April: Nulti čas bosanskohercegovačke prošlosti (Kulturno sjećanje između pripovijesti, mitova i laži)

Piše: Amela Delić
Datum: 06.04.2020. u 00:25
Kategorija: Kanon sjećanja

U proljeće otpočinju ratovi. Uvijek prije listanja drveća. Ljudi su nestrpljivi da sečekaju plodove i smire gladi, strasti, nesanice i depresiju. U proljeće nema mudrosti ni pameti. Ovim je riječima bosanskohercegovački pisac, Mehmed Pargan, opisao nekima omiljeno godišnje doba u roanu „Grad u cvatu Magnolije“

Zaista, proljeće se u Bosni i Hercegovini često veže za početak agresije na našu državu. April 1992. bosanski je nulti trenutak ili prekid sa dotada ustaljenim načinom života. U teoriji Jana Assmanna, nulti čas se definira kao period u sjećanju jednog naroda od kojeg on ponovo počinje računati svoju historiju.

Nulti čas je vrijeme u kojem se povijest rascjepljuje na dva razdoblja – vrijeme prije i vrijeme poslije nultog časa. Za Jevreje je to holokaust, najtraumatičniji događaj i iskustvo u novijoj historiji. Skoro je ravno svetogrđu u kontinuitetu računati vrijeme, a ne odijeliti ga na razdoblje prije holokausta i razdoblje poslije. Jevreji holokaust još zovu i totalnim uništenjem (shoah), i nije primjereno nijedan drugi događaj nominirati istim pojmom.

Važnost memorijalizacija važnih datuma

Početak agresije na Bosnu i Hercegovinu u aprilu 1992. zavrjeđuje da u histroji naše zemlje bude upamćen kao datum nakon kojeg se život građana ove države značajno izmijenio. U periodu nakon aprila uslijedili su zločini protiv čovječnosti – masovna ubijanja civilnog stanovništva, silovanja žena i djevojčica, paljenje kuća i otimanje imovine, progon stanovništva, rušenje vjerskih, obrazovnih i drugih institucija, te najgore – genocid.

Neopravdano je neutemeljenim argumentom o insistiranju na samoviktimizaciji osporavati pravo na sjećanje na ovaj datum, ali i period do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Memorijalizacija važnih datuma za građane Bosne i Hercegovine važna je za izgradnju buduće zajedničke kulture sjećanja. Zašto?

Komunitarno i kulturno sjećanje ili zašto je važno govoriti?

Sjećanje se po Janu Assmannu može podijeliti u dva ključna modusa – komunikativno i kulturno sjećanje.

Komunikativnim sjećanjem obuhvaćeno je sjećanje savremenika, to je sjećanje koje se temelji na usmenim i medijskim posredovanjima prošlosti. Ono traje dok su živi oni koji se sjećaju. Nakon toga, ustupa mjesto novim sjećanjima i važnim datumima. Usmenim predajama o traumatičnim iskustvima – najčešće ratovima, bavi se posebno područje istraživanja nazvano Oral History (oralna ili govorna historija). Ono što se negdje zlonamjerno proglašava prenaglašavanjem vlastite uloge žrtve, u razvijenim se društvima (poput njemačkog) smatra posebnim predmetom istraživanja.

Važno je zapitati se šta će biti sa sjećanjima na nestale (odvdene i ubijene) muškarce Srebrenice kada njihove majke prestanu da ih traže, a posebno šta će se desiti kada i njihovi životi budu završeni.

Ovakva pitanja su važna i za potomke žrtava i za potomke počinitelja. Živo sjećanje neponovljivo je, te je stoga za svaku pohvalu rad institucija i medija koji nastoje sačuvati sjećanja živih svjedoka.

Nakon komunikativnog pamćenja slijedi period koji Jann Assmann naziva „the floating gap“ ili „dark age“ period sjećanja, odnosno dio prošlosti o kojem se relativno malo govori ili zna. Mnoštvo važnih događaja bude zauvijek izgubljeno u dubinama ovog jaza ili pukotine koja se stalno pomjera i kreće kroz pošlost.

„Fiksne tačke u prošlosti“

Potom slijedi kulturno pamćenje, odnosno pamćenje koje se „usmjerava na fiksne tačke u prošlosti“ (Assmann). Riječ je o sjećanjima na ključne prvotne tačke iz povijesti naroda, koje mogu početi od religijskih sjećanja kakva su sjećanja na egzodus kod Jevreja, preseljenje Poslanika s.a.v.s. kod muslimana, preko mitova o posebnosti i specifičnosti vlastitoga naroda, do sjećanja na očeve naroda ili nacije.

