Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 26.02.2020. u 09:35
Kategorija: Diwan
Adis Hasaković je stručnjak za korporativno i političko komuniciranje. Vlasnik je Media Content Managementa (MCM), agencije za strateško komuniciranje i PR, edukaciju i kreiranje medijskih sadržaj. Dugogodišnji je novinar i medijski menadžer. Također, napisao je knjigu “Pravo na uspjeh – 63 praktična primjera i upute kako do Vašeg PR cilja” o tome kako se kreiraju, provjeravaju, provode, i kontroliraju PR strategije. Oženjen, otac četvero djece. Rođen je 1967. godine u Kotor Varošu. Za naš portal govorio je o nedovoljnoj informiranosti javnosti o stvarnom stanju bh. privrede, pogubnosti komunikacije koja nema za cilj razumijevanje, površnosti i manipulaciji kojoj su sklone najglasniji političari u državi, lokalnim izborima u Mostaru…
Gospodine Hasakoviću, smatrate li da je javnost adekvatno informirana o privrednim aktivnostima u našoj zemlji? Naime, vrlo rijetko se može čuti informacija o uspjesima naših privrednika, ali tu i tamo ne može a da se ne probije vijest o uspjesima realnog sektora, posebno onih čija su oficijelna sjedišta u manjim bh. gradovima?
Privreda i ekonomska pitanja su kao teme u javnosti potpuno degradirane. One nisu čak stavljene niti u drugi plan, one gotovo da ne postoje. Javnost ne zanimaju ekonomski tokovi, niti dešavanja u oblasti privrede. O tome se ne govori i ne piše u medijima. Također, mislim da smo kao zajednica na gubitku što se naši privrednici ne žele javno eksponirati i govoriti o aktuelnim izazovima u društvu i državi. Javni prostor gotovo u cjelosti je posvećen ili političkoj, ili izvornoj estradi. Nema trećeg.
Svaki put kada vidim da je neko od privrednika ili menadžera nešto kazao, sa velikim interesom saslušam. Imam vrlo visoko mišljenje o privrednicima. Pogotovo o onima koji prave velike i uspješne priče. Pri tome, ne mislim samo na velike biznise, jer da bi neka priča bila velika nisu potrebni milioni. Stvarno je šteta što se kod nas stvorila jedna totalno pogrešna i destruktivna fama o tome da su svi privrednici “lopovi”. Razumljivo, većina njih upravo zbog toga ne žele u javnost. A imali bismo dosta toga pametnog čuti i naučiti od njih.Bottom of Form
Kao stručnjak za marketing, možete li nam približiti važnost simbola u komunikaciji i njihov uticaj na formiranje afiniteteta prema ovom ili onom proizvodu, usluzi… Mogu li, recimo, simboli nekada prikriti, a nekada nedovoljno predočiti kvalitet proizvoda koje označavaju i može li potrošač prepoznati potencijalnu zamku simbola?
Zanimljivo pitanje. Simbol u marketingu pomaže da brže dođete do „srca kupaca“. Simbol je u stanju ispričati priču u samo jednom trenu. Dešava se, ali vrlo rijetko, da je simbol fake. Tržište onda reagira i prije ili kasnije takvi lažni simboli, a gotovo uvijek i proizvodi koje predstavljaju, relativno brzo bivaju osujećeni na propast.
Dakle, tržište je regulator, i ono određuje kvalitet i cijenu proizvoda i sve što ga čini, pa tako i uspješnost simbola, tj. brenda. Više nerazumijevanja i više zamki, kako ste naveli u pitanju, dešava se u okvirima političke komunikacije.
Simbol u političkoj komunikaciji zapravo ponekad puno više krije nego što izlaže sam „proizvod“. Potrebno je vrijeme, tj. određeni vremenski okvir u kojem politički akter treba djelovati da bi građani, odnosno glasači (konzumenti političkog simbola) mogli donijeti racionalan sud o usklađenosti poruka (obećanja) i učinjenog (realiziranog). Dakle, potrebno je vrijeme da bi se došlo do zaključka o tome, da li se neko „lažno predstavlja“ ili ne.
Problem je što se vrijeme ne može nadoknaditi. U demokratskim sistemima postoji olakšavajuća okolnost da građani svake četiri godine imaju pravo i odgovornost provjere usklađenosti proklamiranog sa učinjenim. Pokazalo se puno puta u povijesti demokracije da većina slobodnih birača nije u stanju predvidjeti stvarne namjere i projicirati njihove ciljeve koji su, kasnije bi se ispostavilo, bili pogubni za te iste glasače, a neki su čak doveli i do velikih svjetskih sukoba i ratova. Zapravo se radilo o neprepoznavanju te neusklađenosti između simboličkog, koje je često puta temeljeno na emotivnom diskursu, i stvarnog koje se oslanja na razum.
