Piše: Amira Banjić
Datum: 14.07.2020. u 22:55
Kategorija: Kanon sjećanja
Iako se poslije 25 godina čitav svijet poklanja žrtvama srebreničkog genocida nimalo iznenađujući i sraman potez velikosrpskih nacionalista dokazao je još jednom istom tom svijetu, svoje moralno kolektivno rasulo.
Vrlo je teško pisati ili govoriti o Srebrenici u bilo kojem kontekstu, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog pijeteta prema žrtvama i mogućnosti da se svojim spomenom umanji ili relativizira njihova bol. Međutim, to nekima nije problem. Štaviše, ne samo da se umanjuje bol poginulog već se u najgorem slučaju negira i time vrši ponovni zločin nad njim. Mogli bismo reći da je velikosrpska ideologija okrenuta protiv Bošnjaka živa i djeluje i danas, iako ne istim sredstvima iz 90-ih, ali ipak dovoljno očuvana i istrajna u namjerama da kroz dehumaniziranje Bošnjaka i svega bošnjačkog, opravdava i relativizira genocid i ostale zločine koje su počinili u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Naime, još prije nekoliko dana održana je proslava tzv. dana oslobođenja Srebrenice i to, ni manje ni više, nego 11. jula u Bratuncu. Istog dana, održana je promocija knjige „Crne marame Srebrenice“ autora Radomira Pavlovića u sklopu velikosrpskog projekta „Petrovdanski dani Srebrenice 2020“.
Kada se u Srbiji i bh. entitetu Republici Srpskoj postavi pitanje rata i genocida, odgovori su poprilično oprečni razumu i ljudskosti. Uglavnom se kreću od teorija zavjera, paklenog plana Amerikanaca ili jednostavnog negiranja bilo kakvog zločina počinjenog nad Bošnjacima. Kontradiktornosti im ne manjka, a sve to prenosi se i na mlađe naraštaje, pa tako imamo mlade ljude koji se ponose studentskim domom koji nosi naziv po ratnom zločincu, ili imamo učenike osnovnih škola koji ponosno izjavljuju da su četnici i mnoge druge patološke oblike ponašanja koji su se izrodili iz istog velikosrpskog nacionalizma.
Bošnjačke žrtve u Srebrenici, kao i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, ubijane su sa istim motivom i ciljem od strane srpske vojske – zajedno sa Republikom Srbijom stvoriti etničku srpsku državu na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Prisjetimo se, dva dana prije početka napada na Srebrenicu, Radovan Karadžić pozvao je na Pale Miroslava Deronjića kao najistaknutijeg funkcionera SDS-a u Podrinju obraćajući mu se riječima „Miroslave, sve to treba pobiti.“, te obraćajući se množini, dodao „Sve što stignete, princip Zapadna Slavonija.“ Ove riječi potvrdio je sam Deronjić pred Međunarodnim krivičnim tribunalom pilikom procesa protiv Slobodana Miloševića.
Oko 18 000 ljudi, inspirisanih velikosrpskom propagandom, učestvovalo je u genocidu, uvjereni da tako ostvaruju „junački“ cilj tzv. istrage poturica i uspostavljaju „historijsku pravdu“ svojih prethodnika. Vrlo često u javnom diskurzu možemo čuti kako su u genocidu u Srebrenici, ali i u svim drugim zločinima na području Prijedora, Vlasenice, Sarajeva, Zvornika, Foče, Višegrada i drugim mjestima širom BiH, učestvovali pojedinci i da ih kao takve treba kazniti.
Ova brojka ukazuje na učesnike u oružanom krvoproliću, međutim, šta je sa onim pojedincima koji nisu držali puške u rukama a jednako su krivi za genocid? Šta je sa generalima, zapovjednicima, političarima, novinarima, piscima, članovima porodica izvršitelja, koji su učestvovali u etabliranju ideje genocida kao prihvatljive običnim građanima i prije nego što je genocid izvršen. Na kraju krajeva, šta je sa onima čija politika jednaka ovoj djeluje i danas? Šta se dobije kada se te grupe pojedinaca spoje sa misijom kreiranja velike Srbije na štetu svih nevinih ljudi jedne nacije. U konačnici postavlja se pitanje od čega je to tačno „oslobođena“ Srebrenica, jula 1995. godine?
