Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 06.08.2021. u 19:36
Kategorija: Kritika političkog uma
Ideološka uravnilovka u potpunoj je suprotnosti sa temeljnim etičkim načelima baziranim na starozavjetnih deset Božijih zapovijedi. I kada se filozofski i teorijski etablira, sasvim je logično da iznjedri retoričke mehanizme kojima će njeni sljedbenici braniti vrijednosti na kojima počiva.
U konačnici, svaki „-izam“, pa i socijalizam, koji ovom prilikom targetiram, ima izgrađenu pojmovnu aparaturu kojom legitimizira sebe kao valjan svjetopogled, kao sistem vrijednosti koji je najbolji za pojedince i kolektive. U tome nema ništa sporno, sve dok se ne ugrozi zdrav razum i elementarni moral. Problem socijalizma (možda bolje reći neosocijalizma, Nove ljevice, nazovimo kako želimo) za razliku od ostalih „-izama“ upravo je u tome što ne priznaje postojanje različitosti, a ako ih i prepozna, rješava ih tako što ih likvidira, fizički kada je u posjedu realne moći (vojske, policije, novca), retorički kada nema realnu moć.
Ali u ovoj retoričkoj likvidaciji drugačijeg prilično je uspješan, jer operira pojmovima koji izazivaju pozitivna osjećanja jedinke pripadne kuluri građenoj na nekoj od abrahamskih religija. Osjećanja pravde, mira, jednakosti, ljubavi, dobrote, poštivanja u nama su usađena samim stvaranjem i ništa su drugo do Božanske atribucije čovjeka. Jer Stvoritelj jeste Onaj koji od ljudi traži upravo razvijanje i istrajavanje na spomenutim vrijednostima, ali istovremeno ističe da je Milostiv i da oprašta grijehe. Drugim riječima, On računa na našu nesavršenost i spreman je tolerirati do određene granice.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) historijski je važan zbog baze podataka o zločinima protiv čovječnosti i genocida nad Bošnjacima, poslije kojih na Balkanu (ne samo u bošnjačko-srpskim odnosima) ništa neće biti isto.
Socijalistička misao koristi religijski vrijednosni sistem za ostvarenje vlastitih ciljeva, a isključuje njegovog Tvorca iz vlastitog logičko-analitičkog mehanizma. Držim da je riječ o najgnusnijoj krađi zabilježenoj u povijesti čovječanstva i bizarnosti nezabilježenoj niti u jednoj ideoligiji, jer socijalist se izdiže iznad samoga Boga ne priznajući ljudsku nesavršenost, koju sam Bog priznaje. Zato hoće „izgraditi novoga čovjeka“, zato jasno poručuje da „ko drukčije kaže, taj kleveće i laže“. Drugačijnost, kao takva, nepostojeća je kategorija u socijalizmu. Zato nema kapacitet da prizna nesavršenu ljudsku prirodu, a Božanske atribucije čovjeka pripisuje isključivo i samo onima koji razmišljaju u okviru socijalizma.
A kada isključimo Boga, sjetimo se Dostojevskog, onda je sve moguće. Moguće je i biti slijep kod očiju; u bosanskohercegovačkom slučaju biti slijep kod očiju za povijesnu važnost Inzkovog nametanja Zakona o dopuni Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine, kojim se uvodi zabrana negiranja genocida nad Bošnjacima.
Ta sljepoća, imanentna korifejima Nove ljevice u Bosni i Hercegovini i dijelu „probosanski“ orijentirane srpske javnosti, uzrokom je nekolikih javnih kritika Inzkove odluke. Inzko se kritikuje što je nametnuo zakon jer „nametanje nije dobro“, „izaziva političku krizu“, „ne doprinosi traženju kompromisa“… A niko razuman ne želi da mu se išta nameće, političku krizu, svako dobronamjeran jeste za kompromis. Dolazimo tako do pitanja: Da li je razumno suprotstaviti se zlu, beskompromisno?
„Dok Srbi budu slavili Svetog Nikolu, svjetske birokrate, sudije i tužioci obilježit će svečanom ceremonijom kraj rada Haškog tribunala, koji je samo do sada osudio Srbe na 1.138 i po godina zatvora, a ostale aktere ratnih sukoba – Hrvate, Albance i Bošnjake zajedno na trostruko manju kaznu od 361 godinu.“ (Izvor: Kurir.rs) Narativne strategije srpskih tabloida i elektronskih medija sa nacionalnom frekvencijom u Republici Srbiji imaju samo jedan cilj: hraniti negativna osjećanja Srba spram civiliziranog dijela svijeta, samo da se ne bi suočili sa istinom o ratovima 90-ih.
Posljednja faza genocida je negiranje genocida. Da li je razumno beskompromisno, nametanjem, suprotstaviti joj se? Fazi koja traje od završetka devete faze, dakle dugih dvadeset i pet godina?!
Pitanje je, dakako, retoričko, ali ne i za „borce za mir i socijalnu pravdu“, „antifašiste“ i „građane svijeta“, nadkulturne nadljude, oni imaju odgovor na to pitanje. Za njih spomenuta Inzkova odluka, koja jeste beskomprisan otpor srpskoj diskurzivnoj praksi čiji je jedan od glavnih stubova upravo negiranje genocida, nije razuman čin, jer ne doprinosi „zajedništvu“ i „kompromisu“. Svi ti analitičari kojima je većina bosanskohercegovačkih medija doslovno opsjednuta, zanimljivo je, ne negiraju genocid, kritikuju negatore genocida, ali sada su se, kao po nekom zadatku, razvili u strijelce i kroz medije i društvene mreže pucaju na Inzka. Zašto, odakle ta kontradiktornost?
