Tri obzira sevdalinke o kojima se ne govori dovoljno

Piše: Amira Banjić
Datum: 27.04.2020. u 00:25
Kategorija: Savremeni odjeci

Prolazeći ulicama naših gradova iz skoro svakog kafića, bio on otmjen ili ne, možemo identificirati zvukove turbo-folk muzike koja je naprosto preuzela kormilo nad svim muzičkim pravcima ovih prostora. Postepeno se stvara animozitet prema drugim pravcima, a među njima i sevdalinci koja je danas kod mladih ljudi, vrlo često shvaćena kao zaostala, izgubila vrijednost.

Ašik-pendžeri

Za razumijevanje sevdalinke kao ljubavne poezije ali i muzičkog izraza, potrebno je poznavati njenu kulturno-historijsku pozadinu. Dolaskom Osmanlija na naše prostore i islamsko-orijentalni koncepti estetike saživljavaju se s bosanskim prostorom: nastaju nova gradska i prigradska naselja, u kojima se životni stil naših predaka počinje  bitno razlikovati od onog u srednjovjekovnoj Bosni.

U novonastalim ambijentima razvijala se književno-umjetnička paradigma koja referira na spomenuti period u našoj kulturi, a koja je do danas poslužila kao inspiracija za mnoga književna i ostala umjetnička djela. Među njima je stvarana i sevdalinka – ljubavna pjesma nastala usmenim putem.

Pod uplivom patrijarhalnog kulturnog obrasca, novi ambijent podrazumijevao je najčešće strogu izdvojenost žene, u fizičkom smislu. U nekim imućnijim kućama postojale su, tako,  zasebne muške i ženske odaje, a avlije su bile ograđene visokim tarabama kako bi se žena zaštitila od izvanjskih pogleda.

U ovakvim okolnostima razvijao se poseban oblik  ljubavnog susretanja, upoznavanja, tzv. ašikovanje. Kako je ono najčešće bilo tajno, tzv. ašik-pendžeri bili su mjesto buđenja najviših ljubavnih strasti između zaljubljenika. Takvim strastima podložno je stvaranje čega drugog nego pjesme i to sevdalinke koja je bila jedan od oblika sporazumijevanja u ljubavnom upoznavanju.

Strast i melanholija

Sevdalinka je ispunjena nepatvorenom ljudskom strašću upravo i zbog toga što su mladić i djevojka udaljeni jedno od drugog. Patrijarahalni nazori, koji su napravili i fizičku udaljenst među njima, tu strast dodatno intenziviraju. Ta putenost, zbog nemogućnosti da se ostvari, razvija dalje melanholičnost koja budi ono najintimnije u čovjeku, što je u dosluhu sa metafizičkim.

Izraz sevdalinka potiče od riječi  sevdah, arapskog izraza za ljubav. Turci su ovu riječ preuzeli od Arapa, a bosanski muslimani su zatim dodali “H” arapskom izrazu säwda što znači crna žuč: jedna od četiri tjelesne tečnosti za koju se vjeruje da određuje melanholično stanje.

Mnogi su pisali o sevdalinci, a Hanifa Krnjević bilježi da je „osjećanje ljubavi kao intenzivnog bola i patnje naročito iskristalizirano u sevdalinkama“ i da je jedno od glavnih obilježja sevdalinki upravo sevdah, tj. osjećanje gorčine zbog uskraćene ali i strasno željene ljubavi.

Feminizam u sevdalinci?

U ovakvom obliku ljubavnog zanosa, uprkos melanholičnosti koju stvara, budio se prkos, najčešće kod djevojke, koji se propinjao do svojih krajnjih granica. S tim u vezi, pored sevdalinki poput Sinoć meni dolazio dragi, Sejdefu majka buđaše, Da sam ptica, Jutros mi je ruža procvjetala, Zapjevala sojka ptica i mnogih drugih koje tematiziraju osjećanje sjete, tuge i čežnje za dragim, ali i onih koje slave mladost, ljubavni zanos i opijenost duše u ljubavnom uznesenju, nastajale su i one koje slave djevojčin prkos.

