Quo vadis, Jasmila

Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 14.12.2021. u 19:55
Kategorija: Savremeni odjeci

„Žene uvijek moraju popraviti nered koji su napravili muškarci.“, izjavila je Jasmila Žbanić prilikom dodjele oskara za najbolji evropski film. Ova izjava nije lapsus, nije incident, ona je, frojdovskim jezikom rečeno, nehtijući otkrila stvarne preokupacije naše režiserke. Mišljenja sam  da je Jasmila u svom misaonom univerzumu više prostora dala feminističkim pitanjima, nego tragediji naroda kojem pripada, preciznije genocidu nad bosanskim muslimanima u periodu 1992 – 1995., koji je kulminirao genocidom u Srebrenici 1995. godine, a o kojem je snimila film „Quo vadis, Aida“.

Ne mislim da pretjerujem kada kažem da je genocid nad Bošnjacima iskorišten da se filmskim jezikom otvore „ženska pitanja“. Ne sumnjam da će ovakvo stajalište biti dočekano na nož u javnosti, u kojoj je film doživio više nego pozitivne reakcije. Tek na društvenim mrežama nekoliko ljudi iz javnog života iznose suprotna mišljenje. Ona neće doći u javnost, jer je Jasmilin film zaštićen evropskim oskarom, na čemu su joj čestitali i bošnjački i probosanski lideri. Film je institucionalno zaštićen. No, da li je uspjeh dobiti oskara i biti institucionalno zaštićen ili ojačati simbolička polja kulture u kojoj je nastao? Ovo drugo, Jasmila nije uradila.

Film je i tekst i djelo

Lično, subjektivno, nemam problem sa filmom. Mene što se tiče, ispunio je svoju misiju u aristotelovskom smislu riječi; doživio sam katarzu. Sam naziv filma, pitanje, upućeno je glavnom liku, Aidi, koja se po prestanku srpske oružane agresije vraća u Srebrenicu i postaje učiteljica i djeci krvnika svoga muža i sinova. Doživio sam pitanje „Gdje ideš, Aida?“ kao prijekor Aidi. Da li je moralno ići i odgajati krvnikovu djecu, živjeti zajedno sa zločincima, u miru, nekažnjenim zločincima? Kakav je svijet u kojem zločinci, neosuđeni i nekažnjeni, žive normalnim životima? Film je, dakle, mene što se tiče proizveo važna pitanja. Ali to je moje čitanje filma, subjektivno. Čak neću ni problematizirati da li je „autorica htjela proizvesti ovakva pitanja“, ne zanima me. Imam pravo, kao recipijent, doživjeti i razumjeti film na svoj način.

Što je lijepo, što i jeste ljepota umjetničke komunikacije… Ali nije bitan moj subjektivni doživljaj, subjektivno razumijevanje, za objektivne i pozitivne posljedice koje film, i kao djelo i kao tekst (umjetnička autonomna cjelina) ostavlja iza sebe.

Važno je napraviti razliku između pojmova „tekst“ i „djelo“. Roland Barthes je precizirao razliku. Za njega, tekst (i filmski) se očituje u “kretanju riječi” realizira se “po ili protiv nekih pravila”, a djelo je knjiga koja se može vidjeti u policama na knjižari i kao takva postaje simbol za značenja koja nerijetko nemaju vezu sa samim tekstom u njoj. Jasmilin film gledao sam kao tekst, i s njim nemam problema, zbog toga što me doveo do katarze, jer sam (svjesno pravim salto mortale) zažmirio na propuste u njemu. Jasmilin film kao djelo, pak, proizveo je veliki nered, engleskim jezikom rečeno mess.

Koje su nevolje u filmu kao tekstu? Izmijenjeno prikazivanje stvarnih događaja, koji se ne mogu opravdati umjetničkom slobodom, jer je Jasmila Žbanić film snimala na temelju stvarnih događaja i nije imala nikakvog razloga da ih mijenja. Dovoljno su strašni onakvi kakvi su bili. U konačnici, ako je vjerovati glumcu u ulozi Ratka Mladića (vidi intervju linkovan niže u tekstu) i sama je htjela da „sve bude čisto“, dakle da događaji budu doslovno „kopirani“ u filmu. Događaji u filmu nisu bili „čisti“… Šta nam govore intervencije u njima?

Problemi filma kao teksta

Prva, ključna, izmjena je izbacivanje stvarne muške ličnosti, Hasana Nuhanovića, ženskim likom. Bosanska javnost je slabo propratila njegove tekstove i izjave još dok je film bio u pripremi. Podsjetit ću, Hasan Nuhanović je bio saradnik na scenariju filma „Quo vadis, Aida“, ali je izašao iz projekta. (Na zvaničnoj stranici IMDb piše da je film inspirisan Nuhanovićevom knjigom „Ispod UN zastave“, ali, ako se ne varam, nakon što je prestao raditi na scenariju, Nuhanović je zabranio Žbanićki da koristi njegovo ime i knjigu u zvaničnim informacijama o filmu, zbog čega je podnio tužbu protiv nje.) Imao je više razloga za to, a glavni je što u stvarnom događaju u Potočarima, u kojem je on centralna ličnost, Jasmila ne stavlja lika koji glumi Hasana, nego ženu. Centralno pitanje je zašto? Odgovor je dala sama Žbanićka izjavom citiranom na početku teksta.

