„Zelena transferzala“ – mit ili stvarnost (II dio)

Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 28.06.2020. u 23:04
Kategorija: Kritika političkog uma

„Zelena transferzala“ – mit ili stvarnost (I dio)

Uporno odbijanje stvarnih uzroka

U tom kontekstu, vrlo je zanimljivo čuđenje prof. dr. Milana Mijalkovskog, profesora na Fakultetu bezbijednosti Beogradskog univerziteta, što je „hrišćanski Zapad“ pokrovitelj „zelene transferzale“. Dakle, i dalje srpski mediji insistiraju na potpunoj nesuvislosti koja „zelenu transferzalu“ tumači kao master plan muslimana Balkana, i krajnje ozbiljno i na način primjeran stripovima Alan Ford.

Insistiranje srpskih medija i njihove akademije na religijskoj atribuciji političkih projekata („muslimansku zelenu transferzalu“ podržava „hrišćanski Zapad“) ništa je drugo do istrajavanje u precizno i svjesno izgrađenim kulturno-političkim narativima kako bi se legitimizirala destruktivna ideologija koja je i Srbe i susjedne narode zavila u crno, a odavno izgubljeni ratovi, nekada, kada dođe do promjene na Zapadnoj političkoj sceni (Srbi u jačanju desničarskih i antiglobalističkih političkih projekata u zemljama EU polažu velike nade), bili zalog ponovnog pokretanja vojne ili političke akcije za ostvarenje srpskih političkih ciljeva. Radije to, nego promjena, koja se kad-tad desiti mora, i po dubini i po širini, po svim „srpskim zemljama“, ne samo u Srbiji.

Spomenuto „čuđenje“, odnosno svojevrsno priznanje da iza „Zelene transferzale“ stoji Zapad, da nije autentičan projekat muslimana, nema funkciju otkrivanja istine i skidanja „grijeha“ sa muslimana, naprotiv. Spomenuto čuđenje profesora Mijalovskog je ništa drugo do istrajavanje na mitu o Zapadu koji ne voli Srbe.

Kako je neprihvatljivo govoriti o ljubavi (voli – ne voli) u međunarodnim političkim odnosima, a jedino ispravno govoriti o interesima, nije teško zaključiti da Zapad, sa sve balkanskim muslimanima, niti voli, niti ne voli Srbe, kao što se ni među sobom niti vole, niti ne vole. Interesi Zapada i muslimana Balkana su se poklopili. K tome, u geostrateškom i poslovnom smislu, imaju šta ponuditi jedno drugom.

„Zelena transferzala“ štiti interese Zapada kroz NATO-pakt od ruskog uticaja čija je najstabilnija baza u Srbiji, a muslimanski narodi Balkana se prihvatanjem tih istih interesa štite od tradicionalnih ataka Srba na njih i njihove teritorije. I kada govorimo o „Zelenoj transferzali“ i njenom postojanju na relaciji Zapad – balkanski muslimani imamo tipičan primjer win-win situacije. Benefite imaju i nemuslimanski narodi, Crnogorci i Makedonci. Ovi prvi posebno, a o tome nešto kasnije.

Nije bilo što je i moglo i moralo biti

A, zašto odvojiti Srbiju od mora? Odvajanje Srbije od mora samo zato što je to interes Zapada ne znači da je projekat „Zelene transferzale“ moralan. I kako se neko, pa i autor ovoga teksta, usuđuje tako lakonski govoriti o pravljenju „zida“ prema moru jednoj državi i njenom narodu?

Tako što je moralno Srbiju, ovakvu kakva jeste, odvojiti od mora. Jer se u Srbiji nije desilo ono što se desiti moralo. Nismo čitali ovakve vijesti nakon 5. oktobra 2000. godine:

„Kako javlja dopisnik BHRT iz Beograda, pred zasjedanje Skupštine Republike Srbije, na kojoj se sprema donošenje Deklaracije o genocidu u Srebrenici, atmosfera u Beogradu je dovedena do usijanja. Desetine hiljada građana, koji su pristigli iz svih dijelova Srbije i bh. entiteta Republika Srpska, te pristalice prosrpskih partija u Crnoj Gori, izašli su na ulice sa slikama i transparentima Radovana Karadžića i Ratka Mladića, oštro protestvujući protiv donošenja takve deklaracije.

