Piše: Miralem Suhić
Datum: 26.09.2021. u 16:10
Kategorija: Savremeni odjeci
Našao sam da ima nešto začudno u bosanskim planinama i rijekama jer putovanja Bosnom djeluju homeopatski na mene; osjetim sklad u svom duhovnom životu, osjetim mir; kao da se tada uspostavlja energetska ravnoteža u mome biću… Historija je, kaže Sanjin Salahović, traganje za izgubljenim duševnim mirom.
Nikada nije bilo teže naći mir kao danas, reći će skeptici. To je, prema mom mišljenju, i tačno i netačno. U svakom slučaju individualno, a prije svega nemjerljivo – samim tim to je nepouzdana konkluzija. Činjenica da me obični pogled na kanjon Neretve smiruje, ne ide u prilog takvoj tezi, barem tako govori moje iskustvo. Svako doba ima svoje izazove i svaka generacija je svoje doba doživljavala kao epohalno, najteže…
Ne mislim da živimo u teškim vremenima, u vremenima izazova – svakako. Brzina je jedan od tih izazova za duševni mir. Stil života ja značajno promijenjen, čemu je najviše doprinijela tehnologija. Od njenog razvoja ovisi i naša percepcija brzine. Za Wiliama Turnera, engleskog slikara iz 19. stoljeća, brzina od 30 km/h bila je ogromna. Njegova poznata slika Rain, Steam and Speed iz 1844. godine prikazuje voz koji tom brzinom ide željezničkim mostom preko rijeke Temze. Voz je naslikan kao oku neuhvatljiv. Tehnologija se, potom, nezaustavljivo razvijala.
William Turner: „Rain steam and speed“ Foto: National Gallery
Svijet postaje globalno selo, najavio je Marshall McLuhan još 60-ih godina prošlog stoljeća objašnjavajući efekte novih tehnologija. Danas se ovaj pojam koristi kao metafora za internet jer je u svakom trenutku moguće kontaktirati osobu sa drugog kraja svijeta. Informacione tehnologije su otvorile svijet i približile ljude, a Hylland Eriksen smatra da je brzina koju živimo zarazna i da stvara zavisnost: „Ako je tačno da je čovječanstvo tokom posljednjih 30 godina proizvelo podjednako mnogo informacija kao u prethodnih 5.000 godina, onda govorimo o jednoj stvarno strmo rastućoj krivulji! Ima sve više vijesti koje se bore za sve kraće vrijeme.“ I tu dolazimo do riječi „informacija“ i čovjekovog odnosa prema lahkoj dostupnosti i produkciji informacija.
Zanimljiva novela Tor Ågea Bringsværda „Čovjek koji je skupljao 1. Septembra 1972.“ navedena je u već spomenutoj knjizi „Tiranija trenutka“. Ova novela oslikava život čovjeka koji je shvatio da na svijetu postoji suviše informacija i da nikada neće biti u stanju da stekne znanje o svemu. Odlučuje da stekne bar puni pregled jednog dana. Kupio je sve novine, naručio snimke radio programa, zatim počinje čitati publikacije izdate na stranim jezicima i onda shvata da mora upisati i kurs jezika… Priča se završava na tužan način jer u njegovom stanu izbija požar koji je već pun građe o tom odabranom danu. Završava u bolnici, a zbog njegovog mentalnog stanja doktori ga proglašavaju duševnim bolesnikom. Njega je velika količina dostupnosti informacija zapravo odvela u depresiju.
Da se kojim slučajem ovakav primjer stvarno desio u BiH ljudi bi rekli da je „preučio“. U suštini, radi se o pogrešnom odnosu prema znanju, stjecanju znanja i korištenju dostupnosti informacija. To je jedna krajnost. Druga pojava je zatvaranje u tzv. eho komore, koje simboliziraju prostor u kojem se buka pojačava bez ulaska zvukova izvana. Pojednostavljeno kazano, to znači da se osobe samo okružuju informacijama koje im prijaju, te konstantno utvrđuju svoje stavove uz isključivanje drugačijih mišljenja, informacija i činjenica koje ne idu u prilog njihovoj već utvrđenoj „istini“. Ovaj fenomen je vrlo problematičan, što možemo primijetiti na društvenim mrežama čiji algoritmi njenog korisnika okružuju sadržajima koje je prethodno pretraživao i pokazao interesovanje za njih.
