Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 03.12.2021. u 19:05
Kategorija: Kritika političkog uma
Sve što se dešava posljednjih dana u kontekstu razgovora i pregovora Zapadnih izaslanika (Matthew Palmer i Angelina Eichhorst) sa političkim predstavnicima u Bosni i Hercegovini o promjeni izbornog zakona mene motivira da se suočim sa mučnom činjenicom: sami sebe ne doživljavamo ozbiljno i uporni smo u nastojanju da nam drugi riješe problem, jer ga moraju riješiti. Moraju jer je to i pravedno. Oni (Zapad) imaju realnu moć (novac, diplomatiju, vojsku), mi je nemamo, ali smo dobri ljudi i ne želimo nikome zlo. Sigurno ne želimo! Zato Zapad nama mora pomoći. A nikako da shvatimo da – ne mora. Pomoći će nam ako u tome vidi svoj interes. A, Bogu hvala, vidi ga.
I ne bih sipao drvlje i kamenje na bošnjačku politiku, za koju nisam siguran da li je politika ili politikantstvo. Da budem još precizniji, ne sumnjam da se politikom bavi Bakir Izetbegović i još možda nekoliko ljudi iz probosanskog bloka, uključujući staru gardu SDP-a poput Mirka Pejanovića i Ive Komšića, koji nisu aktivni učesnici recentnih političkih pregovora i dogovora, ali zasigurno su „tu negdje“.
Ono što mene brine je reafirmacija antizapadnog narativa kod Bošnjaka: na društvenim mrežama sve češći su statusi koji idu u pravcu stajališta da Zapadne diplomate ne žele pomoći Bosni jer je većinski narod u njoj muslimanski.
Izjava Richarda Holbrookea, citirana u tekstu dekontekstualizirana je. A i da nije… Jesmo li zaboravili probleme koje smo imali s navalom islamističko-vehabijskih narativa, problema koje smo zbog njih imali po džamijama, paradžemata, dok ih nije riješio uvaženi reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović. Citirana izjava Holbrookea znači da su Amerikanci razumjeli opasnost etabliranja te destruktivne ideologije da se rat nastavio, jer nam je svima u tom periodu bilo nejasno zašto Zapad jednim potezom ne zaustavi agresiju, pa su vehabijska objašnjenja izgledala logična. Stvarnost je potpuno drugačija – SAD je saveznik Bošnjaka (muslimana) i Bosne i Hercegovine. (Foto: Tuzlanski.ba)
Naravno, frustraciji i emocionalnim, da ne kažem nepromišljenim, reakcijama otvoren je prostor. Očigledan je nedostatak političke volje kod Srba i Hrvata da se Bosna i Hercegovina uredi kao moderna evropska država i građansko društvo. Politički Beograd koristi prekodrinske Srbe kao svoje pijune za slabljenje Bosne jer, nadaju se, može doći trenutak kad ponovo oružjem mogu pokušati razbiti Bosnu, pa nije loše pripremati teren za takvo što. Zato su razumljive reakcije u javnosti negativno intonirane spram ponašanja Zapadnih diplomata. Međutim, one su, prema mome mišljenju, ili rezultat nerazumijevanja politike kao „discipline“ koja ima za cilj uraditi ono što je moguće (ne ono što je ičija želja) ili čisto politikantsvo.
Ovo prvo me brine. Ako visoki zvaničnik jedne ozbiljne probosanske političke partije na svom FB-profilu piše statuse čija se značenje svode na „Zapad nas ne voli samo zato što smo muslimani“, šta očekivati od prosječnog građanina koji nije na izvoru informacija kao taj političar. A za dokaze te brutalne neistine koriste se izjave izvađene iz konteksta koje se tumače, a što jeste stvarna opasnost, kao neoprostiv grijeh davaoca jer se, izgleda, s obzirom na njegovu moć očekuje da ne može pogriješiti. Da ne govorim da je, ne daj Bože, možda bio u pravu, ali našem uhu ne godi ono što kaže.