Umjetnička instalacija „Što te nema“ umjetnice Aide Šehović, postavljen je u Srebrenici, 10. jula 2020. godine. Sastoji se od sakupljenih fildžana s idejom da svaki fildžan simbolično predstavlja jednu srebreničku žrtvu tokom genocida u Srebrenici, 1995. godine. Instalacija poprima oblik i pereformansa, jer uključuje ritual redanja fildžana po srebreničkoj zemlji, te sipanja kafe u fildžane koji potom stoje i čekaju one koji se nikad neće vratiti.
Vodeći se ovim pitanjem, prilikom posjete Memorijalnom centru u Srebrenici, svratila sam do Bratunca među građane ovog mjesta čuvši mišljenja kako mladih tako i starijih ljudi – o srebreničkom genocidu s jedne, i tzv. danu oslobođenja Srebrenice s druge strane.
I ono malo nade za promjenom srpske kolektivne svijesti izgubilo se kada sam, ne od većine nego od svih građana koje sam tada ispitivala, dobijala odgovore poput ovog „Ja nisam pristalica obilježavanja 11. jula kao srebreničkog genocida. Što se tiče nas, nije priznat taj genocid. Različita su posmatranja šta znači ta riječ. Da je bilo zločina, bilo je, ali sa obje strane. Genocid je malo teža riječ.“
Koja bi to lakša riječ bila za srpski nacionalizam koji je iza sebe ostavio mrlju sopstvenog velikog projekta koji je podrazumijevao istrebljenje svih onih ljudi koji su živjeli svoj život na jednoj teritoriji, a koji su pritom nosili ime islamsko-orijentalnog porijekla. U Srebrenici je počinjen zločin protiv čovječnosti, ubijan je jedan po jedan Bošnjak, planirano, sistemski i okrutno. I da, genocid nije prava riječ. Ovo je više od genocida. Jer poslije 25 godina sa bolom žive Majke Srebrenice, koje su sahranile svoje sinove, braću, muževe. Srebrenica je „oslobođena“ od mladih duša, talenata, znanstvenika, dobrih radnika, umjetnika supruga, očeva, na kraju krajeva „oslobođena“ je od sreće i veselja jer je jula ’95. izbgubljena posljednja nada za iskrenim osmijehom.
Ana Brnabić, premijerka Srbije, prije nekoliko dana kazala je kako nije poznavana na komemoraciju žrtvama genocida u Srebrenici, te je dodala da nije ni planirala ići. Brnabić smatra da bi bilo poželjno da se “prestane vraćati na nesporazume iz prošlosti”, kako je kvalificirila potrebu suočavanja sa zločinima počinjenim tokom agresije na BiH 90-ih godina. Ovo je još jedan dokaz ignorantskog i nemoralnog odnosa Srbije prema zločinima koje su počinili.