Moram priznati da to nije jednostavno, te da je za rano prepoznavanje stepena te usklađenosti potrebna edukacija prije svega u sferi humanističkih i političkih znanosti.
Kako prepoznati to o čemu govorite?
Ponavljam, nije baš jednostavno. Mislim da bi svaki građanin morao prije svega biti dovoljno informiran o temama o kojima treba donijeti tako važan sud, a koji se tiče krajnjeg izbora određene političke opcije, barem na razini kao što to čini kada kupuje određeni proizvod. Kažem barem, jer svjedočimo nevjerovatnoj površnosti i nezainteresiranosti kod birača. Valjda se podrazumijeva da bi svi oni trebali imati neko suvislo i racionalno objašenje o tome za i protiv koga glasaju ili zašto uopće ne glasaju u tako velikom broju. Jer, ne postoje samo građanska prava, imamo i odgovornosti.
Jednostavno, svako od nas bi sam sebi trebao postaviti pitanje zašto služi i zašto mu je potreban takav proizvod, odnosno koji su ciljevi i zašto neko od njega želi glas na izborima. Kada to uradi, onda bi trebao usporediti urađeno i izgovoreno sa stvarnim učinkom. Ako se to dvoje poklapa, vjerovatnoća uspostave međusobnog povjerenja je veća. Često se dešava da glasači glasaju iz protesta jer su nezadovoljni njihovim ranijim odabirom. Suprotna strana tada igra na emocije. Tada fake simboli i fake komunikacija mogu odigrati presudnu ulogu. Sve u svemu, savjet je da ipak racionalno prevlada, i da razum bude taj koji će presuditi.
Koliko se ta simbolička komunikacija iz ekonomije prenosi na diskurzivno polje rezervirano za društveno-političke odnose?
Odgovor je jednostavan, a nalazi se u prirodi komunikacije: osnovna pravila ostaju ista, bez obzira na sfere djelovanja.
Kako procjenjujete simboličku pokrivenost bošnjačkog i bosanskohercegovačkog političkog bloka? Da li biste nešto promijenili u tom smislu?
Mislim da je potrebna jedna nova vrijednost u političkom djelovanju, a onda i u političkoj komunikaciji. Na sceni trenutno imamo vrlo glasnu ljevicu i neku vrstu neartikulirane desnice koja uz motiv „cilj opravdava sredstvo“, dakle radi vlasti, tamo gdje je to izvodljivo koalira sa tom istom ljevicom, kao što je to npr. u Kantonu Sarajevo ili u Tuzlanskom kantonu. I jedni i drugi su vrlo agilni, glasni, često pretjeruju, ali to je njihov zadatak. Oni nemaju širu podršku birača, ali imaju jasne ciljeve, osvojiti vlast bez potrebe koaliranja sa bilo kim. Premda, nisu ni blizu objasnili šta zapravo žele od te vlasti. To se mnogima možda iz ove perspektive čini teško ostvarivim, ali ja mislim da oni nikada nisu bili bliže svome cilju, a u tu poziciju ih je zapravo dovela neka vrsta uspavanosti centra.
U javnosti je kreiran jedan narativ da ništa ne valja, da svi kradu, da je vrijeme za promjene. Oni računaju na glasove iz protesta, a svoje poteze koketiranja pa čak i saradnje sa strankama na poziciji će pokušati prikriti, jer im nikako ne odgovara da ih se uhvati u „preljubu“.
Sve su svemu, svjedočimo jednom krajnje neproduktivnom političkom angažmanu svega što obuhvata blok o kojem govorite. Niti se centar naročito proslavio, a desnica i ljevica prave galamu, pa se u javnosti stječe dojam da oni kao nešto rade. Zato mislim da je potrebna jedna nova vrijednost koja bi odgovorila na pitanje šta svi oni hoće od vlasti kada je osvoje, a koju bi kreirao centar desni i lijevi, i koji bi pozvao na djelovanje sve aktere bloka iz vašeg pitanja. Tada bi situacija bila puno jasnija, a građani bi mogli objektivno kreirati sud o usklađenosti simbola, djelovanja i ciljeva. Stvari bi bile izvedene na čistac. Postigao bi se osnovni cilj svake komunikacije, a to je razumijevanje. Mogućnost greške u donošenju odluke kod birača bi bila svedena na minimum.
Iako je Vaša primarna djelatnost vezana za marketing, u javnosti nerijetko istupate i sa stavovima i mišljenjima vezanim za političku stvarnost. Da li mediji, prema Vašem mišljenju, informiraju javnost o političkoj zbilji ili je kreiraju, sukladno njihovim ideološkim predispozicijama?
