Amir Hadžić, bošnjačka Pink-zvjezdica

Piše: Amira Banjić
Datum: 23.03.2020. u 00:20
Kategorija: Savremeni odjeci

Video-klipovi najpoznatijeg bh. youtubera Amira Hadžića u kojima su obrađene teme iz svakodnevnog života prosječnog građanina Bosne i Hercegovine, ostvarili su značajnu gledanost i popularnost, naročito kod pripadnika mlađe populacije.

Kontradiktornost Amira Hadžića kao njegov temeljni označitelj

Uraci sa nazivima poput Izbori, Naš mentalitet, Naš narod, Zašto mrziš?, Država, Odlazimo iz BiH i drugi, kritički se odnose prema bosanskohercegovačkom društvu i državnim institucijama. Ne treba se čuditi što je ovim temama privukao veliki broj ljudi, budući da one referiraju na probleme s kojima se svakodnevno suočavamo. Kako kaže Hadžić, njegov posao je da nasmijava ljude, a upravo svojim duhovitim i satiričnim klipovima ukazuje na društvene anomalije. Ovim tekstom pokušat ću problematizirati neke njegove stavove te navesti nelogičnosti i kontradiktornosti koje se javljaju u javnom izlaganju njegovog poimanja naše društvene stvarnosti.

Prije samog analiziranja Hadžićevih stavova, istakla bih kontradiktornost u motivima njegovog obraćanja. Klip Najbolja država počinje riječima: „Nema, kažu ljudi ‘mrzi Amir Bosnu, ne podnosi je’. Pa kako možeš mrzit mjesto gdje si rođen, bolan?“ 

Ovim riječima, Hadžić upućuje na pogrešno shvatanje njegovih poruka od strane gledalaca. Da li gledaoci zaista ne razumiju poruku koju Hadžić šalje, ili samo slušaju ono što je eksplicitno rečeno, kao u video zapisima u kojima govori da ne može voljeti državu koja mu ništa nije dala, kao naprimjer:

„Tražit’ od mene da volim ovu državu je suludo, jer ono što se voli je odavno pobjeglo iz ove države, ili možda čak nikada ovdje nije ni bilo.“ Već ovdje uočavamo nekonzistentnost poruka koje promoviše.

Izlizana metafora domovine kao majke zlostavljačice

Video nastavlja sa: „Kad vas je vaša majka, dok ste bili mali, savjetovala da ne plazite jezičinu drugim ljudima kad prolazite pored njih, da im trebate i morate reći ‘kako ste’, da li je ona vas mrzila ili kritički savjetovala misleći trideset godina unaprijed?“, upućujući na to da se on kritički odnosi prema državi i njenim stanovnicima ne iz mržnje nego iz  brižnosti, dajući doprinos progresu ove zemlje; kao što majka odgaja svoje dijete da bi izraslo u perspektivnog i razvijenog čovjeka. To bi možda imalo smisla kada ne bismo naišli na niz drugih video klipova u kojima Hadžić eskplicitno afirmiše odlazak iz Bosne i Hercegovine, ističući sve njene negativne strane. Da li time doprinosi razvoju države misleći trideset godina unaprijed? To ne bismo mogli zaključiti.

Uzroci svih problema s kojima se suočava bh. društvo, prema Hadžiću, leže u Bošnjacima, kako kaže, u prosječnim Bošnjama, „idiotima sa ispranim mozgovima koji su zadojeni mržnjom“, te „napaćeni narod sa bolesnim razmišljanjem, neznanjem i slabim rječnikom.“

O kakvoj mržnji je riječ, Hadžić pojašnjava u klipu Zašto mrziš?: „Jednostavno, neko je iz sopstvenih koristi pod firmom različitosti uspio da razjedini narod koji je do prije par decenija bio tu jedan za drugog.“ Međutim, taj „neko“ u njegovoj konstataciji nema ime i nema izvora iz kojeg potiče. Kako je moguće da taj neko „preko noći“ razjedini, prema Hadžiću, jedan narod? Da li je jedinstvo među narodima bivše Jugoslavije zaista postojalo ili je Hadžićeva teza pomalo na staklenim nogama? Kako je moguće da se iz „jedinstva naroda“ izrodi agresija i genocid jednog naroda nad drugim?

