Muzika – medij (o)sjećanja

Piše: Amela Delić
Datum: 30.03.2020. u 03:03
Kategorija: Kanon sjećanja

Kad na mlado poljsko cvjeće
Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja lijeće
Što te nema, što te nema…

Sevdalinku Hasanagin sevdah (Što te nema) najprije smo čuli u interpretaciji legendarnog izvođača sevdalinki Himze Polovine, poslije njega ispjevala ju je i Jadranka Stojaković, a danas Amira Medunjanin i grupa Divnhana. Njihova sofisticirana melanholija uglavnom izaziva žal za mladošću, izgubljenom ljubavlju, dragim osobama, ili neko drugo sjećanje; pa i na vrijeme bezbrižnosti, odnosno period kada je naša sevdalinka digitalizirana, snimljena na nosače zvuka, a time i ovaj važan segment bošnjačkog kulturnog bića doživio popularnost i van granica Bosne i Hercegovine.

Muzika je medij sjećanja i emocije, a zahvaljujući njoj, jedan od publici posebno dragih medija, „stari dobri radio“ kako ga odmilja zovemo, i danas je živ. Uprkos činjenici da svaki građanin svijeta koji posjeduje internet konekciju može koristiti YouTube ili neki drugi online kanal za slušanje muzike, radio i dalje nije otišao u historiju. Ovaj medij, u počecima svoga razvoja korišten uglavnom za informiranje, danas se najčešće koristi za slušanje muzike. U upotrebu je ušao 1920-ih, a i dan-danas kod građana budi više emocija od YouTuba koji je nastao 2005. i na kojem čak oko 44 000 kanala ima više od 250 000 pretplatnika. Kvanitet u ovom slučaju zaista ne znači i kvalitet doživljaja.

Za razliku od YouTube-a, na radiju nije riječ samo o slušanju, nego o učestvovanju i zajedništvu. Zato je McLuhan radio i zvao “bubnjem plemena”. Možda na YouTube-u možemo pronaći bilo koju pjesmu koju želimo čuti, no, u tom slučaju riječ je o individualnom činu slušanja. S druge strane, radio uvijek podrazumijeva neku vrstu sudjelovanja.

Kada se na radiju čuju zvuci poznate pjesme, znamo da još neko u ovom trenutku dijeli naše emocije, ili da pjesma u njemu izaziva barem slične osjećaje našima. Imamo dojam da nas osoba koja je pjesmu poručila, ili ona koja ju je pustila, razumiju. Tako, nesvjesno, osjećamo čak i neku vrstu bliskosti sa voditeljem, muzičkim urednikom ili drugim slušaocem.

Po tome je radio kao medij poseban u odnosu na sve druge. Zato ćete često čuti ljude kako, kada s radio stanice počnu prve note neke pjesme, kažu da ih je “pjesma našla”. To uglavnom znači da je onaj koji je pustio pjesmu pogodio kako se osjećaju u datom trenutku, ili ih je podsjetio na događaje iz njihovog života koji su bili propraćeni snažnim emotivnim doživljajem.

Sjećanja upisana u stihove i note

Muzika ima poseban značaj u životu pojedinca, a neizostavan je dio, bolje reći pozadina, autobiografskih i kolektivnih sjećanja.

Svaki čovjek ima nekoliko omiljenih pjesama, one imaju svoje mjesto u njegovom životu, a nerijetko su one okidač za pokretanje snježne kugle sjećanja na važne momente i ličnosti iz naših života. Mnogi od nas pamte pjesme uz koje su slavili rođendane u djetinjstvu, one koje nas sjećaju na odlaske dragih prijatelja, na prvu ljubav, porodična okupljanja ili neke specifične događaje koji nam se možda ni ne čine toliko važnim u sadašnjosti.

Nevjerovatno je kakvih se sve događaja ljudi mogu sjetiti dok slušaju zvuke dragih pjesama. Često će vam do u detalje opisati događaj iz ranog djetinjstva, atmosferu i emocije vezane uz taj događaj, ali i ono što su sami osjećali dok se situacija odvijala. „Odrastao sam na periferiji, poznate slike… zajednička dvorišta, česme, otpala fasada…” – ovaj komentar jednog od slušatelja na YouTube-u je slikovit primjer muzičkog individualnog sjećanja.

Čovjek koji je komentar napisao sigurno bi mogao oživjeti kako kaže “poznate slike” iz djetinjstva koje je u njemu probudila pjesma. Mi u pjesmu često unosimo i one najsnažnije emocije iz naših života koje smo osjećali baš dok smo slušali konkretnu muziku. “Evo nas opet poslije 33 godine… pjesma koja je na današnji dan prije 33 godine spojila mene i moju suprugu, pjesma koja će biti vječna, ne samo zbog nas nego zbog svega. Pozdrav svima.” Gospodin iz ovog komentara sjeća se pjesme uz koju su, kako on vjeruje, počele da se razvijaju emocije između njegove supruge i njega.

Pošto je muzika medij sjećanja, ona je uglavnom usmjerena ka prošlosti. Mnogi komentari upravo su fokusirani na prošlost, na vremena koja se uglavnom romantiziraju i predstavljaju savršenim. “Dobra stara vremena”, “nostalgija”, “sjećanja”, “uspomene”, “mladost”, „vremeplov“ – najkorištenije su sintagme i riječi u komentarima na pjesme snimljene prije 90-ih.

