Piše: Lamija Redžepagić
Datum: 08.09.2023. u 22:50
Kategorija: Savremeni odjeci
Zalud su svi lamenti nad vremenom u kojem živimo, erom mobitela, nečitalačkoj kulturi, posebice mladima koji ne čitaju… Potreba za književno-umjetničkim izričajem nikada nije prestala, niti će. A mladih što se tiče… Mladi nikada nisu bili specijalno zainteresirani niti za pisanje, niti za percipiranje književne umjetnosti. Osim malog, odabranog broja. Toj plemenitoj manjini, među mladima, nesumnjivno pripada Lamija Redžepagić, od oca Eldina iz Plava (Crna Gora) i majke Lejle iz Tuzle. Objavljujemo nekoliko pjesama iz njene zbirke pjesama “Tor”.
Runo
U nekim crnim vrećama,
pod krvavo crvenim svjetlom,
usred crnog mraka,
na po mog sokaka.
Standard života ostarjeli,
izumiraše tiho.
Gnjilo se osjeti
niz ulicu i sokak
i vidjesmo to samo dok bio je mrak.
Kad skinu nam povez znate
Bjelina zasija prejako.
Ona bjelina ne svjetla,
nego ovčijeg runa
što bijasmo u nj odjeveni.
S njim srasli i živjeli.
Mentalitetom njegovim obitavali.
I još kratko na svjetlu egzistirali.
Jedino što osta bijelo,
bez svjetla,
tu u mraku,
bi naše runo.
Što griješe nas ko bubrege u loju,
a triglicerol masni nas ubi.
Iznutra pa s vana,
jer hrana nije više što je bila hrana,
ni tanjur nije što je bio tanjir
osta samo prelaz u na i.
Jer je bitnije kako se zove,
nego čemu služi.
Noge
Prazne stolice
imaju po četiri noge,
ali im još po dvije fale.
Poput daske u glavi
malograđanske budale.
Dok su stojale
da bi na njima neko sjedio.
Oni sjedili su,
al’ u foteljama udobnim.
I klecale su
postavši tabure.
Za nečija prljava stopala,
za noge koje su skupljale
posthumnu prašinu naših života.
Gazeći po ljudima
koji su bili živi.
Davši nam jedino,
da u mislima pateći
za onima koji nisu.
Gledamo kako preživjet’
dane iskipjele gladi.
Dok cakliše se
gledajuć’ u vlastita
lica s plakata.
Plitkoumlje
Ne mogu zajedno živjet musliman, katolik i pravoslavac.
Al’ mogu zajedno jedan do drugog,
mezar i grob dijelit’.
Pa zajedno ležat,
duže nego što su zajedno živjeli.
Jer ne biraš ti,
krnji plitkoumni pokušaju homosapiensa,
ko će s kim da živi i umire.
Da naća, u rovu, krevetu i grobu leži,
da se pozdravlja, bratimi, udaje i plače.
Ko će s kim da se druži,
i čije ime na listiću da zaokruži.
Tvoje je da živiš tu, gdje te Bog
svima nama k’o iskušenje posadi,
a ako ti je mrzak etnički sastav,
ti se odseli, pa homogeno truni.
Celofan
Oronuli hodićemo svijetom.
To je jasno i zaslužili smo.
Ako ne jučer, onda danas.
Ako ne sutra, onda već sljedeće hefte.
Ako ne lani, onda na proljeće.
Celofan je u uglu,
ako ti zatreba,
da znaš.
Tamo ostavljen čeka.
Da njim zataškaš ubistvo,
zaslijepiš pravdu,
zamagliš svaku sumnju,
kvalitetno istinu umotaš,
onako hinjski kako samo ti znaš.
I naposlijetku
sebi njime oči i dušu umotaš.
Jer kako se s krivicom živi,
nego sa celofanom preko očiju.
Identitet
Identitet nas čini ljudima,
bez njega, postojanje
nam visi o koncu.
Dan više ne bi započinjao svitanjem,
nit’ bi noć zalaskom sunca,
kad u Bosancu ne bi bilo Bosne.
Gubitak identiteta,
strmoglavit će nas kao društvo
jednog naizgled običnog dana.
Bacit’ nas u maglovitu provaliju,
ljepljivu i bezizlaznu.
Utapamo se u mrak.
Nestajemo u tami.
Gubi nam se trag,
kao i posljednji tračak nade,
da smo i bez identiteta – ljudi.
Lamija Redžepagić je devetnaestogodišnjakinja iz Tuzle. Upravo je završila Gimnaziju „Ismet Mujezinović“ u Tuzli te upisala odsjek Pishologija na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Najaktivnija je članica Pozorišta mladih Tuzle i Udruženja Mladi Tuzle. U slobodno vrijeme se bavi pisanjem, volontiranjem, fotografiranjem, režijom, glumom i drugim društveno korisnim aktivnostima. Dobitnica je nekoliko nagrada na literarnim konkursima na kantonalnom, državnom i internacionalnom nivou.