Reafirmacija slika koje dehumaniziraju Bošnjake

Pojava razdvajanja dva naroda i njihovih kultura, u ovom slučaju Srba i Bošnjaka, leži mnogo dublje od bajkovitih priča u kojima je došao neki bezimeni zli vuk i pojeo bakicu. Razdvajanje ovih naroda, koji su za vrijeme osmanske vladavine dijelili dosta zajedničkog, počinje onda kada nacionalno osvještena srpska kultura počne posrbljavati sve ono što je mogla kod Bošnjaka. Sjetimo se samo Karadžićeve opomene Bošnjacima, na Skupštini Republike BiH, 1991. kada je rekao: „Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak.“

Nedugo zatim, izražavajući nezadovoljstvo protiv takve Jugoslavije, Bosna i Hercegovina se izborila za svoju demokratiju i nezavisnost, a potom su se Karadžićeve prijetnje ispunile kroz agresiju Srbije na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad bosanskim muslimanima. Međutim, proces posrbljavanja Bošnjaka traje i danas, ali ne i istim sredstvima iz ’90-ih.

Meci koji danas pristižu sa one strane Drine imaju za cilj negiranje imena i jezika Bošnjaka, a ujedno i dokazati da Srbija nema nikakvu odgovornost za krvoproliće ’90-ih godina, time negirajući i genocid koju je počinjen kao sredstvo širenja jedne države na račun druge. Tako se i krivnja za raspad Jugoslavije prebacuje na nekog imaginarnog, a to dodatno usložnjava napredak i prelazak kako našeg tako i društva na prostorima bivše Jugoslavije, u jedno liberalno-demokratsko poimanje života. Kako? Pa upravo tim mecima koji nam pristižu u obliku manipulacije, i podmetanjem priče o bratsvu i jedinstvu i raspadom Jugoslavije kao najvećim zlom koje nas je moglo zadesiti.

„Ko nas, bre, zavadi?“

Razmatrajući prethodno navedene povijesne činjenice, u ovu priču ne uklapa se Hadžićeva teza o Bošnjacima koji su željeli ili dan danas žele rat:

 „To je Bosna koju ste razjebali radi vlastite koristi i koju smo razjebali radi naše gluposti.(…) Srbija i Hrvatska su možda nešto drugo, ne znam, al’ znam da je Bosna ovo. I umjesto da se nadmećemo u kulturama i idemo naprijed kao svi drugi, zatucani mozgovi se nadmeću u izmišljenim glupostima i ubijaju se radi nametnutih ideologija.“

Pomnijom analizom shvatit ćemo da je njegova teza o nazadovanju unutar BiH za koje su krivi „stariji idioti koji su nadojeni i ispunjeni mržnjom zbog rata, zbog različitog naziva jezika, zbog različitih nacija, zbog drugačijih religija, i boga ovog i boga onog“ isuviše apsurdna, lažna, te potpuno odgovara duhu velikosrpskih nacionalista. Jer ko god se ozbiljnije bavi ovim pitanjem, ustanovit će da ne postoji nijedan primjer rata između religijskih i etničkih skupina u Bosni, nego da je svaki rat u našoj zemlji organiziran i osmišljen izvan njenih teritorijalnih granica.

Poslije ovakvih video-klipova, Hadžić objavljuje video Smisao života, u kojem posebno naglašava svoje kosmopolitsko poimanje života. Kako kaže, njega „ne jebe ni nacija, ni vjera, ni rasa“ i zauzima stav da je biti pripadnik jedne ideologije ili religije smiješno, dodajući kako ono što je naše nismo odabrali sami već nam je odabrala okolina, s kojom smo se stopili. Također, dodaje kako sami stvaramo svoju sudbinu i da to ne mora ovisiti o „nekoj debilani koja je zapisana prije sedam hiljada godina“.

Ne bih se mogla složiti sa ovakvim poimanjem života, a posebno doživljajem religije koja ima važnu ulogu u izgradnji civilizacije. Čovjekova prirođena osobina je da vjeruje, on je biće narativa, koji kroz priču koja objašnjava smisao i postanak života boji svoju percepciju stvarnosti. Religija je jedina u stanju oblikovati i sistematizirati takav narativ koji bi jedna civilizacija koristila. U protivnom, ljudska civilizacija bi bila veoma haotična jer bi se sastojala od više različitih priča koje međusobno ne bi komunicirale, a to nikako ne bi dovelo do izgradnje civilizacije.