Osim ignorantskog odnosa i negiranja genocida, paralelno se u manjem bh. entitetu, ali i u Srbiji, vodi i proces falsifikovanja historijskih činjenica, pa se umjesto kazivanja istine javnosti pokušava podvaliti potpuno krivotvorena interpretacija genocida u Srebrenici. Dokle se sa falsifikovanjem ide, najbolje svjedoči komentar koji su za naš portal dali urednici portala Despotovina, a koji su ovako opisali genocid:
„Početkom maja ’92. bio je prvi napad iz Srebrenice i svaki od tih napada je bio sravnivanje sela sa zemljom i ubijanje do mačke i životinja. Sve živo se spaljuje, samo je grad ostao. I dolazi 1993. godina, mi živimo ovdje u konstantnoj atmosferi genocida nad Srbima koji je počeo u Srebrenici još za vrijeme NDH, jer naše komšije muslimani su ovdje dočekali crnokošuljaše kao oslobodioce. To mi znamo, to nije ništa sporno. Dolazimo do toga da je sve spaljeno, da ’93 godine Srbi naprave prodor i oslobode sav taj dio i ostaje samo sigurna enklava Srebrenice, iz koje se opet nastavljaju napadi, naravo sad to nije bilo popularno spaljivati sela, nisu imali ništa više ni da spale na kraju krajeva. I sad ti meni reci, kad dođe ’95. godina i kad prestane sve to. Kako se zove? Zove se oslobođenje.“
Ovakva percepcija događaja u i oko Srebrenice potvrđuje da u protekle tri decenije ni u jednom trenutku nije došlo do diskontinuiteta u odnosu na režim Slobodana Miloševića, tj. u odnosu na politiku koju je pod Miloševićevim nadzorom vodio Radovan Karadžić. Svaki put kada na tu temu progovori, Milorad Dodik se svrsta uz Karadžića. Tu nema nikakve potrebe za implikacijama budući da je Dodik otvorio dom koji se po njemu zove. Kreiran je, nažalost, cijeli jedan politički narativ koji treba da nas uvjeri u to da Bošnjaci ovdje nikada nisu živjeli.
Neizmjerno važan doprinos sjećanju na genocid u Srebrenici ove godine su dali vrhunski bosanskohercegovački umjetnici Safet Zec i Šejla Kamerić.
Nažalost, svi napadi negiranja koji pristižu posljednja su faza pokušaja dehuminizacije pripadnika jedne nacije. Nakon devet faza genocida među kojima su: klasifikacija, simbolizacija, diskriminacija, dehumanizacija, organizacija, polarizacija, pripremanje, progon, istrebljenje, a koje detaljno pojašnjava Gregory H. Stanton u svojoj knjizi „Deset faza genocida“, jedino što na kraju ostaje jeste napad na memoriju onoga što se dogodilo.
Mnogi smatraju da se pričajući o prošlosti samo stvaraju zamke za novi rat. U želji da se postigne neostvareno jedinstvo naroda iz prošlog stoljeća, zatvaraju se svi jasni pravci za napredak.
Nazadujemo li, zaista, ako se vraćamo i sjećamo nečega što je davno prošlo? Savremeni facebook analitičari, ozbiljno se bave ovim pitanjem, komentarišući kako predmet historije treba izbaciti iz obrazovnog sistema, te krenuti dalje, stvarajući sadašnji trenutak na osnovu trenutnih saznanja i sposobnosti. To bi možda imalo smisla kada bi život zaista funkcionisao prema pojednostavljenim pravilima i shvatanjima. Prošlosti kakva je naša, traumatična i bolna, mora se ustupiti pravo da progovori. Primjećujem dva jasna razloga: 1. Jedini način da se prevaziđe trauma jeste da se o njoj govori. 2. Onemogućavanje govora o traumi, nastavak je zločina.
Oni koji danas negiraju genocid, u stanju su sutra to isto počiniti u ime istih ciljeva. To je suština negiranja. Počinitelji ili njihovi potomci i sljedbenici poriču postojanje bilo kakvog zločina, umanjuju razmjere i nalaze eufenizme kako bi izbjegli termin genocid. Ima li većeg razloga da se o prošlosti priča? Njenim zanemarivanjem, svjesno negiramo vlastiti identitet.
Amira Banjić rođena je 22. 10. 1998. godine u Tuzli. Živi u Klokotnici, Doboj Istok. Osnovnu školu završila je 2013. godine u Klokotnici, a Srednju medicinsku školu, smjer farmaceutski tehničar u Gračanici, koju završava 2017. godine. Trenutno boravi u Tuzli, gdje pohađa treću godinu Filozofskog fakulteta, na Odsjeku za bosanski jezik i književnost.