Na upit kako tumači očigledan sraz javnosti i izabranih političkih predstavnika u Srbiji, predsjednik Vlade Republike Srbije, Zoran Đinđić, odgovorio je da, citiramo, „liderstvo ne znači povlađivanje mišljenju većine, nego preuzimanje odgovornosti.“ Izjava, koju je Đinđić dao za javni servis RTS na sličan upit: „Srpski lideri danas moraju preuzeti odgovornost za ono što su prethodni srspki lideri uradili susjedima u ime Srba.“ izazvala je buru u javnosti, pa su se na nekim transparentima demonstranata na ulici našli i natpisi poput „Zorane ustašo!“ i „Zorane turčine!“

Da masovni protesti, primjećuju politički analitičari, neće eskalirati u neželjeno nasilje razlog treba tražiti u patrijarhu Srpske pravoslavne crkve, Pavlu, koji je pozvao sve Srbe na hrišćanske vrijednosti priznavanje i okajavanja grijeha, te traženja Carstva Nebeskog u sebi, što je nemoguće bez istine. Podsjetimo se da je Patrijarh srpski Pavle, još za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu rekao: „A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi poslednji Srbin, ja da sam taj poslednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga“

Zanimljivo je da se predstavnici SPC–a, iako niti jednom riječju nisu osudili Deklaraciju koja danas treba biti izglasana, nalaze među demonstrantima. Pretpostavlja se da je srpsko svećenstvo preuzelo na sebe ulogu smirivanja strasti.

ili

„Predsjednik SANU–a dr. Milan St. Protić izjavio je danas kako u udžbenike historije za srednje škole u Srbiji, iako nije prošla distanca od dvadeset godina, koliko je potrebno da se događaji iz prošlosti objektivno tretiraju, ipak moraju naći bazične informacije o bližoj prošlosti. „Potrebno je, makar u nekoliko riječi, naglasiti da je uzrok ratova na prostorima bivše Jugoslavije srpsko-komunistička mašinerija koja je vaskrsla destruktivne ideologije krv i tla uobličene u ideji o velikoj Srbiji. To je ne samo naša moralna obaveza prema susjednim državama i narodima, posebno Bošnjacima nad kojima je izvršen genocid, nego i zbog tranzicije kolektivne svijesti iz totalitarne u liberalno-demokratsku.“

ili

„Na ceremoniji odavanja počasti žrtvama stravičnog zločina u Pionirskoj ulici u Višegradu, kada su zločinci iz Vojske republike srpske u jednoj kući žive spalili preko 80 ljudi, mitropolitu Tuzlansko-zvorničke eparhije, vladiki Kačavendi, pružena je hitna pomoć. Naime, tokom zajedničke molitve predstavnika svih vjerskih zajednica u BiH na ovom mjestu, vladiki Kačavendi je pozlilo. Očevici tvrde da je, dok su ga unosili u kola hitne pomoći, u polusvjesnom stanju izgovarao: „Ovo se ne radi u Hristovo ime… Ovo se ne radi u Hristovo ime…“

ili

…

Nikada nije kasno da se ovakvi događaji iz imaginacije teleportuju u realnost. Ako za procese koji za krajnji cilj imaju njihovo ostvarenje srpske institucije nemaju snage, onda bi ih trebali pokrenuti Srbi na individualnom nivou, zarad mira u njima samima i dostizanja potrebne kritične mase u kvantitativnom smislu.

Do tada, „Zelena transferzala“ je krajnje moralan i srbofilan čin. Ona pomaže jednoj kulturi da se pravilno formatira u Svijetu i okrene pronalaženja vlastitog mira u sebi.

Crna Gora – ključ „zelene transferzale“

„Progledalo drugo oko“, jedan je od satiričnih komentara na društvenim mrežama nakon što je Skupština Crne Gore usvojila Zakon o slobodi vjeroispovijesti, poslije kojih su uslijedile poznate litije, kao posljednja odstupnica velikosrpskog nacionalizma, čiji je početak kraja bio potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma.

U diskurzivnom smislu, najžešći otpor velikosrpskoj politici pružaju upravo Crnogorci. Kao da je montenegristika radosno vrisnula nakon što je puštena iz stoljetnog pritvora.

