Medijski posredovana mržnja (II dio)

Piše: Amela Delić
Datum: 04.02.2020. u 21:37
Kategorija: Kritika političkog uma

Medijski posredovana mržnja (I dio)

Bosanskohercegovački mediji: Istina (ne) može preživjeti?

Kemal Kurspahić, nekadašnji novinar i neko vrijeme glavni urednik Oslobođenja, u svojoj knjizi piše kako je u bosanskohercegovačkim medijima, od osnivanja radija i televizije direktore i urednike birala Partija. Posebno se partijska kontrola, kako kaže, ogledala u pitanjima od političkog značaja.

Tako, „ako je, na primjer, katolički svećenik optužen za ‘širenje nacionalne i vjerske mržnje’, vlasti i lojalni lokalni mediji bi gotovo smjesta proizveli sličan slučaj i protiv pravoslavnog sveštenika i muslimanskog imama“. Po Kurspahićevom mišljenju, mediji u Bosni i Hercegovini doživjeli su kratkotrajno „bosansko proljeće“ u toku izvještavanja o „aferi Agrokomerc“ kada su u javnost otvoreno iznosili zakulisne nezakonite postupke funkcionera iz samog vrha Partije u našoj državi.

Ovaj novinar tvrdi da su se bosanskohercegovački mediji u tom periodu počeli oslobađati od političkih pritisaka dok je, u susjednoj Srbiji, Milošević pod svoju kontrolu stavljao medije, a isto radio ili se barem trudio da uradi Franjo Tuđman u Hrvatskoj.

Kao dokaze navodi i usvojeni novi Zakon o medijima koji „definiše sve tri vodeća medija u državi kao vanstranačka“, ali i činjenicu da se iz Beograda u Sarajevo „preselila“ i Televizija Yutel na kojoj će uskoro biti emitovana čuvena Top lista nadrealista. Kasnije će ova televizija prvo biti inkorporirana u Televiziju Sarajevo, da bi se kasnije potpuno ugasila u RTV BiH.

U 90-im, piše Kurspahić, sve političke partije složile su se u namjeri da preuzmu kontrolu nad medijima u Bosni i Hercegovini. „U martu 1991, nacionalističke stranke izglasale su zakon po kojem će one postaviti vlastite urednike i direktore svih vodećih medija u skladu s dogovorenim ‘nacionalnim ključem’“, ali su, kako pojašnjava nekadašnji urednik lista Oslobođenje, novinari Televizije Sarajevo i Radija Sarajevo zajedno sa novinarima Oslobođenja, uspjeli osporiti sporni zakon pred Ustavnim sudom BiH.

„Redovno smo napadani od SDS-a za ‘antisprstvo’, od HDZ-a za ‘antihrvatsvo’, a od SDA da smo ‘antimuslimanski’“, pojašnjava Kurspahić dalje u knjizi. Drugi su bosanskoheregovački mediji radili u ekstremno teškim uslovima uvjetovanim nedostatkom papira, oduzimanjem predajnika za radijski i televizijski prijenos… Tako su već „osam mjeseci prije početka rata, 1. avgusta 1991. srpske paravojne snage – uz pomoć Jugoslovenske armije – otele predajnik Televizije Sarajevo na Kozari između Prijedora i Banjaluke. Uskoro nakon Kozare, i drugi predajnici – Plješevica, Doboj, Trovrh, Velež, Vlašić – nasilno su otimani i preusmjeravani na signal TV Beograd.“

U Izvještajima i Mazowiecki potvrđuje Kurspahićeve tvrdnje da su kapaciteti RTVBiH (do ’92. Televizije Sarajevo) „drastično smanjeni tokom rata, učestalim napadima na mrežu sistema prijenosa“, te da se program emitira na samo jednom kanalu dostupnom u „Tuzli, Sarajevu, Zenici, i Mostaru“. Mazowiecki također potvrđuje da je Oslobođenje list „u kojem glavnog urednika biraju sami novinari međusobno, a njihov uređivački odbor je po strukturu multinacionalan“.

Specijalni izvjestitelj potvrđuje i da građani Bosne i Hercegovine imaju dostupan veliki broj radio stanica, te da se u Sarajevu, uz Oslobođenje, mogu pronaći i Večernje novine, sedmičnjak Dani, te sedmični list Ljiljan „u čijem se uređivačkom odboru nalaze isključivo Muslimani, te izražava nacionalističke poglede“. Nadalje piše da je RTVBiH bila meta stalnih granatiranja JNA, da su brojni predajnici ove Televizije preoteti, da je konstantno granatirana, a sredinom 1992. i uništena glavna redakcija Oslobođenja nakon čega su novinari nastavili raditi „iz podruma“, te da su se štampani mediji borili sa stalnom nestašicom papira.