Baviti se feminističkim pitanjima je sasvim legitimno. Pisati pjesme o njima, romane, snimati filmove… Sasvim u redu, osvještavanje položaja žene u društvu je više nego potrebno kulturama na Balkanu. Ali kada se feministička pitanja stave ispred genocida nad bilo kojim narodom svjedočimo moralnom kolapsu u svijetu umjetnosti, u konkretnom slučaju filmske umjetnosti u Bosni i Hercegovini.

Drugo seciranje je poznati govor Ratka Mladića, osuđenog za zločin genocida u Srebrenici, prilikom njegovog ulaska u taj grad. Iz govora je izbačena rečenica „I napokon, došao je trenutak da se, poslije bune protvi dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.“ Tu rečenicu Mladić je izgovorio u stvarnosti, u filmu je nema. Zašto? Možda zato što nije politički korektno spominjati u filmu da je u jednoj kulturi, srpskoj, moguće razviti infernalnu ideju o genocidu nad Bošnjacima? A prije će biti zato što intencija nije bila govoriti o tragediji konkretnog naroda, bošnjačkog, nego o zlu genocida, kao takvom, o univerzalnom zlu. I u redu, plemenito je pojave podizati sa konkretnih na univerzalni nivo. Ali da li Bošnjaci, koji se duge tri decenije bore, za najprije biološki, a onda i identitarni opstanak, imaju luksuza da se bave univerzalnim pitanjima? Kao pojedinci, svakako, na javnoj sceni (političkoj, umjetničkoj, ekonomskoj) apsolutno ne. Jer, Bošnjacima opstanak nije garantiran.

Treće bitno seciranje je razgovor srpskih vojnika sa vojnicima UNPROFOR-a. U stvarnosti je izgledao ovako (pogledati dio od 06:15 do 08:33), na filmu ovako. U stvarnosti, dakle, srpski vojnici su prilično pristojni, razgovaraju mirno, u filmu su agresivni, grubi. Zašto je Žbanićka frizirala činjenice / ponašanje srpskih vojnika. Govoriti o umjetničkoj slobodi…Da, moguće je. Umjetnik je prikazao srpske vojnike kao vojnike koji reagiraju afektivno, nabijeni emocijama, u realnosti… U realnosti, srpski vojnici su sasvim hladnokrvno, mirno, sistemski i planski izvršili genocid. Predstavljati srpske vojnike kao razularenu masu znači umanjiti odgovornost kulture u kojoj ima mjesta za zločince, ubice, izvršioce genocida koje ta ista kultura uspješno štiti i integrira i dan danas.

Problemi filma kao djela

Koliko je moralno angažirati glumce pripadne kulturi koja je dala ratne zločince i izvršioce genocida i to u filmu o genocidu koji je izvršila njena vojska? Lik Aide glumi poznata srpska glumica Jasna Đuričić. Za vrijeme Miloševićevog režima, kao glumica Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, bila je prvakinja drame. Dobar poznavalac prilika u Srbiji u to vrijeme rekao mi je da se takvo priznanje nije moglo dobiti bez aminovanja bračnog para Slobodan Milošević – Mira Marković. Ako je to tačno, koliko je moralno da Jasna Đuričić glumi u filmu koji govori o genocidu u Srebrenici, i to žrtvu glumi?

Uostalom, Bosna i Hercegovina ima mnoštvo sjajnih glumica… Zašto niti jedna nije angažirana? Posmatrajmo to i sa krajnje pragmatične strane – zašto je lijepe novčane benefite i profesionalne benefite dobila građanka Srbije, a ne Bosne i Hercegovine?

No, najveća nevolja koja je primjedba filmu kao djelu, intervju je koji je bračni par Boris Isaković (glumi Ratka Mladića) i Jasna Đuričić dao Zoranu Kesiću. Đavo je u detaljima:

Boris Isaković priča doživljaj sa snimanja kada je „blokirao“ u trenutku kada se trebao obratiti masi od oko 600 statista. Ljudi su ga ohrabrili aplauzom, riječima „Ma, nema veze, generale…’Ajde, opet ćemo snimati…“ na što Kesić replicira: „Jao, Bože Gospode, naš narod je najbolji na svijetu.“ Možda su statisti došli iz Srbije? Nisu, naravno, ali eto prilike da se promovira laž o nepostojanju granica između Srba i Bošnjaka, kulturnih, prije svega.  Sumnjam da je intervju bio planiran, kako bi Kesić rekao tu rečenicu. Ali u tome, u neplaniranju, nego u naraciji fortificiranoj vrijednosti, i jeste taj đavo.

