Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 28.06.2020. u 23:04
Kategorija: Kritika političkog uma
„Zelena transferzala“ – mit ili stvarnost (I dio)
„Zelena transferzala“ – mit ili stvarnost (II dio)
SDA i NATO?
Bošnjaci u svom kulturno-civilizacijskom i političkom habitusu nemaju problem sa nadnacionalnim institucijama, pa ni sa NATO-savezom, dapače. Ne samo zato što je zahvaljujući NATO-intervenciji u Bosni i Hercegovini i u Srbiji zaustavljen rat kod nas, a i spriječen genocid nad Albancima na Kosovu. Odluke ključnih bošnjačkih institucija, SDA i Islamske zajednice, više su nego očigledno usmjerena ka Zapadu, Evropskoj uniji i NATO-u.
Ipak, smetnje donekle može praviti koketiranje sa Turskom i njenim liderom Ejupom Taipom Erdoanom. Ulazak u NATO podrazumijeva ne samo vojno, nego i ideološko prilagođavanje liberalnoj demokratiji Zapada, u njemu nema mjesta za trenutnu blagoglagoljivost Ankare i Moskve.
Skoro je neshatljiva nezainteresiranost bosanskih medija o pitanjima vanjske politike. Osim deklarativnog opredjeljenja za euro-atlantske organizacije, mediji ne prate šta i da li išta radi bosanka diplomacija. Denis Zvizdić, u vremenu dok je obavljao funkciju predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH imao je nekoliko vrlo važnih posjeta Njemačkoj i zemljama Zapada. Foto: Fokus.ba
Ponovimo, „Zelena transferzala“ nije muslimanski projekat, nego projekat Zapada, i Turska je pristala da bude dijelom njegove realizacije, nije ga osmislila. Zato može i odustati od njega, može joj se, kao i Hrvatima u Bosni što se može mnogo štošta.
Dobre veze Bošnjaka i Bosne i Hercegovine sa Turcima i Turskoj ne smiju biti upitne na kulturnom i ekonomskom planu, ali na političkom se i Turskoj treba reći „Ne!“ ako dovodi u pitanju našu opredjeljenost za Zapadne vrijednosti.
Koliko je u tom smislu nedavno vađenje iz naftalina Amira Zukića, i to u jeku „afere respiratori“ i Kojović-Konakovićevih najava o „vrućem ljetu“, američko upozorenje Bakiru Izetbegoviću i SDA da moraju birati između SAD i Turske, ako za to bude potrebe, vrijeme će pokazati.
Opredjeljenje Željka Komšića i njegovog DF-a, kojem će se pridružiti Socijaldemokrate BiH, sa Enverom Bijedićem na čelu, da podrže stratešku politiku SDA kada su u pitanju euro-atlantske integracije, nesumnjivo će ubrzati procese „vesternizacije“ Bosne i Hercegovine, ali i doprinijeti stabilizaciji probosanske politike i na unutrašnjem planu. Foto: Predsjedništvo Boene i Hercegovine
No, jedno je izvijesno. Pred predsjednikom SDA je težak zadatak održavanja na okupu svih bitnih faktora unutar najveće bošnjačke političke partije, u kojoj ima svega, od srbofila, jugonostalgika, islamista, korumpiranih kriminalaca, poslušnika, ali i nacionalno osviještenih, razumnih, čestitih i kompetentnih kadrova koji dobro razumijevaju historijsku i geostratešku šansu za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu. Ovih potonjih je više, ma koliko se mediji trudili da sliku prikažu drukčijom.
Turska je u NATO-savezu, iz njega će jako teško (ili nikako) izaći, ali ako se bude moralo, Erdoanu se više ne bi smjelo govoriti „Hoš geljdi, baba!“ („Dobro došao, babo!“), nego „Sus!“ („Tišina!“) ako počne pričati o „amanetu koji mu je ostavio Alija“.
Slika koja govori više od hiljadu riječi
Glavna fotografija ovoga teksta govori više od hiljadu riječi o opredjeljenosti albanskih i bosanskohercegovačkih lidera za poštivanje institucija (nema rukovanja, nose se maske), a velike zastave Albanije i Bosne i Hercegovine, i samo one, u neoklasičnom (razum!) enterijeru pod naslovom Prioritet put Sarajevo – Podgorica – Tirana simboliziraju strateško savezništvo država na istoku Zapadnog kulturno-civilizacijskog prostora.
Nikakve dileme ne treba imati da li će i kad Tirana početi sa realizacijom ovoga projekta. (Erdoan je pogurao put Sarajevo-Beograd. Haštag: samokažem; Zato bi bilo dobro da, ako u jezičko-simboličkom smislu želimo pokazati naklonost stranom gostu, „Hoš geljdi!“ zamijenimo sa „Diten e mire“.)
Podgorica, za sada, možda ne vidi interes, jer taj put veže Srbe iz istočne Bosne i zapadne Crne Gore, u kojoj je većinski prosrpsko stanovništvo. No, jednoga dana, i sami Srbi u okolini Foče i na potezu Šćepan Polje – Plužine (Crna Gora) jednoga dana će poželjeti da izađu iz sivila u kojem decenijama žive, hraneći duh pričama koje su ih vodile u izgubljene ratove. To sivilo hoće nestati kada njome prođe brza cesta ili autoput, a kraj njega hoteli, moteli, benzinske pumpe, planinska odmarališta od kojeg će građani srpske nacionalnosti zarađivati. Jer, niko neće tjerati Srbe da ne budu Srbi ako pristanu biti dijelom civilizacije Zapada. Naprotiv, na njih se računa, posebno bosanske Srbe, uprkos svemu.
