Piše: Amira Banjić
Datum: 12.10.2020. u 14:35
Kategorija: Savremeni odjeci
Pisanje o prošlosti zahtijeva njeno pomno poznavanje kako bi se što vjerodostojnije iznijela radnja proznog djela sa ličnostima koje odgovaraju određenom vremenu. To ne znači da bi se prikazivanje prošlosti u književnosti moralo svesti na puku objektivnu faktičnost, tačno i precizno emitovanje historije, jer to i nije zadaća književnosti.
Čitajući romane o povijesti u okviru savremene bosanskohercegovačke proze, rijetko se može naići na inovativnost u naraciji, kakvu nam kroz svoj posljednji roman Udovičke zemlje donosi Fajko Kadrić. Ranije njegove objavljivane zbirke pripovjedaka Ko još pjeva dok umire (2014), Ordijski mujezin (2016) i roman Protokol posrnulih (2017), koji su tematski indiferentni, nisu napravili odjek u književnoj kritici, kako je to slučaj sa njegovim posljednjim romanom. Naime, roman Udovičke zemlje dobio je nagradu na federalnom konkursu za izdavaštvo za 2019. godinu, poslije koje bi ovo prozno djelo trebalo zavrijediti pažnju i vjerujem da već jeste kod šire čitalačke publike.
Osobenost romana očituje se u rekonstrukciji, ne tako bliskog, prošlog vremena, koje u bosanskohercegovačkoj književnosti jeste literalizirano, ali ne i ovaj poseban period od nekoliko godina – neposredno pred pad srednjovjekovne bosanske države pod osmansku vlast, što radnju čini dodatno uzbudljivom.
Pripovjedački prezent u službi pisanja o prošlosti
Kadrić je u dijalogu sa relevantnom građom i ličnostima iz prošlosti te ih nastoji vjerodostojno prikazati u romanu. U tom smislu bismo mogli reći da Kadrić ovim tekstom zadovoljava sve zahtjeve i norme klasičnog historijskog romana – u svoju priču uvodi poznate historijske ličnosti poput Radivoja Oprašića, Hamza-babe Orlovića, Jerinje, posljednje bosanske kraljeve i druge, koji su obilježeni relevantnim vremensko-prostornim odrednicama; međutim svojim narativnim mehanizmom autor pokazuje i postmodernističke elemente koji privlače pažnju teoretičara novog historicizma, te možemo kazati kako u osnovi ima elemente historijskog romana (uvodeći historijske ličnosti), ali pomnijim čitanjem primijetit ćemo autorov vlastiti pečat na tok događaja i živote njegovih junaka.
Ne sumnjamo u tačnost historijskih podataka u romanu, budući da sam autor prenosi kako mu je trebalo i više godina da se upozna sa spomenutim periodom. To svakako i nije obaveza čitaoca, jer svako književno djelo, pa čak i ono koje govori o prošlosti, nije objektivni znanstveno-historijski fakt, već proizvodnja novih značenja neopterećenih zbiljom.
Romaneskno pisanje o prošlosti podrazumijeva upotrebu pripovjedačkog prezenta koji pripovijedanje prošlih događaja čini življim i bližim čitaocu. Njime se daje, ne čista i hladna informacija, nego i emotivno uplitanje u priču kako čitaoca tako i pripovjedača, koji tim načinom ne samo da saopštava šta se desilo nego dodaje i svoj lični doživljaj tog događaja.
Kadrićev heroj postaje čovjek
Pored toga što radnja tematizira tako burno vrijeme bosanskog srednjovjekovlja, što je čini uzbudljivom, osobenosti romana, a to je ono zbog čega ga ne možemo nazvati klasičnim historijskim romanom, pridodaje i spoj fikcije i fakcije, na način da uz opisane ličnosti potpuno ravnopravno koračaju fiktivni likovi. Pored likova sa dovoljno istraženim historijskim elemntima poput kralja Stjepana Tomaša Kotromanića i njegovog sina Stjepana Tomaševića, centralno mjesto predstavlja vitez Radivoje Oprašić, također historijska ličnost, ali o kojoj ima isuviše malo podataka da bi se na njegovom životu gradila istinita priča.