On je izranjao iz najdubljih dijelova ženske duše kao izraz pobune naspram društvene stvarnosti. Takva je i poznata sevdalinka Ah moj Aljo, koja iskazuje upravo taj prkos i smjelost mlade djevojke da korača „nezdovoljenim“ putevima ka dragome:

U ovoj sevdalinci izranja potpuno drugačiji tip djevojke koja je spremna prekršiti tradicijske norme svoje zajednice: ne sjedi na prozoru išćekujući da joj dragi dođe, nego odlučno preuzima njegovu ulogu. To iskazuje riječima „Ti ne hodaj sam po noći, ja ću tebi sama doći, sama doći do ponoći.“

Nasuprot sevdalinkama u kojima djevojka ne smije izaći ni na kućna vrata, ovdje ona ima svoga konja na kome bi dojahala dragom. Međutim, svjesna mogućih posljedica ovog čina, na konju jaše prerušena u muškarca: „na vrančiću kosmatome u odijelu bosanskome“. Na putu kojim ona hodi „iz kamena vatra sijeva“ što simbolično ukazuje na kaznu koja joj slijedi zbog kršenja norme. Da stvar bude još „tragičnija“, na kraju sevdalinke dragi se ne pojavljuje, on samo „pjesme pjeva“. Možda ona i nije u stanju ostvariti zamisao, no to nije ni važno, jer sevdalinka nema potrebu da opjeva „sretan kraj“, ona je način da se iskažu najintimnije ljudske tegobe, strasti i želje.

Iz ovakvih primjera, možemo uvidjeti da sevdalinka nije pjesma koja slavi patrijarhalno društvo, već je ona pjesma koja je samo nastajala unutar takvog društvenog obrasca.

Do danas je zabilježeno mnoštvo radova koji sevdalinku proučavaju u mnogim segmentima, a jedan od njih je i erotski naboj sevdalinke, u kojoj ona postaje mehanizam otpora i prostor za iskazivanje želje za erotskim sjedinjenjem. Takve su, naprimjer, Bol boluje lijepa Fahira, koja kaže „Niti boluj, nit’ umiri za me, već se svuci, pa lezi uza me.“ U mnogim sevdalinkama možemo naći i kako djevojka baca kletvu na mladića, ali kakvu: „tamnica ti moja njedra bila a ključevi moje oči crne“

Isto izvorište fada i sevdalinke

U svom tekstu Rođenje tragedije iz duha globalizacije, srpski filozof Ivan Janković lirizam sevdalinke povezuje sa misaonim lirizmom fada, portugalske pjesme. Zajedničko porijeklo fada i sevdalinke Janković vidi u arapskoj kulturi.

Kako navodi, fado pjevač pjeva na portugalskom jeziku, bosanski sevdalija na bosanskom, ali obojica pjevaju istu pjesmu. „Oni pjevaju na isti način; ista kombinacija dioniskog kiptenja bola, energije, “derta”, i najvišeg apolonskog samosupregnuća, samodistance, gotovo herojskog samoprevazilaženja. Isti eros kombinovan sa jednom aristokratskom, nadmoćnom, eteričnom oduhovljenošću, gotovo paradigmom grčkog Apolona. Isti mujezinski ton koji kombinuje jedno erotizovano osjećanje prožeto sjetom sa savršenom samokontrolom i samorefleksijom.“

Pjesma  Fado Português ili u prevodu Portugalski fado, obojena nizom bolnih i tugaljivih osjećanja govori o ljubavnom zanosu prema djevojci:

Majko, zbogom. Zbogom, Marija.
Pamtite dobro što vam kažem
Jer ovdje polažem zakletvu:
Ili ću te odvesti pred oltar,
Ili će mi Bog namijeniti umjesto toga
Grob u moru.

Ovakve stihove o ljubavnoj čežnji, melanholiji nastaloj iz razdvojenosti, moguće je naći i u sevdalinkama.

Janković dalje navodi kako su i sevdalinka i fado potpuno individualistički koncipirane pjesme, koje nisu rezultat političkog identiteta. Lirizam ovih pjesama „izvire iz jednog osjećanja života koje je mnogo, mnogo starije od evropskog romantizma i evropskih novovjekovnih mitova.“

Također, ističe kako one nisu narodna muzika, nego izraz narodnog bića, pri čemu njihova vrijednost leži upravo u njihovoj univerzalnosti. Naime, nijedna od ovih pjesama ne može se svrstati u skupinu „World-music“ industrije „autentičnosti“. Obje vode porijeklo iz arapskog i muslimanskog izvorišta, te su „spomenici naše zapadne civilizacije u širem smislu riječi, koja ide od Grka i Rimljana, preko Arapa ka evropskim hrišćanima srednjeg vijeka i renesanse, i svemu tome ponovo ujedinjenom i prekombinovanom danas“. 

Dakle, one nisu „world-music“, nego su spomenici kulturnih globalizacijskih gibanja te samim tim u sebi ujedinjuju čitav ljudski rod.