Mišljenja sam da su dva moguća odgovora za ovu više nego očiglednu kontradiktornost bosanske nove / stare ljevice.
Prvi je strah od Srba. Duboko u osjećajnom registru dijela Bošnjaka je i dalje prisutan strah od Srba, strah od nove agresije, novog stradanja, genocida, što ne treba čuditi. Bošnjaci su se 90-ih godina prošlog stoljeća, doslovno goloruki i nespremni, suočili sa do zuba naoružanim neprijateljem. Dobar dio od ukupnog broja Bošnjaka koji danas žive u Bosni i Hercegovini nosi traume koje je sobom donijela agresija. Osjećanja straha i nemoći koje izazivaju slike nemilosrdnih srpskih vojnika, dobro naoružanih i opremljenih, još uvijek su jake i priječe racionalan pogled na stvarnost.
Upravo ta osjećanja svojim izjavama održavaju na životu analitičari nove / stare ljevice, jer su i sami njima zarobljeni. Mantraju da Inzkova odluka može dovesti do rata, jer joj se Dodik suprotstavlja, pa je bolje naći kompromis. Istina je da Srbi, pa ni Dodik, nemaju realnu moć, kao što su je imali na kraju prošlog stoljeća, ali imaju retoričku kojom održavaju privid realne moći. Bosanskoj novoj / staroj ljevici odgovara taj privid, jer u protivnom mora priznati historijsku važnost SDA za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu. One SDA koja se nije libila niti bojala preuzeti odgovornost, a njeno poduzetništvo možda najbolje simbolizira lik Alije Izetbegovića, koji je u najtežim danima agresije na Bosnu i Hercegovinu svoje djelo vezao za manjak straha od smrti, što je jednom prilikom izjavio.
Politički i vojni vrh manjeg Republike srpske osuđen je za ratne zločine i genocid. Nametanje izmjene Krivičnog zakona, kojom se zabranjuje negiranje genocida, pružena je ruka srpskoj kulturi da se suoči sama sa sobom i, sa ostalim susjedima, stane na pravu stranu historije. Što ne prepoznaju ni Srbi ni bosanska nova / stara ljevica.
Drugi mogući odgovor u uskoj je vezi sa prvim i svoje arhetipske korijene može imati u onim Bošnjacima koji su se, uprkos očiglednoj namjeri Srba da agresijom i genocidom podijele Bosnu i Hercegovinu, suprotstavljali organiziranju oružane odbrane, koju je vodila Stranka demokratske akcije. „Znam ja Arkana, nije to loš momak. Reći ću mu ja da ima pogrešne informacije, da Muslimani nikome ne žele zlo, samo onaj Alija hoće i Tuzlu da uvuče u rat govoreći da naši ljudi trebaju ići da brane Kalesiju i Zvornik.“, izjava je jedne poznate ličnosti iz Tuzle (kojoj svjesno ne spominjem ime, jer njene riječi parafraziram radi simptomatičnosti) u neformalnom razgovoru sa komšijama koji su se okupili radi dogovora o organiziranju straža ispred ulaza, početkom maja 1992. godine. Oružani otpor srpskoj agresiji, s pravom, veže se za SDA, pa je logično da se strah od oružanog sukoba sa Srbima veže za otpor onima koji ga se ne boje, a njih simbolizira upravo SDA.
K tome, nova / stara ljevica ima samo jednu ideologiju – mržnja prema SDA. Zato nas i ne treba čuditi njihova nedosljednost, nelogičnost, nekonzistentnost… Jer moralno djelovanje podrazumijeva uvažavanje i logično-analitičke i emocionalne komponente. Nova ljevica ima problema sa prvom, a druga joj je operisana od empatije sa većinskim narodom u Bosni i Hercegovini i opterećena nekom vrstog čudnog otpora spram njegove tradicije i kulture. Ona u svom odnosu spram SDA igra na kartu moralne dobrote koja, kako rekoh, jeste već dio religijske priče i duboko je urezana u kolektivno podsvjesno naših ljudi. Ali ta ista dobrota, primijenjena izvan racionalnoga i moralnoga, kako to ljevica radi u svojim nemilosrdnim atacima na konzervativce i SDA, postaje moralizam koji svojom umišljenošću gubi svoje etičko uzemljenje i postaje sebi suprotnost u nemoralu.
Onom nemoralu koji ljevica tako usrdno pokazuje u svom odnosu prema Inzkovoj odluci, baleći dobrotom za dušu zločincima. Ona traži pomirenje i poziva na razumijevanje, a potpuno previđa patnje i nasušnu potrebu za pravdom i egzistencijalnom sigurnošću koju ona daje žrtvama i njihovim potomcima. Baš kao i svim Bošnjacima i Bosancima koji osjećaju empatiju sa njima.
U tom poslu, nova / stara ljevica se ne obazire na njih, čak što više radi direktno protiv političkih interesa koje i sami zagovaraju. Prisustvujemo, na svoj način, sumraku ljevice onakve kakva je bila u prošlosti i kakvom je ostala u svom otporu promjenama potrebnim nakon rata. Otporu kome svjedoči i njeno ponašanje nakon odluka o uvođenju Zakona o zabrani negiranja genocida.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