Referiram na izjavu Richarda Holbrookea: „Da nismo napravili Dayton, Al Qaida bi nas napala iz Bosne, ne iz Afganistana.“ Ta izjava je postala viralna i služi kao dokaz da Zapad ne voli muslimane i ne želi im dobro. Potpuno se zaboravlja da nam Zapad jeste pomogao tokom rata, u svakom pogledu, a i sama Holbrookeova izjava da „Bosne ne bi bilo da nije bilo Alije Izetbegovića.“ prešućuje se, a zapravo je upravo ta izjava dokaz da Zapad ne da ne voli muslimane u Bosni, nego ih vidi kao saveznike. Zapad niti voli, niti ne voli muslimane, niti bilo koga, on ima ili nema interes da sa ovim ili onim političkim subjektom gradi relacije, pozitivne ili negativne.
Nemamo razloga da ne vjerujemo Zlatanu Begiću, jednom od lidera DF-a, koji je izjavio da je Matthew Pallmer, govoreći o Inzkovim dopunama Krivičnog zakona BiH, kojim se zabranjuje negiranje genocida, rekao i to da su „zabrane nisu dobrodošle u demokratskim društvima“. Istini za volju, ta Pallmerova izjava vrijednosno je relevantna kao izjava Dritana Abazovića da u Crnoj Gori ima više sljedbenika Crkve Srbije, nego Crnogorske pravoslavne crkve. Pallmer jeste dao izjavu koja ne uvažava kontekst zabrane koju je nametnuo Inzko. Ali da li je ta njegova rečenica toliko bitna u pregovorima o Izbornom zakonu? K tome… Iznoseći je u javnost, prohrvatski mediji u Bosni i Hercegovini iskoristili su je kako bi insinuirali da je Pallmerova neformalna izjava stav SAD-a, a što nije istina. (Screen-shot: Dnevnik.ba)
Ne naša ljubav prema Zapadu, nego interes da u našem društvu etabliramo vrijednosti Zapadnog kulturno-civilizacijskog kruga, trebao bi biti zvijezda vodilja naših političkih djelovanja i javnih narativa. Ali za takvo što potrebno je uozbiljenje nas samih u pravcu zajednice koja zna prepoznati razliku između „nebeske pravde“ i „zemaljskih nesavršenosti“, od samih ljudi do onoga što sami stvaraju (narative, organizacije, države, nacije, ideologije, filozofije…). I kad se osvijesti da je politika „umijeće mogućeg“, onda se u izjavama političara ne traži dlaka u jajetu, a posebno se ne vade iz konteksta i koriste u ideološkim i / ili ideologiziranim narativima, koji služe politikantsvu, ne politici.
Posljednje pismo Denisa Bećirevića, jednog od korifeja bosanske ljevice upućeno Bakiru Izetbegoviću, njegovih sedam pitanja za političkog lidera Bošnjaka, u trenutku kada se vodi rovovska borba da od naše države ne napravimo aparthejd, mučno je politikantstvo, pokušaj da se promovira vlastiti autistični pogled na svijet, okićen moralističkim parolama kao novogodišnja jelka, te otvori prostor u kojem će se politički suparnik dovesti u poziciju da troši energiju na objašnjavanje očiglednog: razgovarati se i sa neprijateljm – mora, jer je to nalog – politike.
Da je u pitanju politikantsvo par excellence, dokaz je „okvir“ iz kojeg je izvučena jedna izjava, čije značenje je u ovom trenutku potpuno irelevantno.
Bakir Izetbegović je za Federalnu televiziju dao odličan intervju u kojem su tri ključne stvari, vrlo bitne za relaksiranje nervoze i frustracije proizvedene u javnosti na tendecioznim i ideologiziranim poluistinama.
“To President Izetbegovic, with best wishes for your important work – Bill Clinton” (The White House, Washington, USA, March 3, 1994) “Predsjedniku Izetbegoviću, uz najbolje želje za Vaš važan rad – Bill Clinton” (Bijela kuća, Washington, SAD, 18.3.1994) Zašto se u našoj javnosti ne razgovara o tome šta je to „važan rad“ koji je, prema mišljenju Billa Clintona, radio Alija Izetbegović? Da li je to samo borba za Bosnu i Hercegovinu ili i više od toga? (Izvor: Fondacija Alija Izetbegović)
Prvo, Izetbegović je jasno rekao da ne vidi problem u Palmerovim nastojanjima, osim što je američki diplomata pregovore o izbornom zakonu fokusirao na izbor članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ne i na izbor za Dom naroda. Time je potvrdio činjenicu da američke diplomate ne mogu biti neprijatelji Bosne i Hercegovine, jer im to nije interes. K tome, bitno je relaksirao javnost uplašenu da nam „Zapad okreće leđa“. Uistinu, prosto je nevjerovatno da Zapad, koji je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bio uz nju, a poslije uložio silne napore da je organizira kao stabilnu državu, sada odustaje od nje. I Palmerove izjave se izvlače iz konteksta, i u tako dekontekstualiziranim upisuju se značenja strateške važnosti, što je, oprostite što ću biti grub, čisti bezobrazluk.