Upravo na tim prazninama (ne)istraženog vitezovog života, Fajko Kadrić gradi sopstvenu priču o burnom srednjovjekovnom životu, tačnije o periodu od 1440. do 1470. godine. Uz Radivoja veže se niz fiktivnih likova koji zajedno sa njim grade novonastali svijet u kojem se fikcija i fakcija apsolutno ne dovode u pitanje. Jedni preuzeti iz životne svakodnevnice, rekli bismo čak današnjeg svakodnevnog obličja, dok drugi lišeni faktičnosti, uzajamno funkcioniraju u priči koju Kadrić uspješno gradi. Daleko od idealiziranja potonjih, štaviše ne slaveći ih zbog njihovih titula, vrlo često slavne ličnosti prikazuje kao osjećajne i slabe persone te ih time spušta na nivo jednog običnog marginalnog čovjeka čiji život trpi društvene okosnice. Na tom tragu, uvodeći lik mlade sluškinje Tihave, Kadrić dekonstruira sam pojam viteza i otkriva niz osobina koje smo ranije kod junaka rijetko viđali u književnosti:
„Kako neko, za koga tvrde da je neustrašiv, može u isto vrijeme biti tako stidljiv? Veliki vojvoda, vitez, ratnik, čijim imenom guslari pjesme kite, preda mnom, seljankom, ustukne pogledom – pitala se posmatrajući ga.“
Deheroizacijom likova, te sintezom stvarnih i izmišljenih ličnosti u romanu, autor se odmiče od monumentalisitčkog prikaza povijesti. Štaviše, fokus stavlja na životnu svakodnevnicu običnog čovjeka, dok se slavne titule pojedinaca spominju tek kao vremensko-prostorne odrednice radnje. Pored Radivoja Oprašića, uvode se i druge historijske ličnosti o kojima se zna tek da su postojale, pa tako čitalac može naići na Grkinju Jerinju, poznatiju kao „prokleta Jerinja“. O njenom životu zna se vrlo malo, ali dovoljno da bi, posredstvom njenog poznatog nadimka, Fajko Kadrić izgradio lik koji potpuno ravnopravno sudjeluje sa ostalim likovima, prezentirajući srednji vijek.
Kada već govorimo o osobenosti i inovativnosti, tu definitivno nećemo stati, jer je poželjno naglasiti da vrijeme i mjesto radnje u romanu referiraju na jednu posebnu pojavu u kulturi općenito koju svi često zanemarujemo – šta zapravo znači pasti pod tuđu vlast? S tim u vezi, Kadrić gradi priču o sudbini zemlje i naroda unuar nje, u burnom periodu prije okončanja značajnog historijskog perioda – prestanak vladavine kraljeva i saživljavanje islamsko-orijentalnih koncepata sa bosanskim prostorom. Pod takvim okolnostima, do detalja je prikazan život običnog čovjeka koji nije direktno sudionik u društvenim promjenama ali kojeg te promjene najviše ugrožavaju.
Dijalog sa književnom prošlošću
Na samom početku romana, autor navodi epitaf sa obeliska: Ase biljeg poštenoga viteza, / vojvode Radivoja Oprašića. / Dokle bih, pošteno i glasito prebih / i legoh u tuđoj zemlji, a biljeg mi stoji na baštini.
Upotrebljen kao epitaf u romanu, Kadrić direktno uspostavlja dijalog sa prošlošću. Ovakva vrsta dijaloga, u savremenoj književnoj teoriji, poznata je kao intertekstualnost. Naime, na samom početku autor ukazuje na otvorenost književnog teksta, te činjenicu da je svaki tekst u određenoj relaciji sa drugim tekstovima, u ovom slučaju na dijahronoj ravni.
Kvalitetan književno-umjetnički tekst nesvodiv je na jednu, osnovnu strukturu, pa tako i roman Udovičke zemlje na samom početku ne ukazuje na jednoličnost, nego na višestrukost teksta koji je potom odraz sopstvene kulture iz prošlosti. Čitajući roman, teško je oteti se dojmu da smo obilježeni tvorevinama prošlosti i djelima naših potomaka. Svi likovi u romanu, bili oni historijske ličnosti ili tek fiktivne figure, prikazani su slikovito u duhu srednjovjekovlja. Uz metaforičnost iskaza, Kadrić vješto vodi radnju koja nije tek puko nizanje događaja, gdje svi likovi oživljavaju jedan minuli period u skladu sa postmodernim načinom pripovijedanja. Naime, toliko se vjerodostojno opisuje prošlost da se čitalac može naći u dilemi kada je djelo pisano, budući da roman ne nastoji nužno prošlo vrijeme približiti savremenom, nego o prošlosti pisati iz prošlosti.
