kojoj su ljudi, metaforički govoreći, silaženjem Isusa sa križa i približavanjem ljudima, prihvatili odgovornost za posljedice vlastitih izbora. Društvo koje nije spremno razumijevati i prihvatiti činjenicu da je pokušaj dostizanja apsolutne pravde na zemlji sizifov posao, pokleknut će na prvim problemima s kojima se suoči.

Ista situacija sa početka priče – stvara se nezadovoljstvo i ogorčenje vanjskim faktorom (državom), kada stranke ne ispune svoja obećanja. Hadžikadić će u konačnici biti samo jedan od lidera koji su upečatljivi po svojoj harizmi, a ne ideji. Vjerujemo da ga većina sljedbenika i slijedi samo zbog toga.

Poslije navedenih nekorektnosti, veoma je teško predati svoje puno povjerenje onome koji imidž svoje stranke odnosno pokreta gradi na već viđenim populističko-moralističkim odrednicama: ”Mi smo dobri, oni su loši. Daj nam glas i pobijedit ćemo zlo.” – koji svoju politiku grade na pitanju šta? umjesto kako?

„Izgradit ćemo novoga čovjeka“

Kada prihvatimo da je politika jedne zajednice bitno određena njenom kulturom, odnosno da kultura pravi državu, a ne država kulturu, onda nije teško zaključiti da će pozitivne promjene u društvu dešavati brzinom proporcionalno brzini kojom se mijenja naše svjesno, i na individualnom i na kolektivnom nivou. Paradoksalno, sa ovakvim stajalištem saglasan je i Hadžikadić: „Nudimo promjenu u svakom čovjeku i obavezu svakog čovjeka da doprinese promjeni. Iskra – od čovjeka do čovjeka da bi se na kraju napravio plamen mirnodobskim putem kako bi se promjena razmišljanja dovela do promjene u državi.“, ali i to da su, parafraziramo, potrebne i „progresivne platforme“. Imamo li na sceni novi socijalni inžinjering? Sanjaju li „ideolozi“ Hadžikadićevog pokreta „promjenu čovjeka“?

I mi smo stajališta da „svaki čovjek mora doprinijeti“ boljitku zajednice, ali ne i pod bilo čijom palicom (platformom), čak i ako je ona progresivna. Misija portala „Bosanska misao“ je doprinos razvoju zajednice koja je „individualizirani kolektiv“, nipošto zajednica „kolektiviziranih individua.“

Kada na pijedestal stavimo i individuu i kolektiv, zajedno, ne suprotstavljene jedno drugome, i prihvatimo sebe kao nesavršena bića, postavlja se pitanje: Šta želimo u Bosni i Hercegovini – državu koja je procentualno malo više dobra nego loša i kao takva dovoljna da bi egzistirala ili nebesko carstvo u Bosni? Ako nas pitate, mi biramo slobodu pojedinca njegujući svoj bošnjački identitet kroz povjerenje u vlast koja nam tu vrstu slobode pruža – strpljivo, odgovorno i racionalno. Samo tako dajemo do znanja ostalim kulturneprijateljima da većina u ovoj zemlji misli o Bosni i Hercegovini.

Ne sumnjamo da će Haždikadić i njegova Platforma za progres dobiti povjerenje dijela građana koji vjeruju da će „sposobni i pošteni“ brzo i efikasno riješiti ozbiljne probleme sa kojima se suočava, ne samo Bosna i Hercegovina, nego i njoj susjedne države, a posebno Bošnjaci i Crnogorci kojima su imena (identiteti) ugroženi. Ono što tvrdimo, jeste da su „sposobnost i poštenje“ isprazni sadržaji ukoliko politički subjekti, koji (uglavnom) sami sebe atribuiraju na taj način, nemaju sposobnost da prihvate nesavršenost, kao jednu od temeljnih odrednica i pojedinca i ovosvjetskog uređenja.

Priča o vječnoj borbi dobra i zla, nebeska je, ne zemaljska kategorija. I tu abrahamsku priču treba stalno čitati i (re)interpretirati, nipošto bukvalno shvatati, što nam, po svemu sudeći, sljedbenici Mirsada Hadžikadića žele nametnuti. Svjesno ili nesvjesno, potpuno je nevažno. Važno je prepoznati još jedan u nizu od populističkih projekata, ovoga puta ušminkanog, koji razvlači pamet bosanskom čovjeku.

Amira Banjić rođena je 22. 10. 1998. godine u Tuzli. Živi u Klokotnici, Doboj Istok. Osnovnu školu završila je 2013. godine u Klokotnici, a Srednju medicinsku školu, smjer farmaceutski tehničar u Gračanici, koju završava 2017. godine. Trenutno boravi u Tuzli, gdje pohađa treću godinu Filozofskog fakulteta, na Odsjeku za bosanski jezik i književnost.

Maida Šljivić, rođena 26. 06. 1999. godine u Tuzli. Osnovno obrazovanje je stekla u Živinicama, a Srednju medicinsku školu završila u Tuzli. Od 2018. godine studira na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, studijski program Politologija usmjerenja međunarodnih odnosa i diplomatije. Trenutno je studentica 2. godine. Aktivan je član i sekretar Studentskog vijeća Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.