Mazoviecki piše i da su pojedini mediji u Bosni i Hercegovini vidljivo bili pod utjecajem Vlade. „RTVBiH koja je bila glavna radio i televizijska kuća uglavnom je bila pod uticajem Vlade. Osim RTVBiH, medija pod kontrolom bosanskih Srba, jedina televizija s vrlo malom pokrivenošću koja je postojala u Bosni i Hercegovini tokom rata je TVHayat  (žanr: novosti, muzika, intervjui)“.

Slično Mazowieckom, situaciju na RTV BiH predstavio je i Kemal Kurspahić. On tako piše da je TV RTVBiH bio pod dominacijom Predsjedništva BiH, ali „ni u tim okolnostima nije se upuštala u širenje etničke mržnje i stereotipa“. Ipak, „postala je suviše bliska vladajućoj partiji dajući Vladi pod dominacijom SDA nekritičku podršku“.

Kada je u pitanju poticanje nacionalne mržnje u bosanskohercegovačkim medijima, Mazowiecki navodi nekoliko primjera.

Jedan je slučaj izvještavanja Radija Hajat nakon masakra na tržnici Markale, kada je ovaj Radio pozvao „Muslimane da se osvete sarajevskim Srbima i Hrvatima“. Nažalost, primjera još ima, a specijalni izvjestitelj kao primjere listova u kojima se potiče vjerska i etnička netrpeljivost i mržnja navodi sedmični list Ljiljan (izlazio u Sarajevu) i dnevni list Zmaj od Bosne (iz Tuzle).

Što se pritisaka na medije tiče, Mazowiecki navodi da su novinari često bili nezaštićeni, te da zbog toga nisu izvještavali o nekim osjetljivim temama, navodi primjer „neizvještavanja o anarhiji, korupciji i nasilju na ulicama Sarajeva, koje je provodio bosanskohercegovački armijski komandir, svima poznat pod nadimkom Caco“. Isto u svojoj knjizi potvrđuje i Kurspahić i kaže da su svjesno odustali od pisanja teksta o tome kako Caco prisiljava građana da idu i kopaju rovove oko Sarajeva.

„To je tačno i ja sam odlučio da ne objavimo taj tekst jes su se naše iznajmnljene prostorije za rad izvještača iz grada nalazile u Starom Gradu pod Cacicnom direktnom kontrolom, i njegovi vojnici koji su tada vodili otvoreni obračun s policijom mogli su tog dana s oružjem upasti u redakciju i sve nas odvesti na kopanje rovova ako ne i učiniti nešto mnogo gore. Naravno da nismo bili sasvim nezavisni od okolnosti terora i opsade“, piše Kurspahić.

Autor potvrđuje i da je s vremenom RTVBiH bivala sve bliža Predsjedništvu i politici, sada već otvoreno smjenjujući i postavljajući na urednička mjesta ljude bliske vladajućoj političkoj partiji. Padu kvaliteta, kaže, doprinijeli su i masovni odlasci novinara s ove televizije pri čemu je nužno trpio kvalitet medija.

TV Pale i TV Srbije: Zagađeni javni prostor

Specifikum Bosne i Hercegovine u vrijeme agresije bio je u tome što se veliki dio teritorije, a time i medija nalazio pod vlašću srpskih snaga i političkog vrha.O medijima na području pod kontrolom bosanskih Srba, Tadeusz Mazowiecki piše:

„Jedan od najbitnijih elemenata strategijskog plana de facto vlasti bosanskih Srba u BiH je stvaranje vlastitih medija, čiji bi glavni cilj bio širenje političke propagande u korist Srpske demokratske stranke (SDS) i de facto vlasti bosanskih Srba. Čak je teško i posmatrati ove medije u kontekstu razmatranja slobode medija, pošto su, ab initio, stvoreni na silu i jasno s ciljem da izvrću informacije, te, na taj način, posluže vojnim i političkim ciljevima”.

I Kurspahić i Mazowiecki navode TV Pale i Televiziju Beograd iz Srbije kao najdominantnije medije na područjima pod kontrolom bosanskih Srba. Mazowiecki pojašnjava da je program iz Srbije prenesen preko prijemnika otetih od RTVBiH o čemu je, kako smo već spomenuli, pisao i Kurspahić. Ovaj bivši urednik Oslobođenja piše kako su TV Sarajevo (sada već TVBIH) napustili brojni novinari pridruživši se Televiziji Pale. Među njima su, po ratnohuškačkim porukama istaknuti – Risto Đogo, Ilija Guzina, Dragan Božanić.