Eho komora metafora je zasnovana na akustičnoj eho komori, u kojoj zvukovi odjekuju u šupljem kućištu. Opisuje situaciju u kojoj se postojeća vjerovanja pojačavaju komunikacijom u kojoj se ponavljaju već utvrđena uvjereanja, a izoliraju suprotna stajališta. Pogodne su za razvijanje ekstremnih i radikalnih ideologija, te razvoju kulturnog tribalizma. (Ilustracija: Dnevno.hr)
Eho komore pogoduju dezinformacijama, ali i propagandnom djelovanju. Algoritam ponekad zbunjuje korisnike koji, zbog stalnih preporuka onoga što im je blisko, kažu da ih neko prati. Na algoritam u stvari trebamo gledati kao na brižnu bibliotekarku koja nam zapravo samo želi ugoditi i koja na osnovu naših dosadašnjih preferencija nudi novu knjigu. Ponoviti pročitano nije loše, ali ne proširuje opseg našeg znanja. Upravo sakupljanje informacija na jednom mjestu bila je početna zamisao Weba, pa se za internet s pravom može reći da je najveća biblioteka svijeta.
Ovakva mogućnosti, koje nudi internet, malo se naglašavaju, a u bosanskohercegovačkom javnom prostoru više se govori o njegovim negativnim aspektima. To nije ništa novo jer su i značajni pisci naučne fantastike (npr. James Graham Ballard) pisali o mogućim lošim aspektima tehnologije; kako prouzrokuje katastrofe, kako ih iskorištavaju kriminalci, kako omogućavaju da se iz raznih centara moći misli ljudi usmjeravaju u željenom pravcu…
Nalazimo se, i kad je internet u pitanju, pred vječitom dilemom: čaša je polupuna ili poluprazna, ovisi o karakteru čovjeka. Internet nudi jedinstvenu mogućnost za sticanje znanja, nikada viđenu.
Norveški antropolog, Thomas Hylland Eriksen, u knjizi Tiranija trenutka smatra da je historija zadnjih 150 godina historija čovjekovog ubrzanja i da su joj brzina i užurbanost glavna karakteristika. (Foto: Alchetron)
Razmišljam o životu ljudi prije interneta. Vratimo se u daleki 9. vijek. U Bagdadu je uspostavljena Kuća mudrosti – biblioteka, ali i mjesto gdje su se prevodila djela sa grčkog; djela Aristotela i drugih znamenitih učenjaka i filozofa su tu čuvana. Zamislimo u tom dobu mladog čovjeka u Bosni. Izvor tadašnjeg znanja mu je predaleko, dostupnost informacijama i spoznajama također. Danas mladi čovjek iz, recimo, Donjeg Vakufa ima istu mogućnost da dođe do knjiga, biblioteka, znanja iz svih društvenih oblasti kao i mladić sa Menhetna; zahvaljujući internetu i njegovoj dostupnosti.
Sami odlučujemo kako ćemo koristiti prostranstvo, širinu i dubinu World Wide Weba; u konstruktivno ili destruktivno za sebe i druge. Duševna ravnoteža je, objašnjava u poznatoj knjizi Smisao života Alfred Adler, neprestano ugrožena. Rad na sebi odnosno osjećanje da je čovjek dosegao odgovarajuću tačku u težnji za boljim može pružiti zadovoljstvo u vidu spokoja, vrijednosti, sreće. U tom procesu očito nije uživao čovjek iz spomenute novele. Jedan od glavnih izazova na putu individualizacije je i egoizam, koji, ako se transponira u egocentrizam ima protivotrov u „osjećaju za zajednicu“, barem tako misli austrijski psiholog: „Oduvijek sam se pridržavao načela da sva životna pitanja podčinim trima velikim problemima: problemu života u zajednici, problemu rada i problemu ljubavi… Ova tri pitanja mogu riješiti ljudi kojima je svojstvena zadovoljavajuća mjera osjećanja za zajednicu.“ poentira Adler. To mi se čini kao put sredine. U vremenu promocije „radikalnog“ individualizma i, sa druge strane, usljed pritiska kolektivizma, put ka samospoznaji može biti upravo osjećaj za oboje; sa jedne strane konstantan rad na sebi i na individualizaciji, a sa druge strane davanje doprinosa kolektivu kojem pripadamo. Vrijeme interneta može i smirivati. Čini mi se da ka beskrajnim mogućnostima trebamo ići u skladu sa latinskom izrekom Festina lente – Požuri polahko.
Tekst je napisan pod pseudonimom. Ime i prezime autora, poznati su Redakciji.