Uloga muzike u autobiografskim i kolektivnim sjećanjima

„Činjenica je da je rijetko ko uvjeren da je nedosljedan“ kaže jedan od vodećih teoretičara kulture sjećanja, Todor Kuljić. Naime, većina ljudi uvjerena je u kontinuitet svoje ličnosti, a muzika nerijetko služi u potvrđivanju ove pretpostavke. Uglavnom se sjećamo pjesama koje smo kao djeca ili mladi voljeli, a koje potvrđuju naša individualna opredjeljenja i identitet kakav želimo imati pred sobom i svijetom. Htjeli mi to priznati ili ne, zahtjevi koje sebi postavljamo u izgradnji autobiografskog pamćenja u velikom procentu proizlaze iz očekivanja naše okoline.

Na svu sreću, okolina najćešće ne pamti naše lične promjene u identitetu. Zbog toga je teško i pratiti kako se naš identitet mijenjao, a nerijetko se s njim mijenjao, transformirao ili nadograđivao i naš muzičku ukus. Ipak, postoje ljudi čija se transformacija može pratiti upravo kroz muziku – muzičari, kompozitori, pjevači.

Kroz stihove koji su pisali prije 30 ili 40 godina u poređenju sa stihovima koje pišu danas, mnogi su kantautori otkrili puteve identitarne transformacije. Ta se promjena može pratiti u tekstovima kantautora Dine Merlina „Cijela Juga jedna avlija“ i „Da te nije Alija“ koji očigledno prate i njegovu identitarnu ideološku promjenu. No, postoje i neki suptilniji putevi transformacije, o kojima na osnovu tekstova možemo tek nagađati, ali je evidentno da je muzika često izraz želje za identifikovanjem sa preovlađujućim poželjnim pogledima na svijet i pojedinca.

Ukoliko biste one koji su otvoreno pokazivali sklonost određnom načinu razumijevanja svijeta suočili sa kontradiktornostima u njihovim identitetskim „postavkama“, najčešće bi to pravdali „tezom o ranijem skrivenom disidentstvu (Kuljić). I „što je pripovjedač maštovitiji, to je sjećanje cjelovitije organizovano u fabulu“ (Kuljić). Shodno poželjnim viđenjima sebe pamte se i evociraju melodije koje potvrđuju naše sadašnje opredjeljenje u odnosu na svijet, dok se one koje narušavaju kontinuitet naše ličnosti zaboravljaju ili potiskuju. Sjećanje je fluidno i fleksibilno, uvjetovano mnoštvom eksternih okolnosti.

U komentarima pjesama izvođača nekadašnje jugoslovenske rok scene, vrlo se slikovito daju pratiti razumijevanja identiteta, konfuzija u potrazi za istim, želja da se evocira ili zaboravi pređašni ideološki okvir. Često ćete u tim komentarima naići i na rasprave, govor mržnje koje pripadici različitih nacionalnih grupa upućuju jedni drugima. U pravilu – što je kontroverznija grupa ili izvođač muzike, to su i komentari netolerantniji. Redovno se u komenatarima krećemo na polju između ljubavi i mržnje kada su u pitanju grupe poput Zabranjenog pušenja ili Riblje Čorbe, odnosno muzičari poput Miroslava Škore, Olivera Mandića…

Muzička sjećanja individua i kolektiva prenose se i transgeneracijski, a neki korisnici YouTube-a često pišu kako su za neku pjesmu ili izvođača čuli od roditelja ili drugih starijih srodnika. „Nisam rođena tada ali ovo kad pustim počnem da plačem!” – kaže jedan od komentara na pjesmu Zabranjenog pušenja „Yugo ’45“. “Uz Azrine pjesme me tata uspavljivo kao bebu, tj. Johnny ti si me svojim pjesmama uspavljivao… Od malih nogu pa do danas koja pjesma prije spavanja se posluša”, kaže druga slušteljka komentarišući pjesmu „Balkan“ koju izvodi grupa Azra.

Očigledno je da je muzika ponajmanje medij za zabavu i „ubijanje“ slobodnog vremena koje ne znamo drugačije „potrošiti“. Ona je mnogo više od toga – muzika budi emocije i vraća sjećanja. I ne samo to. Slušajući muziku, ljudi ne samo da žele vratiti sjećanja na davno prošle drage događaje ili ljude, oni žele ponovo osjetiti emocije koje su doživjeli onda kada su pjesmu uložili u svoju banku sjećanja. Kao medij, muzika je važna u izgradnji ličnog, ali i kolektivnog sjećanja, te  formiranja našeg identiteta, kao i načina na koji razumijevamo društvo u kojem živimo i na koji na njeg utječemo.

Amela Delić rođena je 22. 01. 1990. godine u Zvorniku. Na Odsjeku za žurnalistiku Filozofskog fakulteta u Tuzli diplomirala je 2012. godine, a magistrirala 2015. godine. Angažovana je kao viša asistentica na Odsjeku za žurnalistiku u Tuzli. Trenutno je studentica doktorskog studija Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, smjer komunikologija. Učestvovala je na više naučnih i stručnih konferencija. Objavila je deset naučnih i stručnih radova, bila je urednik ‘Studentskih novina’, a trenutno je i dopisnica portala MediaCentar i Analiziraj.