Štit koji tišti

Piše: Amira Banjić
Datum: 08.11.2020. u 01:185
Kategorija: Savremeni odjeci

Mehmedalija Mak Dizdar, bošnjački i bosanskohercegovački pjesnik, svojom zbirkom (neki će, svjesno, reći knjigom) pjesama Kameni spavač ušao je u anale evropske poezije. Zbirka se sastoji iz četiri cjeline: Slovo o čovjeku, Slovo o nebu, Slovo o zemlji i Slovo o slovu. Ciklus Slovo o čovjeku zanimljiv je i značajan, jer pet pjesama koje ulaze u njegov sastav tematiziraju dualizam čovjekovog života pri čemu ono podrazumijeva tjelesno, ovozemaljsko i samim tim prolazno s jedne, te duhovno i vječno s druge strane. Pjesnik nam, prema simbolici bogumilskog apokrifa, želi priopćiti univerzalnost ljudskog duha razapetog između neba i zemlje, te čovjekovu prirođenu potrebu ka povratku svijetu nebeskog od koga je potekao. Duhovna askeza i tragična antroploška poetska crta, u ovim pjesmama, saživljavaju se sa jezgrovitošću i lapidarnošću Dizdarevog pjesničkog izričaja.

Da je Dizdar pjesnik duboko svjestan kreativnih potencija koje jezik, po sebi, ima, zorno pokazuje i pjesma Zapis o štitu. Ova naizgled jednostavna pjesma najviše pokazuje karakterističan Dizdarev stil – upotreba minimalnih i lapidarnih jezičkih izraza, te igre riječi koja zagonetnim postupkom pokušava odgonetnuti pjesničku tajnu.

Zapis o štitu

Poiskah štit dobri da štiti me
Bacih ga potom dobrog jer
Tišti me

U nastavku pokušat ću izdvojiti posebne jezičke osobine u pjesmi, koje ispoljavaju ambivalentnost, apsurdnost iskaza a uzajamno grade vrhunski umjetnički doživljaj same pjesme.

Sam naslov upućuje na pisanu dokumentarnost prošlosti, vremena agresivnosti i vječite borbe za egzistenciju pri čemu štit predstavlja glavno odbrambeno sredstvo. Međutim, sadržaj pjesme konotira sasvim drugo značenje štita, što svojom lapidarnošću, što apsurdnošću koju ispoljava: štit prestaje biti odbrambeno sredstvo, te ono što treba da štiti stvara tjeskobu. Kratkoća pjesme referira na jasnoću tvrde, u kamen uklesane riječi koja svjedoči iskustvo nekadašnjeg čovjeka.

Naime, pjesma se sastoji od samo dvije rečenice:

1. namjerne: Poiskah štit dobri da štiti me; i
2. uzročne: Bacih ga potom dobrog jer / tišti me.

Na samom početku nailazimo na predikat poiskah koji prefiksom “po-“ od glagola pravi umanjenicu odnosno umanjuje radnju koja se desila. Međutim,u pjesmi prefiks za tvorbu deminutiva gubi svoje osnovno značenje. Naime, upotrebom umanjenica govorimo o manjem intenzitetu iskazanog, ali to nije slučaj u ovoj pjesmi. Upravo na ovakvim primjerima prepoznajemo karakterističan Dizdarev stil – umanjivanjem i samozatajnošću naglašava uvjerenost i odlučnost u smisao tražene zaštite.

Između ove dvije rečenice postoji semantička napetost, a koja se razrješava obratom, upotrebom metateze unutar tematskih leksema štiti – tišti. Pojavom metateze, uspostavljena je veza između dva različita semantička polja štit – koji štiti, brani; i tišt (izvedeni oblik od glagola tištiti) – koji tišti, pritišće, steže, stvara nelagodu.

U svijetu stradanja i borbe za vlastitu egzistenciju, bila ona fizička ili čovjekova intimna, ljudsko biće stalno je u potrazi za mirom i zaštitom. To je iskazano i u ovoj pjesmi traženjem štita dobrog. Konstrukcija štit dobri (umjesto “dobri štit” što je konstrukcija očekivana u bosanskome jeziku) također igra ulogu u gradnji pjesničkog doživljaja koji ima za cilj odgonetnuti čovjekovu poziciju u svijetu. Atribut dobri ispoljava intenciju ispunjenja nedostatnosti i posebno naglašava potrebu za zaštitom. Međutim, sintagma štit dobri sa posebnim naglaskom na dobri, priprema je za kauzalnu rečenicu u kojoj ono dobija potpuno suprotno značenje – dobro postaje zlo: Bacih ga potom dobrog jer / tišti me.

Također, u istoj rečenici ne pojavljuje se riječ štit, već njegova zamjenica ga, koja pravi poseban ironijski momenat u kome štit više ne označava isto semantičko polje – onaj koji štiti i brani.

Zanimljivo je, u tom pogledu, i prekoračenje u trećem stihu, koje predstavlja poseban momenat slutnje za obratom koji slijedi. Naime, ova “pauza” javlja se nakon veznika jer u posljednjoj rečenici. Ona je, dakako, intenzivirana i pridobija posebno semantičko svojstvo jer stvara sintaksičku napetost za izricanje odgađanog momenta do kraja pjesme. Budući da je u službi odgađanja bitnog, ona time postaje naglašenija i zauzima posebno poetsko mjesto.

Pomnijim čitanjem kako ove, tako i drugih Dizdarevih pjesama, uvidjet ćemo da su ove lingvističke pojave ustvari njegov stil kojim izriče dubine smisla i tajne čovjekovog postojanja. U ovoj pjesmi, to je konkretno ostvareno iznenađujućom igrom riječi.

Naime, štit za ratnika sada se sagledava u okrilju njegove univerzalne egzistencije. Čovjek se nalazi na bojnom polju i kada bije bitku sa samim sobom. U tom pogledu štit predstavlja njegovu metafizičku odoru kojom se maskira svaki put kada je u sukobu. Zazivanje transcendentnog dobra, svaki put kada je čovjek u poprištu značilo bi pasivnost čovjekovog djelanja gdje nam taj Drugi postaje i zaštitnik i tiranin istovremeno (štit – tišt).

Traženje apsolutne zaštite javlja se iz osjećaja ugroženosti od drugog, što proizvodi odbrambeni refleks, zatvaranje u vlastite granice. Sam čin zaštite već proizvodi silu od koje se štiti.

Zapis o štitu je pjesma koja bi odgovarala savremenom bosanskom čovjeku koji je primoran štiti se još od srednjovjekovlja pa sve do današnjih dana: stalna potreba za zaštitom sputava ga u egzistencijalnom balansu.

Amira Banjić rođena je 22. 10. 1998. godine u Tuzli. Živi u Klokotnici, Doboj Istok. Osnovnu školu završila je 2013. godine u Klokotnici, a Srednju medicinsku školu, smjer farmaceutski tehničar u Gračanici, koju završava 2017. godine. Trenutno boravi u Tuzli, gdje pohađa treću godinu Filozofskog fakulteta, na Odsjeku za bosanski jezik i književnost.