Sarajevo može biti problem, što zbog nužnosti konsenzusa sa Srbima (koji će zasigurno kočiti) i Hrvatima (koji će također kočiti ako se u međuvremenu Čović ne razvede od Dodika), te tzv. bosanske ljevice, kojoj je jedina misija rušiti SDA. Bošnjački faktor, u ovom trojedinom Predsjedništvu, opet, trebao bi i morao naći načina da put Sarajevo – Podgorica – Tirana bude izgrađen i prije puta Sarajevo – Beograd. Legalan, legitiman, nelegalan, nelegitiman, lično bih svaki podržao.
Izvor: Slobodna Bosna
„Zelena transferzala“ je stvarnost koja pomaže i Srbima
„Zelena transferzala“ nije mit, nego stvarnost. Nije vjerski, islamistički, neoosmanski, nego politički projekat liberalno-demokratskog Zapada. Ključnu ulogu u njemu imaju narodi (Bošnjaci i Albanci) i građani koji, bez obzira na to kako se u nacionalnom smislu izjašnjavaju (Crnogorci i Makedonci islamske vjere), pripadaju islamsko-orijentalnom kulturnom nasljeđu.
Biti pripadan islamsko-orijenaltnom kulturno-civilizacijskom nasljeđu ne znači biti islamista. Također ne znači biti antisrpski niti anti-bilo-šta-ili-ko raspoložen, to je samo jedna u nizu činjenica. Otuda, iako „Zelena transferzala“ jeste projekat realno izvodiv jer balkanski muslimani blagonaklono gledaju na civilizaciju Zapada, ona je antisrpski projekat onoliko koliko Srbi istrajavaju na „transferzali“ koja ujedinjuje „sve srpske zemlje“ i onoliko koliko ostale zemlje, koje nisu Srbija, nazivaju srpskim zemljama.
Zato je „zelena transferzala“ srbofilski projekat. Ona pomaže Srbima da bolje vide budućnost koja ih čeka ukoliko ostanu stameni u svojoj mitologiji i svetosavskoj ideologiji. I njihov izbor svakako treba poštivati, sve dok ne prelazi Drinu i granicu sa Crnom Gorom, Kosovom i Makedonijom, jer to je, opet, naš izbor, koji bi oni trebali poštivati kao što i mi poštujemo njihov.
Nužnost izbora
Ukoliko ne pristane na promjenu kulturno-civilizacijske i političke paradigme, Srbija (p)ostaje ostrvo okruženo Zapadnom liberalnom demokratijom i kapitalizmom, kulturom u kojoj je božanstvo (u miru dogovoreni) zakon, ne samo-moja kultura, u kojoj je kompromis i detant sredstvo za bolje sutra i tebi i meni, i vama i nama.
Izbor između Zapada i Istoka, koje simboliziraju SAD i Rusija i Kina, neminovnost je brojčano malih naroda na Balkanu.
Srbija može biti to ostrvo, ali život na njemu neće biti ugodan. Geografija je neumoljiva. Veće su šanse da te pogodi grom ako si na planinskom vrhu, nego u zgradi. Možda to nije pravedno, ali je tako. Apelaciju Stvoritelju, opet, nije moguće podnijeti. No, izbor Srba će se svakako poštovati. Iako bismo voljeli da smo zajedno u Zapadu, ne smeta nam ni srpska odluka da ne budu njegovim dijelom: antizapadno ostrvo na zapadnom Balkanu (Srbija) mnogo je manji problem od prorusko-socijalističko-svetosavskog Zapadnog Balkana. Srbi mogu ostati ponosni i dosljedni i (p)ostati ostrvo u istočnom pojasu Zapadne civilizacije.
Svijet nije više unipolaran, nego bipolaran. Jedan pol je Zapad, drugi Istok. Nosioci Zapadnih vrijednosti su Britanci i Amerikanci, nosioci istočnih Rusija i Kina. Božanstvo Zapada je Zakon, božanstvo Istoka Lider. Zapad se ne trudi napraviti raj na zemlji, jer je dovoljno razuman da vjeruje Bogu koji je Svetim Knjigama eksplicitno rekao da će život na ovom svijetu biti ispunjen i nepravdom. Istok stalno traži način da Nebo spusti na Zemlju, iako zna da to ne može.
Vrijeme je za pravljenjenje novih konstelacija moći na Balkanu i što prije Srbija, a i Hrvatska (koja pokušava u brazdi velikosrpskoga projekta osigurati svoju tanku obalu od Ploča do Dubrovnika), to prihvati, prije će se i Balkan smiriti.
Mi smo brojčano mali narodi, dva spomenuta Pola su u hladnom ratu, više od decenije, a „velji rat nije za male narode“ (Krsto Zrnov Popović) – moramo se opredijeliti, moramo napraviti izbor i preuzeti odgovornost.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