Ova su sjećanja često naracijom prenapućena, izmijenjena i transformirana do mita. U pretvaranju kulturnog sjećanja u mit Assmann ne vidi ništa sporno, te naglašava da ovom transformacijom povijest ne postaje „nezbiljska, nego, naprotiv, ona postaje zbilja u smislu jedne trajuće normativne i formativne snage“ (Assmann). On dakle hoće kazati da se prisjećanjem događaja, kulturno sjećanje tih trenutaka iz prošlosti premiješta u domen mita u kojem trajno ostaje kao tačka utemeljenja naroda.

Uloga pojedinca kao posrednika sjećanja: „Ćerati se“ ili ne?

U svom reagiranju na izmjenu članova Centralne izborne komisije  Dušanka Majkić je poetično poručila „ćerat ćemo se još“. Stihove iz pjesme Matije Bećkovićao citirao je i Draško Stanivuković, obraćajući se gradonačelniku Banja Luke Igoru Radojičiću. Ni Naser Orić nije zaboravio Bećkovićeve stihove u svojim komentarima, a sjetio ih se i Davor Dragičević. Nije slučajno da se baš Bećković profilirao kao jedna od najrađe citiranih pjesničkih persona.

Učešće u kulturnom pamćenju je, kaže Assmann „uvijek diferencirano“ za razliku od grupnog karaktera komunitarnog pamćenja. Pojedinci se nameću kao tumači i nosioci sjećanja na važne događaje.

Pjesnici su, ako se osvrnemo na starija povijesna razdoblja, nerijetko imali ulogu nositelja kulturnog sjećanja. Razlika između komunikativnog i kulturnog sjećanja, za Assmanna je ravna razlici između svjetovnog i svetog. Budući da ovo sveto sjećanje ili kulturno, a ponegdje i mitsko sjećanje prenose uglavnom pojedinci, ne čudi da su se u Srbiji, naprimjer, kristalizovali likovi poput Matije Bećkovića i Amfilohija Radovića kao nositelja kulturnog pamćenja naroda.

Nije koincidencija što Radović luta između teološkog poziva i pjesništva, a Bećković između pjesništva, politikanstva i propovjedništva. U svom intervjuu koji je za Vreme 2001. dao Ivan Čolović (koji je u knjizi „Balkan-teror kulture“ srpske pjesnike nazvao „sveštenicima jezika“), ovaj etnolog kazuje da se u listu „Gusle“, koji izdaje Savez guslara Srbije, često mogu pronaći pjesme o osuđenim ratnim zločincima Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

No, Čolovića ovaj podatak ne čudi, jer kako kaže, u ovom se Savezu „nalaze imena nekih od najuglednijih predstavnika nacionalnog pravca u srpskoj poeziji, religiji i u ostalim političkim i vojnim naukama: Matija Bećković, Momo Kapor, Jovan Striković, Radovan Radinović, Dobrica Erić i Slavenko Terzić”. Oni kojima nije jasno zašto je citiranje Bećkovića u dnevno-političke svrhe u najmanju ruku diskutabilno, neka pronađu navedenu pjesmu na Google tražilici pa će im se sve samo kazati.

Da poentiramo, dok još traje period komunitarnog ili sjećanja živih svjedoka agresije, važno je bilježiti i memorirati sjećanja živih svjedoka. Ukoliko to ne budemo učinili, ukoliko o agresiji i ratu ne budu govorili oni koji su ovim događajima bili najviše pogođeni, ostavljamo prostor da se različiti bećkovići i radovići nametnu kao interpretatori kulturnog sjećanja i svojim veličanjem ratnih zločinaca zauvijek nanesu nemjerljivu štetu generacijama koje dolaze, produbljujući nerazumijevanje i netoleranciju, transgeneracijski prenoseći nerazriješene i ignorirane traume.

Amela Delić rođena je 22. 01. 1990. godine u Zvorniku. Na Odsjeku za žurnalistiku Filozofskog fakulteta u Tuzli diplomirala je 2012. godine, a magistrirala 2015. godine. Angažovana je kao viša asistentica na Odsjeku za žurnalistiku u Tuzli. Trenutno je studentica doktorskog studija Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, smjer komunikologija. Učestvovala je na više naučnih i stručnih konferencija. Objavila je deset naučnih i stručnih radova, bila je urednik ‘Studentskih novina’, a trenutno je i dopisnica portala MediaCentar i Analiziraj.