(Re)afrimacija sevdalinke u postratnoj Bosni

Pojava animoziteta prema sevdalinci kod mladih ljudi, koju sam spomenula na početku teksta, u savremenom društvu bila bi u jednu ruku logički razumljiva. Takva se vrsta umjetnosti danas rijetko ili nikako iznova stvara zato što je nestao izvorni ambijent za stvaranje sevdalinke.

Evolucijom društvenih gibanja, te promjenama koje su oblikovale Bosnu i Hercegovinu danas – povlačenjem Osmanlija sa njenih teritorija, okretanjem ka evropskom kulturnom obrascu, pa sve do danas, očituje se nemogućnost stvaranja u njenom izvornom duhu. Nestankom ambijenta gubi se i njeno cjelovito razumijevanje.

A možda i nije tako? Naime, danas, možemo čuti razne izvođače koji njeguju sevdalinku na „moderniji način“, poput grupe Divanhana, koja je pored saza, violine i harmonike kao izvornih instrumenata, uvela gitaru, klavijaturu i druge instrumente koji sevdalinku smještaju u savremeno doba, bar na zvukovnom nivou. Krši li se time izvorna sevdalinka? Potvrdne odgovore na ove pitanje ne bih odbila, ali je neporecivo da ovaj autentičan umjetnički oblik nastao u Bosni time živi, možda ne svojom puninom, ali ipak živi.

Otvorenost za tematko-motivske inovacije

K tome, nailazimo na jednu neobičnu pojavu koja samo dodatno ukazuje na to da je sevdalinka zaista specifičan kulturni fenomen.

Naime, sevdalinka nastala u patrijarhalnoj bosansko-muslimanskoj kulturi, danas živi čak i u oprečnom ozračju – pjevaju je i oni koji svojim svjetonazorima ne korespodiraju sa ambijentom u kojem je ona nastala. U ovu grupu spadaju Damir Imamović i Božo Vrećo.

Simptomatična je, u tom smislu, Imamovićema pjesma Lijepi Meho, u kojoj nismo sigurni da li su ljubavnici dva muškarca ili muškarac i djevojka.

U drugoj strofi pjesme, pridjev koji se odnosi na lirskog subjekta napisan je u muškom rodu, ali je glagolski pridjev u ženskom rodu:

Slobodan sam kao ptica siva

da poletim kud me nose krila

pa da Mehi sletim na srdašce

na njemu bih baš gn’jezdo svila

Koristi li Imamović pjesničku slobodu da u gramatičkom smislu subverzivno djeluje na bošnjački kulturni kod u kojem tolerancija prema homoseksualcima nema svoje mjesto? Neovisno o odgovoru, a sudeći prema tekstu, nalazimo da sevdalinka fenomenološki jeste otvorena i za tematsko-motivske inovacije.

I muzičkim izrazom, ali više pojavom, bolje reći vizuelnim identiteom, vrlo zanimljiv je i Božo Vrećo. Na potpuno drugačiji način baštini islamsko-orijentalnu tradiciju: od autentičnog i konvencijama „zabranjenog“ vizualnog identiteta (tetoviranje kur’anskih ajeta na tijelu, primjera radi), preko tekstova koje nesumnjivo pripadaju bošnjačkoj usmenoj lirici, kojoj pripada i sevdalinka.

Ne vjerujem da ću pogriješiti ako kažem da je duh sevdalinke u njegovim pjesmama dobio jedan potpuno novi oblik, iako one (pjesme), kako rekoh, nisu „prave“ sevdalinke. Njegove pjesme su uglavnom mračne, a melanholija i tuga dolazi do krajnjih granica, same smrti. Tako u pjesmi Lejlija erotski naboj žene prepoznatljiv je tek retrospektivno. Teško bolesna Lejlija moli majku da je, ako umre, momci nose s obje strane:

Nek’ me ponesu momci s obje strane

i neka pjevaju onu pjesmu

kako noćima ne spavaju,

mene čuvaju.

Duh sevdalinke toliko je jak i neovisan o društvenom okruženju, te potvrđuje njenu, već pomenutu, univerzalnu vrijednost.

Amira Banjić rođena je 22. 10. 1998. godine u Tuzli. Živi u Klokotnici, Doboj Istok. Osnovnu školu završila je 2013. godine u Klokotnici, a Srednju medicinsku školu, smjer farmaceutski tehničar u Gračanici, koju završava 2017. godine. Trenutno boravi u Tuzli, gdje pohađa treću godinu Filozofskog fakulteta, na Odsjeku za bosanski jezik i književnost.