U tom smislu, od početka romana koji prezentuje „nemirna vremena“, preko opisivanja vječitih uhoda, razbojnika, pregovaranja i ratova, do samog kraja pomirenja sa tuđinskom kulturnom, zaključujemo kako sablast prošlosti još vlada ovim prostorima. Međutim, postoje posebni momenti u romanu koji ukazuju na univerzalnost problema s kojima se kao društvo i kultura suočavamo. Jedan od tih momenata jeste mudri govor kojeg Kadrić upisuje kralju Stjepanu Tomašu Kotromaniću, prilikom pregovaranja o Osmanlijama, koji samo što nisu pristigli:
„Bosna nije ni Istok ni Zapad. To kažu i prvi i drugi, a mi kažemo – ona je stož oko kojeg je sadjeven svijet. Nećemo prevaliti ni na koju stranu, jer će to značiti da se sebe odričemo. Onih koji je vuku tamo ili ovamo jednak je broj. Oni će se vječno natezati, a ona stajati uspravno. I sve dok je budu potezali prolijevat će se krv. Kada se sukobljeni svjetovi umore, shvatit će da je ona Božiji recept za mir na zemlji. To vrijeme je daleko, a mi smo kratkovijeki. Tada neće postojati ni istok ni zapad, osim kao mjesta izlaska i zalaska sunca. Učinimo ono što nam je činiti da nas potomci kao slavne spominju.“
Prethodni citat jedan je u nizu iskaza u romanu koji kao da progovaraju o savremenom bosanskom životu. Bosnu, na jednom metaforičkom nivou, poistovjećuje sa stožom, centrom, sredinom svijeta, oko kojeg dvije kulture vode svoje bitke. I dok ona stoji uspravno, nemirno čuvstvo oko nje vlada od srednjovjekovlja do današnjih dana. Međutim, u zamršenom stanju vječitog nemira, bola i stradanja, ovaj govor pokušaj je odvezivanja zamršenog čvora u Bosni kojeg svako vuče na svoju stranu – da je stalna težnja za prevlast okrutna i besmislena od koje strada običan čovjek, poruka je romana.
Udovičke zemlje kao redefiniranje tragične bosanske sudbine
Da Kadrić ne komunicira samo sa srednjovjekovnim epitafom, pokazuje i još jedan metatekst u priči, koji indirektno objašnjava sam naslov romana. Naime, riječ je o stihovima usmene narodne pjesme koje muškim očajnim glasom reprezentira junak u romanu: Nisi majkooo rađalaaa curiceee / U pojas im zađelaaa presliceee. Ovim stihovima direktno je uspostavljen odnos sa drugim tesktom iz usmene narodne književnosti. Međutim, oni ravnopravno, sa epitafom, učestvuju u izgradnji ovog književnog teksta, s tim da se stihovi sa obeliska javljaju na samom početku romana, dok se usmenom lirikom, uobličava završni momenat u kojem se muškarac suočava sa svojom tragičnom sudbinom.
Ova, naizgled jednostavna, pjesmica upućuje na ono što se kroz cijeli roman sugeriše zajedno sa naslovom – sudbina života u Bosni, u kojoj žrtvovanjem i oduzimanjem muških života, žene, u zemlji vječitog stradanja, ostaju udovice. S tim u vezi, na samom kraju romana, glavni junak Radivoje Oprašić strada, a porodica ostaje obilježena njegovim slavnim imenom. Baš kao što se u romanu spominje Radivojev otac kojeg se on često sjeća kao ratnika, junaka čije gene i osobine „mora“ prisvojiti kako bi se uspostavio kontinuitet življenja. Ovaj metatekst pokušaj je redefiniranja samog čovjekovog života unutar društveno-kulturnih gibanja.
Svojim pripovijedačkim umijećem, koristeći se savremenim književnim trendovima, na historijskim prazninama davno minulog perioda, Fajko Kadrić ispisao je priču o svevremenosti i sudbini bosanske i bošnjačke kulture, ostavljajući dovoljno prostora čitaocu da je iščitava na sebi svojstven način, te time pokazao da se radi o autentičnom bh. piscu kojeg vrijedi čitati.