Jasmila Žbanić je snimila film o genocidu u Srebrenici u kojem se, osim deklaracije na asocijativnom nivou (Srebrenica – Bošnjaci – na međunaronim sudovima presuđeni genocid nad Bošnjacima) ne vidi suština: da su pripadnici jedne kulture (srpske) sproveli genocid nad pripadnicima druge kulture (bošnjačke). Neko će reći „Pa, zar se mora vidjeti suština koja je opće poznata.“ Mora! Jer samo umjetnost (pored religije) može prenijeti informaciju u emocionalni registar recipijenta. I Žbanićka je uspjela u tome, u emocionalni registar je plasirala užas tragedije, kao takve, ali ne i tragedije Bošnjaka, što joj je bila moralna obaveza. Zato je to skretanje (za koje je Kesićeva izjava o „našem narodu“ paradigmatična) sa suštine genocida, omogućilo da ideologeme, poluistine, laži dobiju prostor. One uvijek dobiju prostor kada se pojavi djelo izgrađeno na lošim temeljima.

Metauzroci „messa“ Jasmile Žbanić i većine bošnjačkih umjetnika

A ti loši temelji su utvrđeni u reanimaciji propalog projekta socijalizma za koji se vjerovalo da je, empirijski obrađen, zauvijek ostao u prošlosti. Nažalost, nije. S problemima globalizacije i usponom Nove ljevice u Evropi, te aktivnim radom duboke države Rusije ostale iza Sovjetskog saveza na modeliranju svijesti Zapadnjaka, misao o mogućnosti uspostave savršene pravde na Zemlji uz pomoć ideologije ponovo ima svoju publiku koja mu, željna ljubavi koje socijalizam obećava, aplaudira za „bis“ u postmoderni. Kao vatra koja nastaje iza ugašenoga požara. Dovoljan je jak vjetar neispunjenih obećanja o sreći koji, uprkos dobrom materijalnom standardu, pali žiške neobrađena nezadovoljstva u mnogim lijevim i desnim radikalima. Onima koji uzroke svoje duševne nesreće traže izvan sebe i rješenja vide u radikalnoj promjeni stvarnosti. I na Balkanu je jedna takva duboka država ostala iza SFRJ u Srbiji, koja je opet vidjela svoje šanse da, u brazdi globalne pobune Rusije i Kine, realizira svoje ciljeve.

Nažalost, mnogi Bošnjaci koji još nisu ili ne žele definirati svoj kulturni identitet u odnosu na Zapad, koji danas vlada Balkanom (za razliku od „jučer“, kada je Balkanom, kroz socijalizam, vedrila i oblačila ruska kultura), krenuli su za Srbijom. Da li je rediteljica, svojim pristupom i izborom vinklovanja filma, podsvjesno primjerom ukazala i na tu dimenziju problema u našem društvu koji se može kratko atribuirati kao „hinjeni idealizam“, ostaje da se vidi. Kao i svi paradoksi u našem malom podneblju rastočenom sukobom istočnog i zapadnog mentaliteta i ona je otišla na Zapad da prodaje panslavensku duševnost i viziju ovozemaljske perfektnosti u univerzalnoj ljubavi i osjećajnosti. I uspjela je, baš kao što su mnogi ljevičari Zapada i u Evropi i u Americi uspjeli profitirati u širokogrudnosti građanskog društva fundamentiranog u evoluciji konzervativne uključivosti civilizacije Zapada. Čak i kada su, poput mnogih zapadnih akademika i umjetnika pred, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata  špijunirali protiv tog istog građanskog društva Zapada, a u korist Staljina.

Kako god, Bosna je mala zemlja da izvozi univerzalne vrijednosti i mijenja svijet prema slici „-izama“ perfekcionizma i rajskih predodžbi na Zemlji: socijalizma, islamskog, katoličkog i ortodoksnog / svetosavskog puritanizma. Eksperimentisali su sa time i veći pa nisu uspjeli. U duhu vječne dileme odnosa između idealizma i materijalizma, Platona i Aristotela, treba spustiti glavu sa neba u stvarnost i ponašati se odgovorno tražeći lijep kompromis između misli ova dva velika filozofa. Gradeći racio i moral, a sa njima i balans između razuma i osjećanja koji može ponovo izgraditi Bošnjacima prijeko potrebnu emocionalnu inteligenciju, možda je i način da nađemo zajednički put koji nas može odvesti samom smislu postojanja čovjeka – samorealizaciji.

Kao da nam je emocionalna inteligencija sa zemlje u 20. stoljeću skoro pa nepovratno isparila na nebo, a sa njom i mogućnost da, uz pomoć racionalnosti, osvojimo i moral za kojim tako duboko čeznemo. Ima li ko od bosanskohercegovačkih umjetnika da zakuca na prava vrata spoznaje i pomogne u rješavanju ovog važnog zadatka? Makar i nesvjesno, kako to u umjetnosti najčešće i biva.

Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.