Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 28.02.2020. u 00:17
Kategorija: Savremeni odjeci
Prevazišli smo velike teme. Tako nas uči postmoderna, a dokaz je kakofonija u komunikaciji na društvenim mrežama i portalima na koju su imuni duhom najjači. Čovjek je slabo biće, uče nas Svete Knjige, ali ga ne aboliraju; traže od njega da se preda procesu jačanja. Zato bi, usuđujem se reći, bilo blasfemično kritikovati insana koji sate i sate dragocjenog vremena provodi na fejsbuku i snabdijeva svoj um informacijama koje u njemu anesteziraju moć kreativnog, autentičnog izražavanja. Istovremeno, neophodno je za spas osobina koje nas uzdižu nad ostala stvorena bića vratiti se idejama njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea, na čijoj duhovnoj paradigmi, mišljenja sam, Edi Bokum gradi vlastitu misao.
Naslovna strana knjige “Čovjek i umjetnost”
Knjigom „Čovjek i umjetnost“, napisanoj u formi aforizama podijeljenih u šest poglavlja, Bokum nas podsjeća da je čovjek, bez obzira na njegovu povijesnu prirodu, ipak biće jedne esencije: „Strah suvremenog čovjeka od smrti, njegova preplašenost pred nestankom vlastitosti u ponorima nepoznatoga nije suštinski drukčija od Gilgamešove.“ (str. 11.) Suočeni sa neminovnošću vlastitoga nestanka, tražimo smisao. U stoljeću koje je iza nas izgubili smo ga zbog stravičnih ratova, razaranja i genocida koji su se desili u njemu. No, nihilizam savremenosti opasniji je jer se iz „glava salonskih intelektualaca“ preselio u narod: „on živi naprije u srcima, premda većina njegovo ime i značenje uopće svjesno ne poznaje.“ (str. 21.) Ali slobodu izbora nam niko ne može uzeti, pa ni Zeitgeist (duh vremena). Možemo birati između svijeta u kojem ćemo prioritet dati pojavnostima prožete duhom nad vrijednostima drugog, tehnokratskog svijeta „kratkih i pogubnih zadovoljstava, posljednjeg čovjeka, barbarskog kolektivizma i jednoumlja, gdje tehnologija sparena sa ideologijom vlada nad malim čovjekom koji je odbacio svako samoostvarenja, samopouzdanje i spasenje.“ (str. 21.)
Temeljni problem savremenoga čovjeka, naspram nesavremenog koji ima jasan cilj – „život kao umjetničko djelo“ (str. 23), Bokun vidi u zabludi da se „može bezbolno živjeti i proći kroz život kao vaška koja se krije od svjetla, koračanja divova i aveti vlastitih misli.“ (str. 25.) Ali življenjem te zablude čovjek ide protiv samoga sebe, jer je njegov duh „inherentno filozofski nastrojen“ (str. 28.). Između potrage za smislom postojanja i mogućnosti da će potraga rezultirati pronalaženjem besmisla, radije ostaje u „kauzalnoj mašineriji“ jer „u svojoj sujeti nema hrabrosti za besmisao“: „Zar pitanja sama nisu zauvijek značajnija od svakog odgovora. (…) Filozof je Sfinga, no on uvijek hoće da bude Edip i da odgonetne najteže zagonetke, ili si samo traži vlastitog Edipa kako bi se u jednom strašnom aktu oslobođenja bacio sa litica u provaliju? Zagonetnost je slatka, ali se valja paziti bezdana.“ (str. 28. – 29.)
Edi Bokun (22.8.1990.) pisac i prevodilac. Završio je studij povijesti 2016. godine u Tuzli. Do sada je objavio tri knjige i nekoliko prijevoda.
„Nesavremeno“, Edi Bokum otvara velika pitanja i daje svoje odgovore. Zauzima stajalište da je estetsko bit (nad)čovjeka, potvđujući svoje stajalište primjerima zemljoradnika koji uživa gledajući u plodove onoga što je posijao, ne mareći za konkretnu korist od njih. Opirući se duhu savremenosti, čovjek će filozofirati, ali prave filozofije za njega nema bez estetike: „Za mene se niko ne može nazvati filozofom ako ne umije svojim riječima dotaknuti ono sirovo, ljudsko, praestetsko u čovjeku.“ (str. 31.) Pojednostavljeno rečeno, hrabro suočavanje sa činjenicom vlastite prolaznosti motivira nas na traženje smisla, a smisao se ne može naći u logičnome i razumu prihvatljivom, jer je razumom spoznatljiv svijet samo objektivni korelativ za „djela“ koja životu daje boje i na taj način, ne pruža utjehu, kako bi rekao Adorno, nego pobjeđuje nihilizam kao nužnu posljedicu nastojanja da se smisao traži u empirijskm činjenicama: „Kako je tužan svijet inžinjera koji ne poznaju Raskoljnikova.“ (str. 62.)
Cinik će reći da Bokum u knjizi „Čovjek i umjetnost“ otkriva toplu vodu kada kaže da savremenost porađa „čovjeka lišenog svake velike vrijednosti, svakog velikog ideala, čovjeka-zupčanika, male karike u velikoj mašineriji kauzalnosti“. (str. 16.) Međutim, usudimo li se pauzu između prve i druge smjene rada „mašinerije kauzalnosti“ iskoristiti za čitanje široj javnosti nepoznatog autora, k tome mladog, prepoznaćemo da ova zbirka filozofskih aforizama ima katarzičnu vrijednost. Ne zato što je autor došao do neke nove, revolucionarne spoznaje, nego zato što je smogao hrabrosti da bude Odisej koji se skromno (budući svjestan nemjerljivih granica znanja, te važnosti kako teorije, tako i životne prakse), ali odlučno suprotstavlja valovima poluistina, mediokritetsva, retorike osionih i pretjerano samouvjerenih sljedbenika „ideja“ baziranih na socijalnom darvinizmu. Uostalom, u samom uvodu prepoznajemo da je autor svjestan da će se recipijenti njegove knjige naći na dvije staze: na jednoj će ga zloduhom poststrukturalizma nadojeni cinici osuditi što se bavio velikim temama kao što su „flozofija“, „čovjek“, „umjetnost“, „čovjek i umjetnost“, a na drugoj će ga širom raširenih ruku dočekati Odiseji poput njega izgubljeni „na morima kao kletvom kakvog boga suvremenosti“ (str. 13.)
Edi Bokum vješto vlada veoma zahtjevnom formom aforizma, a njegov stil pisanja, iako su izrečene misli jasni stavovi, neopterećen mesijanskom potrebom da se saopći velika i nova istina: „Poželio bih čovjeka snažnog i zdravog, pa neka je i obmanut, negoli shrvanog i uništenog, propalog i potištenog, razorenog i zauvijek utučenog istinom.“ (str. 89.) Našao sam se na ovoj drugoj stazi sa koje toplo preporučujem da pročitate ovu obimom neveliku, ali sadržajem veoma inspirativnu knjigu.
Piše: Adnan Pejčinović
Biografija: Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