Hinjeni kosmopolitizam i neprosvjećeni ateizam u funkciji negiranja činjenica

Hadžić se pita sljedeće: ukoliko bi se čovjek zadesio u prirodi, na pustom ostrvu, izvan društvene stvarnosti, sa izbrisanim pamćenjem, „Da li bi bio bilo šta više nego osoba, čovjek bez nacije, religije, jezika, kulture, bez ičeg?“

Da, pod takvim okolnostima, čovjek bi bio bez tih kulturno-civilizacijskih odrednica. Ali samo određeno vrijeme. Kao što rekoh, čovjek je biće narativa, i konstantno vapi za objašnjenjima. Vrlo bi brzo oko sebe sagradio društvo koje bi funkcionisalo pod određenim narativima. U tom smislu, religijski je važan, neovisno o tome vjerovali u biblijsko-kur’anske priče ili ne. Ozbiljni ljudi ga ne zanemaruju, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog činjenice da su milijarde ljudi religiozni. Ignorantski odnos prema religiji time je znak oholosti. U slučaju mladog „prosvjetitelja“ i elementarnog nedostatka kućnog odgoja – sve koji slijede načela Svetih Knjiga, vidjeli smo, naziva debilima.

Za sve one koji su religiozni, Hadžić smatra da su „odvojeni od racionalnog razmišljanja“. I djelimično je u pravu. Djelimično, jer iako niti jedna monoteistička religija ne negira važnost induktivnih spoznaja, dakle empirijskog iskustva, činjenica je da od svojih sljedbenika očekuje neupitnost duhovnih vrijednosti, što je, zbog empirijske nedokazivosti metafizičkih datosti, jedan oblik iracionalizma. No, da bi se uspostavila ravnoteža u izgradnji civilizacije, svjetovna i duhovna vlast trebale bi ići „ruku pod ruku“, jer je duhovnost imanentna biću koje nazivamo „čovjek“. Takvoj ravnoteži vlasti bismo trebali težiti i u našoj državi – s jedne strane predanost zapadno-evropskom civilizacijskom krugu i ustroj liberalno-demokratske države, a ujedno zadržavanje i reafirmiranje bogatih tradicijskih i religijskih segmenata našega društva.

Populističko pojednostavljivanje

Vrlo često u svojim klipovima Hadžić upoređuje druge države, koje su na vrhu liste najboljih država svijeta, sa Bosnom i Hercegovinom. Tako u klipu Najbolja država opisuje svoje putovanje u Norvešku ističući kako nikada nećemo biti kao oni.

Mislim da je i više nego suludo upoređivati dvije države sa potpuno različitom historijskom pozadinom. Niti je Norveška prošla kroz historijski tok kroz koji je prošla Bosna i Hercegovina, niti je naša država do sada, posebno poslije indoktrinacije društva u jugoslovenskom periodu, imala objektivne mogućnosti da prođe procese uspostvljanja vladavine prava, sekularizma i stavljanja na pijedestal slobode pojedinca…

Put ka napretku je težak i spor, ali ne i nemoguć. Hadžić smatra da smo indoktrinirani, i da smo kao mali od svojih roditelja poticani na mržnju jer smo slušali priče o drugom i drugačijem kao neprijatelju. Mnoštvo je činjenica koje ga negiraju. Zato slobodno možemo reći da je njegov govor upravo na tragu velikosrpske propagande, manifestiranoj i kroz turbo-folk scenu, reality show, tabloidiziranje svijesti čija je temeljna politička mantra „Ko nas, bre, zavadi?“

Zašto pišemo o jednom youtuberu? Zato što je uticajan. Njegovi klipovi u prosjeku imaju 400 – 500 hiljada pregleda, a mladi, željni jednostavnog tumačenja uzroka društvenih problema, rado ga gledaju i citiraju. Zato i ne čudi što je nedavno dobio i nagradu za najuticajnijeg youtubera. Znakovi za ubunu, da, ali kakvu? Šta učiniti? Zabrane nisu način. Analitički pristup, prije svega roditelja, nužnost je.

Upravo roditelje i prosvjetne radnike ne treba abolirati: ili zanemaruju ili nisu svjesni sofisticiranih oblika kojima se svijest mladih kreira u duhu Hadžićevih tendencioznih poluistina, populističkih dogmi, površne i pojednostavljenje percepcije svijeta, općenito. Stoga, usuđujem se prognozirati: stepen brzine progresa Bošnjaka i Bosne i Hercegovine obrnuto je proporcionalan broju mladih koji kliknu „like“ ispod opskurnih video-klipova ovog uticajnog, ali prosječnog „youtubera“.

Amira Banjić rođena je 22. 10. 1998. godine u Tuzli. Živi u Klokotnici, Doboj Istok. Osnovnu školu završila je 2013. godine u Klokotnici, a Srednju medicinsku školu, smjer farmaceutski tehničar u Gračanici, koju završava 2017. godine. Trenutno boravi u Tuzli, gdje pohađa treću godinu Filozofskog fakulteta, na Odsjeku za bosanski jezik i književnost.