Imena, široj javnosti u bivšoj Jugoslaviji manje poznata, Milorad Popović, Radovan Radonjić, Šerbo Rastoder, Nikola Adžić, mlađi intelektualci sa Fakulteta za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja, Aleksandar Radoman, Adnan Čirgić, Sanja Orlandić, Boban Batrićević, samo su neka od imena koja širu javnost sa internet-portala i radio i TV emisijima doslovno podučava crnogorsku javnost o njihovoj vlastitoj historiji. Na društvenim mrežama nebrojene su grupe koje slave „zelenaše“, Krsta Zrnova, na youtube-u bukvalno možete učiti o povijesti Crne Gore…

Niko kao Crna Gora nije nanijela težak udarac svetosavskom velikosrpstvu. A otkud odjednom ta navala crnogorstva? Pa, kako rekoh, oslobodila se. Milo Đukanović i njegov DPS, sviđali se nekome ili ne, bili korumpirani ili ne, još su 1998. godine, kada se Đukanović razišao sa pokojnim Momirom Bulatovićem, preuzeli su na sebe ulogu lidera koji će Crnu Goru uvesti u NATO-pakt. I to su uspješno uradili.

Koliko je Crna Gora važna, vidljivo je golim okom na geografskoj karti. Koliko je Crna Gora i njena borba sa velikosrpstvom važna za Bosnu i Hercegovinu (neovisno o tome što joj je u realpolitici saveznik), razvidno je iz jezika kojim govore navedeni intelektualci. Skrenuli bismo s teme kada bismo o tome govorili, ali ne mogu odoljeti, a da čitaoce ne motiviram dobronamjernom provokacijom: „crnogorsko čojstvo“ nije nacional-romantičarski pojam, nego realan. Ono što prosječan bošnjački intelektualac misli, a ne smije ili ne želi reći, političke korektnosti ili nekog drugog razloga radi, crnogorski govori bez imalo otrovnog stida.

Crna Gora, svojom geografijom, ključna je u „zelenoj transferzali“, što govori dvoje: 1. projekat veze nema sa religijskim opredjeljenjem naroda i države koji ulaze u nju, 2. Crna Gora obuhvata južni Sandžak, dominantno naseljen Bošnjacima, a i u samoj islamsko-orijentalnoj kulturi naroda koji živi u njoj ne vidi nikakav problem, jer je po uređenju građanska država.

Šta to rade Hrvati?

Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini, predvođena Čovićevim HDZ-om, a za koju još uvijek ima podršku (i ne znamo do kada će je imati) u političkom Zagrebu, frustrira svakog dobronamjernog građanina Bosne i Hercegovine.

Iracionalna je i za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu nedobronamjerna. Služi se lažima i političkim spinovima. Neprincipijelna, nedosljedna, a kada su u pitanju zločini ruku pod ruku je sa srpskom politikom: ne priznaje odluke iz Den Haaga, slavi UZP, provocira „Herceg Bosnom“… A trebaju nam biti od pomoći, i nama i Crnogorcima.

Hrvatska politika koristi gužvu koju stvara bošnjačko-srpski politički i ideološki sukob i nastoji za sebe ućariti što je moguće više, ne vidjevši da takvom politikom samo otežava stanje vlastitom narodu u BiH. Stabilna, prosperitetna Bosna im nije u interesu, jer Hrvatska se boji za svoju tanku obalu od Ploča do Dubrovnika. Jaka Bosna i Hercegovina, članica NATO-a i EU, omogućila bi, primjera radi, privatnim poduzetnicima investicije na tom dijelu obale Republike Hrvatske, što bi dalje impliciralo i bosanskohercegovački kulturni uticaj.

Sa recentnih pozicija gledano, hrvatskoj antibosanskoj politici uzroke treba tražiti i u ko zna kakvim poslovnim sporazumima koje nekoliko lidera HDZ-a ima sa ruskim oligarsima. Otuda i savez sa SNSD-om Milorada Dodika i njegovom destruktivnom i drskom politikom, kao najrevnosnijim pijunom u Putinovim rukama.

Kad je „Zelena transferzala“ u pitanju kopiraju mantre srpske propagande. Može im se. Hrvatska je u NATO-savezu, a vlast i uticaj u Bosni i Hercegovini im je 300 % veća u odnosu na broj stanovnika BiH koji se izjašnjavaju kao Hrvati.

Proces ulaska Bosne i Hercegovine u euroatlantkse integracije svojom politikom usporavaju, ali ga ne mogu onemogućiti. U konačnici, kada dođe trenutak ulaska BiH u NATO, neće praviti problem, a to je najvažnije. I kada dođe taj dan, halalit ćemo im sve što rade posljednjih deset godina. Ali im se neće zaboraviti.

„Zelena transferzala“ – mit ili stvarnost (III dio)

Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.