Nisu problem ideološka usmjerenja koja mogu biti sastavni dio uređivačke politike nekog medija, već nametanje takve idelologije kao objektivno izvještavanje. Sasvim je prihvatljivo da jedan medij bude lijevo usmjeren, a drugi da bude konzervativan u iznošenjima svojih stavova, i generalno u pristupu kreiranja sadržaja i izvještavanja. I sve dok je to transparentno, to je uredu.
Međutim, nerazumijevanje koje neminovno izaziva „šumove u komunikaciji“ nastaje kada se takva ideološka usmjerenja nameću kao jedina i neprikosnovena istina. Takva praksa nema nikakve veze sa neovisnim novinarstvom i ne dorpinosi jačanju uloge medija kao četvrtog stuba demokracije. Zakonodavna, izvršna i sudska vlast u demokratskim sistemima ne mogu funkcionirati bez profesionalnih, slobodnih i odgovornih medija.
Nadalje, fenomen društvenih mreža i jačanje njihove uloge, vjerovatno će natjerati medije da donesu neke važne odluke. Ili će postati puno agilniji u svojoj misiji u okviru demokratskog sistema, ili će još više zastraniti i postati još snažniji netransparentni glasnogovornici ideologija za koje rade. Treba dati podršku prvima i učiniti sve da se što veći broj uspne na taj četvrti stub. U protivnom, mediji bi mogli u potpunosti izgubiti povjerenje javnosti.
Nedavno ste na Vašem Facebook-profilu objavili zanimljiv status, citirat ću ga: „Laži (lažna komunikacija, poluistine, nedorečenosti, manipulacija u politikčke svrhe) u kombinaciji sa emocijama mogu biti jače od atomske bombe ako to rade nerazumni ljudi. Rezultat je mržnja. Posljedice su strašne i katastrofalne. Traju jako dugo. Ali, nevjerovatno je kako sve to skupa nestaje preko noći kada zdrav razum (razumom obdareni) počne djelovati. Laž nestaje kao da je nikad nije bilo.“ Šta Vas je motiviralo da ga napišete?
Previše se laže i manipulira. Svjedočimo žestokim političkim obračunima, a komunikacija je postala sama sebi svrha, a ne sredstvo razumijevanja. Gotovo sve postaje predmetom napada i kontranapada, nerijetko uz upotrebu najprimitivnijih formi. Nebitno je postalo bitno, a o najvažnijem se ne govori.
Stanje u državi se može popravljati jedino ako imate državu. Ako je nemate ili izgubite, možete samo sanjati o njoj. Onaj ko prvi „stane na loptu“ i pokaže da ima sangu i širinu zdravorazumskog razmišljanja sa fokusom na rješavanje najvažnijih izazova za državu i naciju, taj će uspjeti. Nama ljudi odlaze, i to odlaze u zemlje u kojima se nadaju da će kao pojedinci doživjeti slobodu građanina, osjetiti moć pravne države i moći pošteno raditi. Pri tome niko od njih neće biti manje Bošnjak, Hrvat i Srbin, niti će ih neko maltretirati što su ove ili neke druge vjere, ili uvjerenja. Eto, ko ponudi odgovor na ova pitanja, riješit će najvažnije.
Zamolit ću Vas da prokomentarišete posljednje izbore u Mostaru. Šta oni znače za buduću bosanskohercegovačku političku scenu, preciznije njen probosanski i probošnjački dio?
Najvažnije je da su u Mostaru nakon 12 godina provedeni izbori. Dalje, zanimljivo je da je pobijedila ipak jedna nacionalna politika, mada su većinu glasova dobile manje-više građanski orijentirane koalicije – Koalicija za Mostar i BH Blok. To se desilo i pored pokušaja postizanja kompromisa između sva tri aktera, a na koncu i između ova dva bloka. Kompromis u kojem bi svi dobili po nešto vlasti, a ne samo jedan akter sve, se nije desio.
Vjerovatno će se neki Mostarci u svemu ovome osjećati „prevarenim“, jer su nakon provedenih izbora došli do zaključka da je jedan simbol i njegov stvarni učinak u cijeloj ovoj priči u neskladu. No, i pored toga, rezultati izbora u Mostaru su meni dokaz da u Bosni i Hercegovini živi većina građana koji žele svoju državu kao građanski uređenu demokratiju. Zato mislim da smo veoma blizu, gotovo na korak do ostvarenja ovog sna čije je ostvarenje započelo još 1992. sa Referendumom koji je održan 1. marta, a koji danas obilježavamo kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