Druga stvar je otkrivanje onoga što je očigledno, a što se u javnosti ne smije izgovoriti jer je zabranjeno, budući nekompatibilno sa jugosocijalističkim narativom u kojem nema mjesta za narode, nego samo za građane (kad već nema i „radnih ljudi“ s njima). Kristalno je jasno da Amerika želi vratiti Hrvate u sporazum iz kojeg su izašli, Washingtonski sporazum, kako bi se time oslabila srpska politika u Bosni i Hercegovini, time i bosanske Srbe uvoditi laganim koracima u prozapadne narative. Da bi se postigao taj cilj, politički ustupak Hrvatima se mora napraviti – budimo fer, nije u redu da im Bošnjaci biraju predstavnika. Kao što nije u redu da Hrvati koristeći Dom naroda koče procese integracije Bosne i Hercegovine u evroatlantske tokove. I Bošnjaci i Hrvati moraju popustiti. Bolje je to, nego da idemo tuk na utuk: ne kajem se što sam i sam glasao za Željka Komšića na posljednjim općim izborima, jer je HDZ prethodno svojim potezima praktično slao Bošnjacima poruke da ga ne zanimaju njihovi politički interesi. I opet ću, ako HDZ ne pokaže političku volju da se s Bošnjacima dogovori, ali da nije u redu birati drugima predstavnike, nije.
Kakvi su izrazli lica predstavnika Zapadnih diplomata, a kakvi bosanske ljevice? Šta nam govore o unutarnjim svjetovima i jednih i drugih?
I treća stvar kojom je Izetbegović dokazao da je suštinski demokrata je po ko zna koji put ponovljen poziv ljevičarskim i građanskim strankama da se formira jedinstven probosanski blok. Sam je iznio činjenicu kojom je prilično dekonstruirao Čovićeve himere o građanskim strankama kao bošnjačkim: za građanske stranke glasalo je 30 % građana koji nisu Bošnjaci, a za HDZ svega nešto manje od 180.000 Hrvata. Bakir Izetbegović nije politikant, mogao je devalvirati ideologije lijevih i građanskih stranaka pristajanjem na Čovićevu podvalu o njima kao „bošnjačkim strankama“, ali nije, niti će to ikada uraditi jer razumijeva šta je politika, šta je realnost, ali i šta su granice ispod kojih bošnjačka i probosanska politika neće ići. Također, on ozbiljno doživljava građane koji se ne žele nacionalno deklarirati, kao i političke partije koje ih predstavljaju, možda mnogo više nego one same.
Ništa od toga Denis Bećirević ne razumije. On se zakačio za izjavu Izetbegovića da je spreman razgovarati s Aleksandrom Vučićem vrteći sedam puta jedno te isto pitanje. Kao da predsjednik najveće bošnjačke i bosanskohercegovačke političke partije nema pravo razgovarati sa bilo kim, pa čak i predsjednikom Srbije. Naravno, dignitet naših državnih institucija se mora poštivati, ali i uvažiti realnost da se nacionalni interesi najbrojnijih naroda na prostorima bivše Jugoslavije još uvijek nisu usaglasili i da su, nakon prestanka oružanih sukoba, u latentnom sukobu drugim sredstvima, što je signal da treba razgovarati. K tome, ne vidim kako se omalovažavaju bosanskohercegovačke državne institucije ako politički lider jednog naroda razgovara s političkim liderom drugog naroda. Jer politički lideri u realnosti postoje, iako ne postoje u jeziku ljevice dok je u opoziciji i obećava slobodu koju, kad bi došla na vlast, ne bi dala neistomišljenicima.
Bećireviću, Ćudićki, Konakoviću i ostalim liderima „trojke“ moralnije je sjesti s Bakirom Izetbegovićem i Željkom Komšićem i dogovoriti zajednički nastup. Nemoralno je podmetati nogu političarima koji se rovovski bore i za državu i za njih same.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