Kada mediji postanu HVO-ova jedinica…

Za medije na području pod kontrolom HVO-a Mazowiecki piše da su formirani uz „prećutnu ili javnu pomoć Republike Hrvatske“. Nadalje pojašnjava da ovi mediji često promovišu netoleranciju i mržnju, naročito prema Muslimanima. „U izvještajima se Muslimani vrijeđaju nazivima „balije“, „mudžahedini“ i „fundamentalisti“. Ovi mediji promovirali su diskriminaciju, mržnju, te, u vezi s njima, i kršenja ljudskih prava. Medijski dopisnici u Republici Hrvatskoj (i elektronski i štampani) naročito su doprinijeli nacionalnoj mržnji. Izvještaji o sukobima često su obuhvatali jedino iskaze o „muslimanskim zločinima“, „muslimanskom granatiranju“ i „muslimanskim napadima“, zaključuje specijalni izvjestitelj u svom kratkom prikazu o stanju medija pod kontrolom HVO.

Rat kao poslodavac propagandista

Đoge već odavno nema, no njegov “duh” i ostavšitina i dalje žive. “Kada bi Risto Đogo, srpski nacionalista i performer, a u slobodno vrijeme i novinar Srpske televizije, a današnje Radio-televizije Republike Srpske, ustao iz groba i iznad Drine pogledao ovaj segment javnog bh. servisa bio bi ponosan”, piše Dragan Bursać u kolumni za Al jazeeru.

Nažalost, u hvalotekstovima na pojedinim portalima još se mogu naći pokliči oduševljenja na ime Riste Đoge. Evo nekoliko primjera: “MUSLIMANI GA MRZELI, UBILI GA SRBI?! 24 godine od misteriozne smrti voditelja! Šta bi Mujo uradio kada bi zarobio Radovana Karadžića: Menjao bi ga za Ristu Đogu! Svaki Dnevnik završavao sa 3 PRKOSNA PRSTA! (VIDEO)” (Kurir), „Na današnji dan 1956. godine rođen je poznati srpski novinar Risto Đogo (VIDEO)“ (portal Istok),  „RISTO ĐOGO – ŽIVOTNI PUT I MISTERIOZNA SMRT“ (portal Višegrad 365)… U većini ovih tekstova za Ristu Đogu naći ćete epitet „legendarni“.

„S vremenom će uvježbani pogled posvuda pronaći priznanje“, piše u Kritici ciničnog uma Peter Sloterdijk. Ipak, koliko god se laž nametala u interpretacijama prošlosti, istina ostaje upornija. Hana Arendt u Istini i laži zapisala je i da je trajna posljedica života u lažima upravo cinizam, a takav cinik ne vjeruje više ni u jednu istinu. Bez obzira na to, zaključuje Arendtova, istina o(p)staje jer „posjeduje moć sama od sebe“, i „bilo šta da izmisle oni koji su na vlasti, oni nisu kadri da stvore za život sposobnu zamjenu za istinu“.

I zaista, novinar tabloida Der Sturmer, Julius Streicher, osuđen je u Ninberškom procesu na smrt vješanjem zbog poticanja mržnje prema Jevrejima. Istina o holokaustu nadživjela je sve štrause svoga doba.

U državama bivše SFRJ još niko nije osuđen. Možda nikada ni neće biti. Nažalost, neki su mediji nastavili putem laži i propagande. Kao prostor koji nosi ogroman simbolički potencijal, odnosno prostor u kojem se kreiraju značenja – mediji su konstantno na meti različitih ideologija, politika, među kojima nerijetko ima i onih destruktivnih. Ali ipak, zbog svih časnih novinara, zbog istine za koju se novinarstvo bori (iako ona nije istina u filozofskom smislu riječi niti pretenduje da to bude), vrijedi svakoga dana imati na umu poruku Arendtove: „Ako štampa želi da postane četvrti ogranak vlasti, ona bi trebalo da bude zaštićena od državne vlasti i društvenog pritiska i to čak brižljivije nego sudstvo“.

Amela Delić rođena je 22. 01. 1990. godine u Zvorniku. Na Odsjeku za žurnalistiku Filozofskog fakulteta u Tuzli diplomirala je 2012. godine, a magistrirala 2015. godine. Angažovana je kao viša asistentica na Odsjeku za žurnalistiku u Tuzli. Trenutno je studentica doktorskog studija Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, smjer komunikologija. Učestvovala je na više naučnih i stručnih konferencija. Objavila je deset naučnih i stručnih radova, bila je urednik ‘Studentskih novina’, a trenutno je i dopisnica portala MediaCentar i Analiziraj.